Kao presudni razlog neefikasnog i tromog funkcioniranja javnih poduzeća u Hrvatskoj uvijek se ističe kadrovska politika. Točnije, upravljačka i direktorska mjesta se popunjavaju iz stranačkih bazena, osnovni mehanizmi funkcioniranja su klijentelizam i korupcija. Premda je nezanemariva motivacija kod tih prozivki često bila i nastojanje pripreme terena za privatizaciju određenih javnih poduzeća, teško se ne složiti da prigovori u velikom broju slučajeva stoje. Ali, Vlada je napokon odlučila doskočiti takvim praksama. Simptomatično, na kraju mandata.
Na sjednici prije dva dana Vlada je donijela uredbu o kriterijima javnih natječaja i uvjetima koje moraju ispunjavati kandidati za funkcije predsjednika, ravnatelja, direktora i članova uprave u javnim poduzećima. Uglavnom se radi o klasičnim meritokratskim standardima, stupanj obrazovanja i nekažnjavanje, ali jedan zanimljiv detalj čini ovu uredbu navodno efikasnim sredstvom za obračun s klijentelizmom, korupcijom i nestručnošću.
Plejada zanemarenih pitanja
Naime, uredbom je predviđeno kako će potencijalne kandidate birati tzv. “headhunting” agencije, ili nešto službenijim rječnikom – Agencije za ljudske resurse. Iako je teško odlučiti koji bi od ova dva izraza kojem bio eufemizam. U krajnjoj liniji bi o izboru odlučivala Vlada putem uspostavljenog povjerenstva, no terenski rad i procjenu kandidata obavile bi privatne agencije. Nekoliko se pitanja oko ove neobične taktike odmah nameće.
Ne postoje u državnim strukturama kvalificirane osobe koje bi mogle odlučiti o potencijalnim kandidatima? Ne mogu baš nikako biti neovisni zbog stranačkih veza? A da se pokušalo s demokratskim odlučivanjem zaposlenih u tim poduzećima? U Hrvatskoj, među 4,5 milijuna stanovnika, postoje neki upravljački geniji koje samo privatne agencije mogu pronaći svojim istraživačkim metodama? Nitko drugi ne zna gdje se skrivaju? Nisu li dosad kao jedan od ključnih razloga nedostatka kvalitetnog upravljačkog kadra isticana nelojalna konkurencija u privatnom sektoru, odnosno puno izdašniji menadžerski ugovori? A država nema fiskalnih instrumenata da malo “kontrolira” takve ugovore? Ne postoje mehanizmi kojim bi zaposleni u tim poduzećima mogli kvalitetno upravljati? Kolika je razlika u javnim troškovima između korupcije i provizije privatnim agencijama? Puno neodgovorenih pitanja za jednu uredbu.