Kriteriji raspodjele proračunskih sredstava po kantonima postali su predmet užarenog spora u Federaciji BiH. Posebno je sporan status Kantona Sarajevo kojem je dodijeljen privilegiran statistički status u raspodjeli federalnog novca s obzirom na postojeće kriterije. Kritičari statusa glavnog grada, a najglasniji su u Tuzlanskom i u kantonima s hrvatskom većinom, tvrde da su kriteriji neutemeljeni u ekonomskoj realnosti Federacije i nepravedni iz perspektive kantonalnih udjela u punjenju proračuna.
Neka od glavnih pitanja koja se neprestano vežu za uspješnost funkcionisanja određenog federalnog koncepta, svakako jesu potencijal dugovječnosti i održivosti, privrženost vlada i političara njegovim potrebama, politička i društvena stabilnost, podrška ustavu od strane naroda, demokratija, indivudualna prava kompatibilna sa pravima kolektiva, razvijena ekonomija i potencijal za budući razvoj. Federacija BiH kao federalni entitet nastao Washingtonskim, a potvrđen Daytonskim mirovnim sporazumom, teško da ispunjava ijednu od navedenih kategorija.
Razdiran neriješenim hrvatskim nacionalnim pitanjem, neprestanim ratom kantona sa federalnom vladom, nestabilnošću vlada koje padaju gotovo u polugodišnjim ciklusima, neriješenim pitanjem odnosa građanskog i etničkog, kao i neprestanim ekonomskim podbačajima, entitet se posljednjih sedmica suočio i sa krizom koja neprestano tinja: pitanjem preraspodjele budžetskih sredstava prikupljenih na ime poreza. Od ukupnog federalnog budžeta, 25% se puni zaduživanjem (MMF, Svjetska banka, izdavanje entitetskih obveznica), dok se 75% obezbjeđuje uglavnom kroz indirektne poreze kao što su carine, uvozne takse, cestarinske naknade iz cijene naftnih derivata i ponajviše porez na dodanu vrijednost – PDV.
Kantoni sa hrvatskom većinom, kao i Tuzlanski kanton, tvrde da Kanton Sarajevo uzima daleko više budžetskih sredstava nego što mu pripada i da time potkopava ekonomiju ostatka Federacije BiH. Situacija je eskalirala kada je premijer Kantona Sarajevo Elmedin-Dino Konaković (SDA) izjavio da jedan Sarajlija vrijedi dvostruko više nego stanovnik Tuzlanskog Kantona i to zbog organizovanja Tuzlanske inicijative da se u preraspodjeli prihoda na ime poreza izbriše famozni ponder (koeficijenat za raspodjelu sredstava s jedinstvenog računa prema kantonima i općinama na temelju broja stanovnika) vrijednosti 2 za Kanton Sarajevo, odnosno smanji stopa učešća u raspodjeli prihoda Kantona Sarajevo sa stope od 29,553 % na stopu 17,818 %, ili vrijednosno iskazano sa 355.032,599 KM na 214.037,344 KM, što je za 140.995,255 KM manje nego što bi Kanton Sarajevo trebao dobiti po projekciji za 2015. godinu.
Još 2014. godine su mediji u hrvatskim kantonima započeli kampanju nazivajući Sarajevo “Mordorom na Miljackoj” koji proždire prihode hrvatskih kantona osuđujući ih na nerazvijenost. “Hrvatski gradovi u BiH nemaju redovne dječje doplatke, obnovljena kina, uredne gradske ceste, sređene Domove kulture, nemaju novaca za poticanje zapošljavanja i slično iz razloga jer taj novac završava gdje? – u Sarajevu. Čak je i jedno Kreševo uništeno, koje je prije uvođenja zakona o PDV-u bio ekonomski najpropulzivniji gradić u BIH. Kreševo je izgradilo mnoštvo kino dvorana i nogostupa po Sarajevu, a taj grad omiljeno je izlazište federalnih inspektora, onih koji napadaju po Livnu, Međugorju, Jajcu, Kreševu, dok u Sarajevu piju kave”, pisao je tada jedan od najčitanijih zapadnohercegovačkih portala Poskok.
Računica posebnosti Sarajeva
Pitanje preraspodjele budžetskih poreznih prihoda, pri čemu se spor Sarajeva sa drugim kantonima već uspoređuje sa nekadašnjim sporom Beograda i drugih socijalističkih republika, ne pretvara se isključivo u međunacionalni problem (velikobošnjačka zavjera protiv Hrvata), budući da su i aktivisti iz Tuzle organizovali kampanju “Je Suis pola Sarajlije”, a više je tuzlanskih političara i ekonomista izazvalo premijera Kantona Sarajevo Elmedina Konakovića na javnu debatu kojom bi njegova računica bila demantovana. Konaković je odbio debatu, a nije se oglasio ni saopštenjem već Facebook statusom kojim je, između ostalog, objasnio da Kanton Sarajevo (KS) godišnje uplaćuje “na jedinstveni račun trezora BiH 1,2 milijarde KM poreza cca sto cini 1/4 ukupnog novca BiH cca.”
“Prednost Sarajeva u odnosu na ostale kantone”, objasnio je Konaković, nigdje drugo nego na svome Facebook profilu “jeste što su u Sarajevu sjedišta naših velikih kompanija koje generišu velike iznose. BH Telecom, Elektroprivreda i sl. U trenutnoj raspodjeli sa famoznim ponderom 2 Sarajevo dobije 380 miliona natrag, sve ostalo se dijeli u cijeloj BiH. Na sarajevskom univerzitetu studira veliki broj studenata iz drugih kantona besplatno. Kanton to finansira. Na kliničkom centru UNSA se liječi veliki broj građana iz drugih kantona i opet to finansira naš kanton. Ne plaćaju drugi kantoni ni troškove studentskog centra i još neke troškove. Sve to pokrivamo iz 380 miliona a uplaćujemo 1,2 milijarde. Inicijativa da se Sarajevu u raspodjeli uzme jos 140 miliona značila bi bankrot Kantona i ne bi više bilo ni izbliza ubiranja od 1,2 milijarde i za nekoliko godina svi bi to znacajno osjetili.” Konakovićeva argumentacija, zapravo je zasnovana na analizi bivšeg ministra finansija Kantona Sarajevo Muhameda Kozadre (SDA) u kojoj se zaključuje da je tuzlanska inicijativa neprihvatljiva najmanje iz jednog razloga “a to je da Kanton Sarajevo na JRT BiH uplati između 42% i 45% indirektnih poreza od ukupne uplate iz FBiH (podatak je nezvaničan i mi godinama tražimo potvrdu od viših niva vlasti FBiH i BiH).”
Naš sugovornik ekonomist Goran Nedić donekle nadopunjuje Konakovića i Kozadru podsjećajući na činjenicu da su direktni porezi u BiH u nadležnosti entiteta, a da se indirektni porezi sakupljaju na jednom mjestu, to jest u UIO – Upravi za indirektno oporezivanje i koriste za servisiranje duga i finansiranje budžeta na nivou države, dok se ostatak dijeli prema učešću u finalnoj potrošnji između dva entiteta i Distrikta Brčko. “Sredstva koja su spuštena na nivo FBiH, a transferiraju se kantonima, ne dijele se prema tržišnim principima kao što je slučaj prilikom izračuna dijela koji pripada entitetima. Umjesto kriterija finalne potrošnje po kantonima, koriste se kriteriji poput broja stanovnika i broja učenika u osnovnim i srednjim skolama i površine kantona. Da bi se jos više unijela zbrka zakonodavci su unijeli i pondere za određene kantone, pa tako Sarajevo ima ponder 2 za sve kriterije. Takav ponder u maloj mjeri smanjuje distorziju koja je nastala neprimjenjivanjem tržišnih principa prilikom raspodjele. Dakle Kanton Sarajevo dobija prema postojećim kriterijima 29,5% sredstava, iako je finalna potrošnja u Kantonu SA gotovo 40% od ukupne finalne potrošnje u FBiH. Također, postojeći kriteriji u velikoj mjeri umanjuju iznos koji bi bio transferisan Hercegovačko-neretvanskom kantonu, ukoliko bi se koristili tržišni kriteriji. Tom kantonu se transferira 8,5% sredstava, dok finalna potrošnja kantona iznosi oko 11% finalne potrosnje FBiH.”, smatra Nedić.
Upitna ekonomska pozadina kriterija raspodjele
Na sve ove istupe, a pogotovo Konakovićev, i na naš upit, oštro je reagovao jedan od pokretača Tuzlanske inicijative, ekonomist Edin Delić. “Hajde da se ne zamaramo velikom količinom podataka i obimnim analizama, jer to uistinu nije potrebno za demaskiranje Elmedina-Dine Konakovića. Vjerujem da će poštenom i pametnom biti dovoljno uporediti malo proizvodnju, uvoz i izvoz pa se zapitati da li je stvarno moguće da sarajlije plaćaju pet puta više PDV-a od ostalih građana. Kada već govorimo o ‘mjestu potrošnje’ možemo li zanemariti ‘mjesto stvaranja nove vrijednosti’? Zamislimo situaciju u kojoj bi sve fabrike bile izvan Sarajeva, a svi šoping centri u Sarajevu? To znači da bi ukupan prihod od poreza ostao u Sarajevu, bez obzira gdje se stvara nova vrijednost. Ekspert Konaković i ne pokušava saznati koliko njegov Kanton učestvuje u stvaranju nove vrijednosti ili preciznije u proizvodnji, ili pak kako stoji sa uvozom i izvozom. Federalni Zavod za statistiku pruža niz mogućnost da se provjeri utemeljenost sličnih navoda, a kao činjenice koje demistifikuju obmanu sarajevskog premijera Konakovića mogu se navesti npr. podaci o tome koliko Tuzlanski i Sarajevski kantoni proizvode i izvoze. U 2013. godini Tuzlanski kanton je davao 30,59% industrijske proizvodnje, a Sarajevski 22,40% i pored centralizacije energetskog sistema u glavni grad. Dakle Tuzlanski kanton ima 36,16% veću industrijsku proizvodnju od Sarajevskog kantona. Kako je onda moguće da Sarajevski kanton uplaćuje pet puta više poreza po stanovniku od Tuzlanskog?”, pita se Delić.
Na istoj liniji je i urednik hercegovačkog portala Poskok Ivan Šušnjar koji nam, komentarišući izjavu kantonalnog premijera Konakovića, kaže da novac u proračun BH Telekoma i Elektroprivrede BIH, ne uplaćuju samo Sarajlije, nego i građani drugih kantona. “U ovom slučaju, kad su u pitanju ove dvije javne tvrtke poglavito mislim na novac koji uplaćuju građani Zeničkog, Tuzlanskog, Bihaćkog, Goraždanskog itd. kantona. Dobit koju uplate ti građani ide na plaće u sjedišta tih tvrtki. Porezi na plaće idu kao direktan prihod Kantonu Sarajevo. Znači tisuće zaposlenih u Sarajevu u javnim megatvrtkama plaćaju građani drugih kantona, a u slučaju baš ove dvije megatvrtke građani većinskih bošnjačkih kantona kantonu Sarajevu. Postoji pored toga drugi proces, koji je radila federalna porezna inspekcija, godinama su sjedišta mnoštva tvrtki prebacivali iz ‘nepoznatih’ razloga u Sarajevo. Tako recimo firma koja posao obavlja u drugom dijelu FBIH i tamo ostvaruje obrt i ima određenu dobit, na kraju porez na dobit uplati u Sarajevu. Prebacivanjem sjedišta firmi u Sarajevo, nasilnim prebacivanjem, poreznim reketom, koji se naročito provodio u hrvatskim kantonima, opet se natjeralo tvrtke van kantona Sarajevo da uposle i plaćaju barem nešto radnih mjesta u samom Sarajevu.”
Beskonačno prebacivanje krivice
Kada je u pitanju PDV Šušnjar drži da je postojeći kriterij povrata PDV-a nerealan i nepravedan, i da se temelji na principu prelijevanja kapitala iz ekonomski aktivnih sredina u ekonomski neaktivne. “PDV se ne vraća tamo gdje se uplaćuje, nego se uplaćuje tamo gdje se ne uplaćuje od onih koji uplaćuju. To je legalna pljačka stanovništva Federacije BIH. A u slučaju Sarajevu to je drastična pljačka. Jer svi kantoni u FBIH osim što imaju među samim sobom nepravednu raspodjelu dodatno su opljačkani nepravednim nametom ‘Poreza na Sarajevo’.”
Politolog i analitičar Danijel Hadžović smatra da je problem dalekosežniji od trenutno odnosa Sarajevskog, Tuzlanskog i kantona sa hrvatskom većinom. “Problem je u samom uređenju Federacije. Federaciju treba preurediti ili tako što će se uspostaviti stvarna decentralizacija, gdje će kantoni imati daleko veće ovlasti i mogućnost da većinu poreskih prihoda koji se uplate na njihovom teritoriju zadrže za sebe, ili da se ide ka većoj centralizaciji gdje će se o preraspodjeli sredstava i donošenju svih ključnih odluka direktno odlučivati iz jednog centra. Sadašnji sistem gdje imate jedan nivo vlasti koji odlučuje o svim bitnim pitanjima, a ispod njega deset različitih kantonalnih vlada koje su mu potpuno podređene i služe prvenstveno za rasipanje novca, preskup je, neefikasan i na duže staze neodrživ. Mislim da je iluzorno očekivati da će Kanton Sarajevo odustati od desetina miliona budžetskih sredstava koje po trenutnom sistemu dobija i da se ova ideja može provesti u praksu.”
Federacija BiH dakle boluje od tipičnih manjkavosti federalnih sistema kao što su poteškoće u kreiranju jasne entitetske politike, odnosno beskonačno prebacivanje krivice s jednog na drugi nivo vlasti, s tim da je situacija u ovom bh. entitetu dodatno zakomplikovana nestabilnošću entitetske, a samim tim i kantonalnih koalicionih vlada. Sve to u drugi plan stavlja bilo kakvo razmišljanje o korijenitim reformama koje bi najprije riješile ustavni, a potom i fiskalni haos ovog entiteta. Kada se svi argumenti predoče, matematika je poprilično jasna i nalikuje na vječni problem “Trepča radi – Beograd se gradi”, a koji, ako se ukombinuje sa težnjom elita da brani “nacionalne” interese, za FBiH može imati fatalan ishod.