Iako se u nabrajanju posljedica koje bi sa sobom eventualno donijelo potpisivanje pomalo već zloglasnog Transatlantskog trgovačkog i investicijskog partnerstva (TTIP) redovito ističe i uspostavljanje međunarodnog suda putem kojeg bi kompanije mogle tužiti države u “ometanju” ekstrakcije profita, niti trenutne okolnosti nisu baš naklonjene tzv. javnom interesu, kako u formalnom, tako i u strukturnom smislu. Situacija je dodatno zaoštrena u slučaju slabijih, perifernih država. Spor između Albanije i kanadske kompanije Bankers Petroleum ilustrativan je primjer.
Prije 11 godina navedena kompanija je dobila koncesiju na eksploataciju naftnog polja Patos-Marintza, najvećeg kopnenog naftnog polja u Europi, a kasnije i na nekoliko manjih naftnih polja u Albaniji. Po gotovo već standardnom aranžmanu prilikom takvih investicija u siromašnim zemljama, albanska je vlada tada Bankers Petroleumu osigurala privilegiraniji porezni status, odnosno olakšice, kao “nagradu” za predviđena ulaganja u modernizaciju tehnologije. Naime, država se odrekla bilo kakve koncesijske naknade osim poreza na dobit. No, računovodstvenim trikovima kompanija je u izvještajima prikazivala manji profit od zarađenog i samim tim plaćala manji porez na dobit.
Stukturni pritisak
Trik se sastojao u tome da Bankers Petroleum dobit fiktivno preusmjerava u off shore tvrtke kćeri, tretira ih kao ulaganja u osnovnu proizvodnju i time izbjegne njihovo knjiženje na bilanci kao profit. Međutim, albanska je vlada odlučila provesti reviziju poslovanja i porezna je uprava ustvrdila da Bankers Petroleum državi duguje 75 milijuna dolara. Na osnovu zaključka revizije albanski Apelacioni sud je donio presudu po kojoj se taj iznos zamrzava na računima kompanije u albanskim bankama. Iako im se profiti u proteklom periodu bilježe u milijardama, u Bankers Petroleumu, u kojemu je jedan od čelnih ljudi Wesley K. Clark, bivši zapovjednik NATO-a za Europu, nisi bili zadovoljni tom odlukom i odlučili su se za pravna sredstva koja im stoje na raspolaganju.
Tako su se prvo obratili Međunarodnoj trgovinskoj komori, a zatim je na Međunarodnom arbitražnom sudu 21. novembra donijeta presuda kojom je Albaniji naređeno da suspendira presudu vlastitog suda. Albanija još nije usvojila odluku Arbitražnog suda i situacija je prilično nategnuta. Kao što smo naveli na samom početku, pored formalnog pritiska putem presuda međunarodnih institucija, postoji i onaj strukturni. Naime, Bankers Petroleum je najveća kompanija koja trenutno operira u Albaniji i njihove prijetnje o obustavi proizvodnje ukoliko im se ne odmrznu računi priličnu ugrožavaju albansku nacionalnu ekonomiju.
Situacija je i dalje neizvjesna u vidu metode razrješenja spora, ali ono što je izvjesno jest da kanadska kompaniji drži prejaku polugu u rukama da bi se spor tretirao kao onaj ravnopravnih partnera. Preciznije, tek eliminacijom strukturne ovisnosti država o aktivnostima i odlukama kapitala možemo govoriti o eventualnim autonomnim ekonomskim politikama. Sve do tada je riječ o adaptacijama na odluke koje su sasvim imune na demokratske procese.