Reforma medijskog sektora u Makedoniji koju je 2010. godine započeo premijer Nikola Gruevski za rezultat je imala potpunu devastaciju sektora: od sve nesigurnijeg radnog statusa novinara do sve snažnije cenzure. U trenutnom procesu rješavanja “političke krize” u zemlji posredstvom predstavnika Europske unije predviđene se i mjere poboljšanja situacije u medijima, no do takvog ishoda zasigurno neće doći bez novinarske samoorganizacije.
O Makedoniji se tijekom 2015. godine uglavnom govorilo u kontekstu “političke krize” koja je harala (a moglo bi se reći da još uvijek hara) ovom zemljom. Putanja diskursa o Makedoniji izgleda otprilike ovako: skandal prisluškivanja velikog broja javnih ličnosti koji je otkriven u februaru kulminirao je masovnim protestima i sigurnosnom krizom u maju te sporazumom o rješavanju krize najvećih političkih stranaka u junu. Prva polovica godine tako je predodredila drugu u kojoj se uglavnom govorilo o implementaciji Sporazuma iz Pržina koji je trebao riješiti političku krizu. Tumačenje svih važnijih društveno-političkih događaja i u drugoj polovici godine i dalje se smještalo u okvir političke krize najvećih stranaka. Sva relevantna društveno-politička pitanja promatrana su kroz aktualnu krizu te je ostajao dojam da se država nalazi u izvanrednoj situaciji i da je kriza tek izvanredno i privremeno iščašenje iz “normalnosti”. Dovođenje stvari u red, odnosno ponovno uspostavljanje “normalnosti” postavljalo se kao pitanje od izrazite urgentnosti na koje je moguće adekvatno odgovoriti samo ako se neka od mjerila postavljena Sporazumom iz Pržina provedu prije vremenskog roka. Pritom se primarno mislilo na provedbu izvanrednih parlamentarnih izbora najavljenih za april 2016. godine, što opozicija pokušava odgoditi za jun ili čak septembar (kako bi reforme stigle biti provedene) dok se vlada tome protivi i inzistira na dogovorenom datumu.
No, osim izbora, u nizu reformi koje je Europska komisija pripremila za Makedoniju, a koje su ušle u Sporazum, najavljena je, i to kao prioritet, i medijska reforma. Ona je odgovor na masovno prisluškivanje javnosti, uključujući i mnoštvo novinara, za što je na odgovornost pozvan premijer Nikola Gruevski. Među ostalim prigovorima na medije u državi, izvještavanje o prisluškivanjima utjecalo je na osvještavanje nužnosti reforme javne televizijske kuće MRTV (Makedonska radiotelevizija) na čiji se manjak (političke) autonomije i manjak balansiranog izvještavanja množilo sve više i više kritika. Jednom javno pokrenut razgovor o tome kako bi mediji trebali izgledati nije moguće jednostavno zaustaviti, pa je tako otvoreno i nezaobilazno pitanje o ulozi oglašavanja države u privatnim medijima te formiranju sfere utjecaja političkih elita na medije putem tih oglasa, a kao jedan od efikasnih instrumenata kontrole medija problematizirane su i difamacijske tužbe protiv novinara.
Osam ključnih točaka za reformu medija
Rok za dogovor o provedbi reforme medija prošao je 20. novembra, a idući sastanci bili su dogovoreni su za prošli tjedan, s više od dva mjeseca zakašnjenja. No, sadržajno se po ovom pitanju još nije ništa nije poduzelo, a vladajuća koalicija i dalje provodi opstrukciju nad svim nacrtima promjena u medijima što ih u pregovorima najvećih stranaka predlaže posrednik Europske unije Peter Vanhoutte (bivši zastupnik u belgijskom parlamentu). Fokus njegovih prijedloga leži na definiciji mjera u osam kritičnih područja novinarstva: eliminacija nasilja nad novinarima; uspostava prava na pristup informacijama; promjena dijela zakona koji se bave klevetom i sramoćenjem na način da se novinarima pruži veća personalna i profesionalna zaštita; uvođenje ograničenja oglašavanja državnim subjektima i političkim strankama; uspostava mehanizama samoregulacije novinarske profesije osnivanjem posebnog novinarskog tijela zaduženog za etiku u medijima i oslobađanje javne radiotelevizije političkog stiska putem prebacivanja kontrole na Agenciju za elektroničke medije.
Cilj ovih promjena je balansirano izvještavanje u vrijeme predizbornih kampanja i izbora, a traži se i promjena članova koji sjede u medijskim institucijama poput javne radiotelevizije, Makedonske izvještajne agencije (MIA) i Agencije za elektroničke medije. Usprkos prigovorima novinarske zajednice što za stolom za kojim se raspravlja o reformi medija nema samih predstavnika struke, Makedonsko udruženje novinara (ZNM), Nezavisni sindikat novinara i medijskih radnika (SSNM), zatim Savjet za etiku medija u Makedoniji (SEMM) i Makedonski institut za medije (MIM) podržali su Vanhoutteove prijedloge. No, unatoč tome, struka ne pokazuje pretjerani optimizam po pitanju ishoda pregovora niti je sklona vjerovati da će promjene koje se eventualno dogode zapravo promijeniti medijsku sliku ove zemlje.
Podloga pesimizmu je jasno razumijevanje razmjera procesa kojeg je VMRO lansirao 2010. godine, a čiji je cilj bila potpuna reorganizacija sektora na način da vlada ostvari punu kontrolu nad medijskim sadržajem. To se implementiralo proteklih pet godina promjenama vlasničkih struktura (služeći se i pritom zatvaranjima, kao u slučaju televizije A1 te zastrašivanjima novinara), postavljanjem vlastitog kadra na upravljačke pozicije, promjenama regulative koja će im ovo omogućiti te pažljivo plasiranim subvencijama. Prostora za očekivanje da će vlada koja je lansirala opisanu kampanju odjednom promijeniti poziciju po pitanju slobode medija pristajući na prijedloge koje formulira Vanhautt jednostavno nema.
Gruevskijev udžbenik za kontrolu medija
Razmjer medijske opstrukcije oslanjao se na kombinaciju pokušaja ostvarenja autoritarnih ciljeva hranjenih neoliberalnom tržišnom logikom koja se duboko ukorijenila u makedonskim medijima te je trenutno teško zamisliti da bi čak i potpuno usvajanje Vanhauttovih prijedloga teško moglo išta promijeniti do izvanrednih izbora, neovisno o tome hoće li se održati aprilu, junu ili septembru. Proces razaranja medija zadobio je svoju punu snagu u julu 2011. godine zatvaranjem prve nezavisne televizijske kuće A1. Nakon toga, ugašene su još novine Vreme, Špic i Koha e Re. Vlasnik svih ovih medija bio je Velija Ramkovski koji se trenutno nalazi u zatvoru. Svi ugašeni mediji bili su kritični spram politika vlade. Njihovim gašenjem bez posla je ostalo više od 500 medijskih radnika. Nakon toga, ugašeni su i tjednici Forum, Globus i Građanski, a zatim i dnevnik Den, te televizije AB i A2. Posljedica toga bila je trajni gubitak ukupno 800 radnih mjesta u medijima od 2011. godine na ovamo.
Ukratko, različitim oblicima napada na medije Gruevski je uspio od 2011. na ovamo potpuno dokinuti svaki oblik tržišta komercijalnih medija učinivši ga potpuno ovisnim o vladajućoj stranci pozicioniravši je kao najvažnijeg tržišnog igrača u medijskom polju koristeći pritom državne resurse za oglašavanje u medijima. VMRO je stekao monopol utjecaja na medije, a nastala je i konglomeracija provladinih privatnih medija dok je javna televizija postala potpuno impotentna. Mediji koji su uspjeli zadržati kritičnost prema vladi Gruevskog gurnuti su u drugi plan i osuđeni na borbu za opstanak. Utjecaj premijera na medije toliko je snažan da danas primjerice u Makedoniji uopće ne postoji televizija kritična prema vladi koja program emitira na nacionalnoj razini (uz eventualnu iznimku ‘neutralne’ Telma TV).
Snimke prisluškivanja koje je opozicija pustila u javnost ranije ove godine potvrđuju razmjere utjecaja vlade na medije. Iz sadržaja snimaka postalo je jasno da je vlada sama probrala novinare kojima je dopušteno raditi na javnoj televiziji, dok se kontrola nad medijima u privatnom vlasništvu vršila održavanjem bliskih odnosa s vlasnicima medija. Za ilustraciju, kažimo kako se snažan vladin utjecaj na medije proteže i van tradicionalnih medijskih platformi i na internet: tri provladina portala Kurir, Republika i Radio slobodna Makedonija u samo tri godine, ostvarili su profit od preko tri milijuna eura – što je neobično jer se portali obično financiraju putem oglasa koji mogu biti dostatni za preživljavanje medija, ali ne i stjecanje ozbiljnijeg profita1.
Medijski radnici zarobljeni u razjedinjenosti, otuđenju i prekarijatu
Podjele, razjedinjenosti, otuđenje i izrazito nesigurni radni uvjeti ključni su izazovi s kojima se medijski radnici u Makedoniji svakodnevno suočavaju, a koji djeluju kao suspenzori kolektivnog organiziranja. Gruevski je koristio taktiku “podijeli pa vladaj” sistematično razvrstavajući novinare na “patriote” i “izdajice”. Prva kategorija je dakako rezervirana za novinare sklone vladi dok su među izdajice smješteni svi kritični spram nje. Kako provladinim novinarima ide u korist klevetanje svojih antivladinih kolega, česti su slučajevi prozivanja kritičnih novinara “soroševcima” ili “proopozicijskim” novinarima. Nije potrebno posebno naglašavati kako su ovakve optužbe pridonijele razjedinjenosti medijskih radnika i uništile mreže solidarnosti usprkos tome što su zapravo i jedni i drugi izloženi istom obliku eksploatacije na radnom mjestu, cenzuri i izrazito nesigurnim radnim uvjetima. Posljedično, razjedinjavanje novinara zadalo je snažan udarac sindikalnom organiziranju u novinarstvu.
Otuđenost je drugi problem s kojim se suočavaju novinari u Makedoniji. Ona ne zaobilazi ni provladine ni medijske radnike kritične prema vladi. Obje grupe jednako su izložene auto-cenzuri. Kod provladinih novinara snažan pritisak vrši radna okolina izložena urednicima kao glasnogovornicima vlasnika medija i oglašivača (u obliku vlade ili njoj bliskih firmi). Kritičari vlade pak podliježu auto-cenzuri zbog straha od tužbi za sramoćenje i klevetu koje u pravilu dobijaju tužitelji, jer ni sudstvo, kao ni druge grane države u vladi Gruevskog nije neovisno. Neuspjeli pokušaji nametanja kritičkih ili istraživačkih tema često se pretvore u auto-cenzuru nakon što novinari prihvate da je znatno jednostavnije raditi na pričama koje se zapravo ne bave nikim posebno. Rezultati takvih dugogodišnjih radnih uvjeta su otupljivanje novinarske znatiželje, otuđenje novinara od svog rada i odustajanje od načela da je novinarstvo zanat čija je primarna svrha pravovremeno i točno informiranje javnosti o društveno, politički i ekonomski relevantnim temama na temelju kojih javnost obično formira mišljenja i stavove, donosi brojne osobne i političke odluke. Umjesto toga, novinari postaju PR stručnjaci ili tek produžena ruka režima koji počiva između ostalog i na eksploataciji koju provodi nad njima.
Prekarnost, odnosno nesigurni radni uvjeti, treći je oblik ograničavanja slobode izražavanja. Promjene u medijskom sustavu koje je provodio Gruevski uključivale su i smanjenje regulativnog dosega Zakona o radu pod izgovorom fleksibilizacije radnih odnosa i smanjenja cijene rada koju se snižavalo na način da je honorarni rad, koji je jeftiniji za poslodavce, ali znatno nesigurniji za radnike, postajao sve više pravilo nego iznimka. Tako su ugovori o radu na neodređeno postali iznimka. Nesigurnost trajanja radnog odnosa pokazalo se i u drugim zemljama kao učinkovit mehanizam držanja novinara na kratkoj uzici. Novinarsku neposlušnost, ili pretjeranu kritičnost, sada je postalo lako kontrolirati jednostavnim neproduživanjem ugovora o radu koje su poslodavci jednostavno pravdali “poslovnim razlozima” pri čemu Zakon ne uključuje obavezu navođenja bilo kakvog dodatnog objašnjenja neproduživanja ugovora.
Nezavisni sindikat novinara i medijskih radnika (SSNM)
Novinarski sindikat u Makedoniji ove je jeseni kreirao prijedlog Kolektivnog ugovora (KU) čiji je cilj vratiti materijalna prava i socijalnu sigurnost oduzetu makedonskim medijima. Svoj doprinos ovom dokumentu dali su novinari, urednici, foto-reporteri, kamermani, montažeri, tonci i drugi medijski radnici. Tamara Čausidis, predsjednica SSNM-a nakon predstavljanja prijedloga KU-a u više makedonskih gradova izrazila je zadovoljstvo podrškom i solidarnošću javnosti prema novinarima, no također je primijetila kako je proces pokazao razmjere do kojih medijski radnici u Makedoniji nisu uopće svjesni prava koja propisuje Zakon o radu, pa ni mogućnosti kolektivnog organiziranja. Napominje da su članovi sindikata i novinari provladinih i tzv. slobodnih medija te kako je njihova borba jedna, a sindikat zajednička platforma oko koje se okupljaju kako bi promijenili trendove uvedene od 2011. na ovamo.
Kao i drugdje, što je potreba za sindikalnim organiziranjem veća, to su uvjeti za sindikalni rad gori. Usprkos tome, od početka rada SSNM-a 2010. godine, u Makedoniji su napravljeni važni koraci u sindikalnom organiziranju medijskih radnika. Sindikat, u kojem je članstvo tajno, jer je to jedini mogući oblik djelovanja, detaljno prati promjenu medijske okoline u državi i bilježi opresiju nad medijskim slobodama. Jedna od takvih je i iscrpna Bijela knjiga koja tmurnu medijsku situaciju u ovoj zemlji opisuje zaključujući kako atmosfera nesigurnosti i straha uzima svoj danak. Novinari koji bi po defoltu trebali biti glas obespravljenih, slabih i marginaliziranih sami gube svoj glas, dok njihov rad postaje tek mrtvo slovo na papiru. Obespravljeni na vlastitim radnim mjestima oni ostaju nijemi na nepravde nanesene drugima.
S engleskog prevela Andrea Milat
- Zbog toga što internetsko tržište oglašavanja također bilježi oligopolizacijski proces pri čemu najveće profite ostvaruju najveće globalne korporacije poput Googlea ili Facebooka [↩]