Europski parlament izglasao je u srijedu 25. novembra izvještaj o Prevenciji radikalizacije i regrutacije europskih građana u terorističke organizacije. Na prvi pogled, sudeći prema nazivu, moglo bi se pogrešno zaključiti kako se radi o sasvim benignom birokratskom dokumentu koji bi lako mogao biti rezultatom demokratskog konsenzusa. No, zapravo radi se o dokumentu koji je sadržajem i značenjem nalik američkim antiterorističkim zakonima. Njime se pod strahom od “terorizma” zapravo omogućava sve veća kontrola i nadgledanje društvenih aktivnosti ali i narušavanje privatnosti građana slično američkom narušavanju građanskih sloboda stanovnika te zemlje. Dokumentom se omogućava kriminalno gonjenje kompanija vlasnica društvenih mreža koje nakon opomena raznih agencija sa svojih stranica ne uklone “materijal što promiče terorizam”. Sporne su naravno definicije terorizma.
Terorizam, usprkos širokoj upotrebi ovog termina nije niti globalno, niti na Zapadu, jednoznačna odrednica. Dapače, ne postoji konsenzus koji bi jasno određivao što je sve teroristički napad, stoga je moguće separatističke ciljeve određene etničke skupine u multietničkim zemljama proglasiti terorističkim činom. Prepoznavši ovo, Ujedinjeni narodi mišljenja su da se to protivi pravu naroda na samoopredjeljenje.
Teroristički čin u Europskoj uniji
U Europskoj uniji, a to se onda proteže i na sve zemlje koje žele biti dijelom ove zajednice, terorističkim činom smatra se svako ozbiljno zastrašivanje stanovništva, nezakonito prisiljavanje vlade ili neke međunarodne organizacije na činjenje ili nečinjenje neke radnje, zatim ozbiljna destabilizacija ili uništavanje temeljnih političkih, ustavnih, gospodarskih ili društvenih struktura neke zemlje ili međunarodne organizacije. Teroristička djela u EU su napadi na život osobe koji mogu prouzročiti smrt; napadi na fizički integritet osobe; otmica ili uzimanje talaca; uzrokovanje velikih uništenja objekata vlade ili javnih objekata, prijevoznog sustava, infrastrukturnih objekata, uključujući informacijski sustav, fiksnu platformu smještenu na kontinentalnom pojasu, javnom mjestu ili privatnom posjedu koje može ugroziti ljudske živote ili rezultirati velikim gospodarskim gubitkom; zapljena zrakoplova, brodova ili drugih sredstava javnog ili teretnog prijevoza; proizvodnja, posjedovanje, stjecanje, prijevoz, nabava ili korištenje oružja, eksploziva, nuklearnog, biološkog ili kemijskog oružja, kao i istraživanje i razvijanje biološkog ili kemijskog oružja; ispuštanje opasnih tvari ili izazivanje požara, poplava ili eksplozija s učinkom ugrožavanja ljudskog života; ometanje ili prekidanje opskrbe vodom, strujom ili bilo kojim drugim osnovnim prirodnim izvorom, s učinkom ugrožavanja ljudskog života;
Drugim riječima, primjerice, militantni ekološki pokreti, koji su proteklih desetljeća cvjetali diljem Europe danas bi se mogli protumačiti kao teroristički. Isto tako rad i nusproizvodi mnogih europskih korporacija u Europi, ali i u zemljama trećeg svijeta, prema ovim se pravilima mogu smatrati terorističkim napadom. Pitanje finih nijansi između prava naroda na politički protest i pobune protiv vlasti, koje su temeljni pokretači brojnih društvenih promjena kroz cijelu ljudsku povijest, danas mogu biti okarakterizirani kao terorizam.
No, male su vjerojatnosti da će sve mjere koje propisuju stara i nova europska pravila nastala nakon napada u Parizu, biti usmjerena protiv kompanija koje primjerice zagađuju okoliš i proizvode kronične bolesti, ili primjerice protiv lobija koji su radikalno promijenili globalnu klimatsku sliku na štetu bioraznolikosti i proizveli nove oblike siromaštva u zemljama trećeg svijeta. Suprotno tome, veće su šanse da će se kao ekstremizam ili terorizam okarakterizirati najrazličitije društvene pobune, a posebno one koje dolaze sa lijevog političkog spektra, odnosno one koje se zalažu za vrijednosti društvene pravde.
Ulaganja u represiju umjesto u socioekonomski boljitak
Ovaj dokument za sad nije obvezujuć, no zabrinjavajuć je trend stvaranja novih “antiterorističkih” pravila i povećanja razine “sigurnosti” kao i ulaganja u “obavještajnu zajednicu” koja brzo nastaju u kratkom periodu od napada u Parizu.
Borba protiv oružanih napada je dakako legitimna, no, oblik te borbe te nijanse koje određuju što je napad na slobodu mišljenja, što napad na privatnost ljudi, što pravo na izražavanje političkog i vrijednosnog društvenog stava, a što teroristički čin izrazito je delikatna. Stoga raspravu treba organizirati oko pitanja kako se boriti protiv nastanka fundamentalističkih oružanih napada poput kršćansko-desničarskih kakvima smo svjedočili u Norveškoj i ovih posljednjih, pariških. Borba protiv ugrožavanja javnosti ne smije se svesti na financijska ulaganja u obavještajnu zajednicu i oružane snage, što je tendencija vidljiva i iz ovog dokumenta.
Iz netom izglasanog izvještaja vidi se isto tako i nespremnost Europske unije da se umjesto ulaganjem u naoružanje protiv štetnih tendencija bori povećanjem ulaganja u veću socio-ekonomsku sigurnost i obrazovanje europskih zajednica. Dok je EU spremna na europskoj razini izdvajati sredstva za naoružanje i sigurnost, isto nije spremna učiniti za nužno povećanje ulaganja u obrazovanje i socijalna davanja. Iz spomenutog dokumenta vidi se da se provedba ovih mjera ipak prepušta pojedinim zemljama članicama i – civilnom društvu.
Premda EU prepoznaje socioekonomske čimbenike i “razočaranost društvom” kao uzrok nezadovoljstva mladih osoba, rođenih i odgojenih u Europi, koje sve više pribjegavaju fundamentalističkim vjerskim ekstremizmima, ona ipak ne smatra potrebnim rješavati ovaj problem na europskoj razini, već ga, premda se radi o temeljnom problemu Europske unije, prepušta pojedinim zemljama članicama.
Ovakvo odbijanje hvatanja u koštac sa stvarnim europskim problemima koji pogađaju sve stanovnike kontinenta najdosljednija je nijansa europske politike. Dosadašnje mjere naoružanja, povećanja sigurnosti, zatvaranja granica, strogih kontrola ljudi ne rađaju pozitivnim rezultatima.