Otprilike pola godine nakon što je slovenski parlament izglasao “zakon o bračnoj jednakosti”, njegov status doveden je u pitanje zaobilaznim putem. Naime, Ustavni sud je odobrio referendum o zakonu. Sama odluka o odobrenju bila je tijesna, 5 naspram 4, no objašnjenja koja su predočili oni suci koji su glasali za referendum sugeriraju vrlo upitnu političku i demokratsku ulogu Ustavnog suda.
Slovenski Ustavni sud, najviši pravosudni organ, presudio je da je referendum o Zakonu o bračnom odnosu i obiteljskim odnosima dozvoljen. Nakon što su ranije Slovenci na referendumima već odlučivali o pravima žena bez partnera na oplodnju uz biomedicinsku pomoć te o pravima “izbrisanih”, ovoga puta odlučivat će još i o pravima istospolnih partnera. Zapravo već drugi puta za redom. Uz blagoslov Ustavnog suda, većina će ponovno odlučivati o pravima manjine.
Za protivnike zakona, Rimokatoličku Crkvu, konzervativne stranke i inicijativu civilnog društva po imenu “O djeci se radi” (“Za otroke gre”), takva je odluka već pobjeda sama po sebi. I stvarno, time je Ustavni sud naime dozvolio višetjednu kampanju, medijska sučeljavanja te izjave političara o tomu jesu li osobe homoseksualne orijentacije uistinu jednakopravan dio društva. O tome zaslužuju li sva prava, samo neka prava ili pak nikakva, moći (štoviše, morati) će se raspravljati pred očima javnosti, uz potporu medija te uz potpuno pravnoformalno pokriće i politički legitimitet.
Alexis de Tocqueville, najpoznatiji po svojem spisu “Demokracija u Americi”, u kojem je pred gotovo 200 godina zabilježio svoje viđenje političkog, pravnog, ekonomskog i kulturnog uređenja SAD-a, pružio je zanimljivu opasku o američkom odnosu prema Indijancima. O ponašanju američkih vlasti prema njima zapisao je da nije moguće ljude uništavati uz veće poštivanje zakona. Na najopćenitijoj razini slovenskom Ustavnom sudu možemo predbaciti isto to: uništavanje ljudskih sudbina opravdavano poštivanjem zakona. Od devet sutkinja i sudaca, pet ih je poduprlo provedbu referenduma, a četiri sutkinje bile su protiv. Svi su prilikom objavljivanja odluke predali i svoja odvojena, pozitivna ili negativna mišljenja.
Vječna protuustavnost kao okvir demokracije
Najbolji uvid u logiku djelovanja Ustavnog suda dobit ćemo ukoliko pomnije proučimo neka od onih pozitivnih. Sva se svrstavaju uz odluku koja ustvari govori kako je referendume nedopustivo raspisivati samo o pitanjima za koje je Ustavni sud već ranije presudio da su protuustavna ili je tako odlučio Europski sud za ljudska prava. Ovdje vrlo brzo dolazimo do “neugodne pojedinosti”, odnosno stvarne prakse Ustavnog suda da o određenim pitanjima jednostavno ne donese odluku te time neustavno stanje produžava u beskonačnost.
Potkrijepimo to konkretnim primjerom. Do 2000. godine žene bez partnera također su imale pravo na oplodnju uz biomedicinsku pomoć. Zatim je 2001. godine pripremljen amandman zakona, o kojem je bio raspisan referendum te su žene bez partnera izgubile pravo na oplodnju uz biomedicinsku pomoć. To pravo žene imaju u poslovično katoličkoj i konzervativnoj Poljskoj, kao i u Bjelorusiji i Moldaviji, no u Sloveniji – ne. Kako onda to svojevrsno protuustavno stanje riješiti? Jako teško. Godine 2013. je to pokušala pojedinka koju je Ustavni sud odbio uz obrazloženje: “Pokretačica nije dokazala da se nalazi u položaju u kojem je za rješavanje zdravstvenih tegoba, na kojima temelji tvrdnju o prikraćenosti za mogućnost rađanja djeteta, potreban upravo postupak umjetne oplodnje.”
Pravnim žargonom kazano, pokretačica nije dokazala pravni interes. U praksi to pak znači da pokretačica nije donijela odgovarajuću potvrdu ginekologa o svojoj neplodnosti, koju naravno niti ne može dobiti, budući da nema muškog partnera s kojim bi se tek mogla prijaviti za postupak oplodnje uz biomedicinsku pomoć. Nakon tog odbijanja, inicijativu za ocjenu ustavnosti pokrenuli su i zastupnici, no Ustavni je sud svoju odluku toliko odlagao da je u međuvremenu došlo do novih izbora i novog sastava parlamenta. I novom je sazivu, sada od strane čak dvije trećine zastupnika, ponovno pokrenuta inicijativa za ispitivanjem ustavnosti, ali jednostavno ne postoji mehanizam kojim bi se Ustavni sud mogao “prisiliti” da uistinu donese odluku o tome je li taj zakon protuustavan ili nije.
Sudačka obrazloženja
Toliko o pravnoj lakrdiji koju si je priuštilo tih pet sudaca i sutkinja koji su referendum dopustili. Dok čitamo njihova obrazloženja, njihovo razmišljanje i djelovanje razotkriva se u svom punom sjaju. Ustavna sutkinja mag. Marta Klampfer na kraju svojega obrazloženja sasvim prostodušno navodi da je pravedno da o tome hoće li u “zakonodavstvu i dalje ostati tradicionalan pojam obitelji, svoje mišljenje izrazi narod i to na referendumu”. Pritom naglašava da toliko “ukorijenjene institucije obiteljskog prava nije moguće mijenjati ‘tako lako’, kao što je to bio slučaj s amandmanom zakona.” Tu se valja prisjetiti Marxa koji na jednom mjestu piše kako ljudi, doduše, stvaraju svoju povijest, ali ne u uvjetima koje su sami izabrali, nad njihovim mozgovima visi noćna mora tradicije svih prethodnih generacija.
Tako su se američki reakcionari dugo grčevito opirali izjednačavanju prava “obojenih” sa bijelcima. U praksi je zadnje diskriminatorno zakonodavstvo u SAD-u uklonjeno tek nekoliko mjeseci prije nego što će Neil Armstrong stupiti na Mjesec. Stoga je sutkinja Klampfer nesumnjivo u pravu da se civilizacijski napredak ne događa “tako lako”, pogotovo kada ga koči tako moćna institucija kao što je Ustavni sud. Još prostačkije je obrazloženje ustavnog suca mag. Miroslava Mozetiča, koji bez okolišanja zapisuje kako ne prihvaća “stajališta, koja se redovno pojavljuju u javnosti, da većina ne može (ne smije) odlučivati o pravima (i obvezama) manjine. Naravno da odlučuje većina, nego tko bi drugi?”
Ovako vulgarno razumijevanje predstavničke demokracije zasigurno ne bi prošlo niti srednjoškolski test znanja. Većina odlučuje, ukoliko predstavnička demokracija ima uopće ikakvog smisla, putem svojih predstavnika. Na kraju, ti su predstavnici u svojem odlučivanju, to bi poštovani ustavni sudac vjerojatno mogao znati – ograničeni ustavom. Slovenski Ustav u 14. članku sasvim jasno govori da su pred zakonom svi državljani jednaki, bez obzira na narodnost, rasu, spol, jezik, vjeru, političko ili drugo uvjerenje. Nonšalantno ustvrditi kako većina odlučuje o pravima manjine jest glumatanje kojim se prešućuje kako je svako takvo odlučivanje jasno ograničeno te da većinsko mišljenje nikada ne smije odlučivati o manjini samo zbog toga što je manjina.
Većina ne može i ne smije imati pravo odlučivati o tome ima li manjina pravo na postojanje. Prava manjina moguće je ograničavati isključivo na temelju uvjeta koje određuje Ustav, ili ukoliko je to nužno zbog same prirode prava. U slučaju izjednačavanja prava istospolnih i raznospolnih brakova ne radi se niti o jednom niti o drugom. Ustav je u 15. članku (ostvarivanje i ograničavanje prava) još jasniji: “Niti jedno ljudsko pravo ili temeljnu slobodu uređene pravnim aktima važećima u Sloveniji, nije dopušteno ograničavati uz izgovor kako ih ovaj Ustav ne prepoznaje ili ih prepoznaje u manjoj mjeri.”
Vrhunci legalističkih akrobacija
Prava poslastica je ipak obrazloženje Ustavnog suca Jana Zobca, opširan traktat opremljen sa više od 50 fusnota kroz koje nam objašnjava, između ostalog, da su “na istočnom pročelju palače američkog Vrhovnog suda u mramor uklesani likovi kornjače i zeca, kontrastni simboli sudačke deliberacije: polako, ali mudro, čvrsto i nepokolebljivo.” U svojem polaganom, ali nepokolebljivo dugačkom rezoniranju se sudac Zobec pita otkuda tijelu od 90 članova, odnosno slovenskom parlamentu, uopće razumijevanje koncepta protuustavnosti.
U svojem čvrsto skolastičkom i nepokolebljivo plitkom ekskurzu sudac Zobec si zatim postavlja, i nažalost odgovara na sijaset temeljnih pitanja bivstvovanja. Tko misli to što mislimo, je li to mišljenje nešto pojedincu unutarnje ili se ta partikularna misao u pojedincu pojavljuje tek kao izraz univerzalnoga? Jesu li uopće mogući apriorni sintetički sudovi?! Sudac Zobec je zapravo nasljednik velikih srednjovjekovnih skolastika koji su živote posvetili velevažnim pitanjima poput onih imaju li anđeli pupak i koliko anđela može plesati na vrhu igle. Ti su mudri ljudi svojedobno utvrdili da je test za vještice vrlo jednostavan – ženu treba samo baciti u vodu, pa ako pliva je vještica, a ako se utopi znači da je nevina. Vrlo slično njima po pitanju presude o protuustavnosti danas razmišlja Zobec.
O tome je li nešto protuustavno jednostavno nije moguće utvrđivati unaprijed! Općenito je u životu očito tako da nešto prvo treba učiniti, a tek potom je o tome moguće uistinu učinkovito rasuđivati. Odluka slovenskog Ustavnog suda zato podsjeća na morbidnu šalu o tome koliko Belgijanaca pogine u prometnoj nesreći autobusa od 50 putnika? 100! 50 u nesreći i 50 pri njezinoj rekonstrukciji. Slovenski ustavni sud svojom odlukom poručuje da Državni zbor Republike Slovenije, vrhovni donositelj Ustava, izabran na neposrednim izborima, ne može donositi nikakve sudove o tome je li nešto protuustavno ili nije. Eventualne protuustavnosti može otklanjati isključivo na područjima koja su Ustavni sud ili Europski sud za ljudska prava već ranije označili kao protuustavna.
Čak i u tom slučaju, kao što nam pokazuje primjer oplodnje uz biomedicinsku pomoć, ne postoji nikakav osigurač, kao mehanizam koji bi Ustavni sud uistinu primorao da donese odluku. Ustavni sud je raspisivanjem referenduma tako dvostruko pregazio volju naroda, zanijekavši mu i legitimnost izraženu neposredno na izborima, kao i legitimnost izraženu posredno, preko njihovih parlamentarnih predstavnika. Licemjernost argumenta da se pri referendumskom odlučivanju radi o višem obliku izražavanja suverenosti i demokratske volje naroda, dodatno se ističe u svjetlu činjenice da je taj isti Ustavni sud tek 3 godine ranije odbio inicijativu za raspisivanje referenduma o unošenju fiskalnog pravila u Ustav.
Prava kapitala su očigledno nedodirljive svetinje, dok su ljudska prava stvar legalističke skolastike.
Sa slovenskog preveo Goran Matić