rad
Slovenija
tema

Što se događa s Radiotelevizijom Slovenija?

Foto: AFP / Mafa / Dan Materna

Glavna linija tumačenja kasnoljetnih programskih i kadrovskih promjena na Radioteleviziji Slovenija zasniva na teorijama urote o političkim čistkama. Iako postoje snažne indicije u tom smjeru, o statusu i budućnosti javnog radiotelevizijskog servisa puno nam više govore radni uvjeti, institucionalni ustroj i izostanak definiranog odgovora na konkurenciju privatnih televizija te izazov promijenjenog medijskog okružja.

Nedavne kadrovske i programske promjene na Radioteleviziji Slovenija (RTVS) podignule su puno prašine. Dvije televizijske informativne emisije (Otvoreno i Točka prijeloma) premještene su na treći program, inače primarno namijenjen izravnom prijenosu sjednica Državnog sabora i njegovih radnih tijela. Radi se o očitoj namjernoj marginalizaciji tih emisija, s obzirom da je gledanost trećeg programa primjerena tom iznimno uzbudljivom i intelektualno poticajnom sadržaju: u 2014. godini gledanost trećeg programa je iznosila 2%. Zagrebačko dopisništvo je ukinuto 1. septembra. Osrednja razgovorna emisija Televizije Slovenija Meta je srezana, a ekipa, s iznimkom samog voditelja, u potpunosti zamijenjena.

Također, dvije novinarke su premještene na niže radne pozicije (Jelena Ašič više ne vodi TV Dnevnik, dok Helena Milinkovič ne vodi tjednu vanjskopolitičku emisiju Globus). Četvero je novinara otpušteno ili ih je zahvatilo neproduživanje ugovora, kako se već danas eufemistički naziva otpuštanje prekarnih radnika. Društvo novinara Slovenije tvrdi da su svi involvirani o promjenama obaviješteni u zadnji čas. RTVS je pridobila neke nove zamjenske snage, među kojima je vjerojatno najsporniji Bojan Traven kojeg je Novinarski sud časti već više puta proglasilo krivim zbog kršenja Kodeksa novinara Slovenije. Njegov status je trenutno nepoznat: iako je najprije bio uvršten na listu urednika Dnevnika za septembar, Ljerka Bizilj, direktorica Televizije Slovenija, sada tvrdi da za tu funkciju nikada nije ni bio predviđen i da bi trebao sudjelovati samo u nekakvom strateškom odboru koji bi trebao planirati obnovu televizijskog programa.

Samovolja “uredničke autonomije”

Nakon tih poteza pojavile su se optužbe da vodstvo RTVS-a skriva informacije i da provodi čistku politički nepodobnih i nepoželjnih kadrova. Sumnje su najizrazitije u dva slučaja. Erik Valenčič kome RTVS nije produžila ugovor je 2014. godine snimio dokumentarnu emisiju Koalicija mržnje u kojoj je razotkrio veze između Janšine stranke Slovenske demokratske stranke (SDS) i neonacističkih grupacija. Zbog toga mu je prijetio i sudski progon, pod izlikom razotkrivanja tajnih podataka slovenske obavještajne službe, što je poslužilo kao dodatni izgovor izostanka podrške na RTVS-u. Već spomenuta Helena Milinkovič aktivna je u borbi za prava prekarnih novinara na RTVS-u, a bila je između ostalog i dopredsjednica Sekcije samostalnih i slobodnih novinara RTVS-a u Sindikatu novinara Slovenije.

Ipak, teško je sa sigurnošću razabrati radi li se kod nedavnih poteza vodstva RTVS-a o čistkama “problematičnih” kadrova, iako je uprava napravila sve da potkrijepi nagađanja u tom smjeru. Kada je Društvo novinara Slovenije zahtijevalo od njih da objasne nedavne programske i kadrovske promjene, vodstvo je u svom obraćanju javnosti odgovorilo da svoje odluke ne namjerava pojašnjavati, a tu su samovolju legitimirali “uredničkom autonomijom”. Ubrzo su shvatili da su time napravili veliku pogrešku pa su izašli s pričom da se naprosto radi o običnim mjerama štednje i ni o čemu drugome.

Ali ni to objašnjenje ne drži vodu. Ako vodeći na javnoj televiziji ne znaju navesti niti jedan jedini sadržajni argument za svoje odluke, osim potrebe o rezanju troškova, onda logično slijedi, da bi bilo najbolje RTVS u cijelosti zatvoriti. Koja bi druga mjera mogla uštedjeti više novca? Dimenzije promašenosti priče o mjerama štednje raskrinkao je sam Erik Valenčič u svom javnom pismu otkrivši da je u “posljednjih nekoliko mjeseci od te kuće ukupno primio svega par stotina eura honorara”.

Političko kadroviranje

Sumnja da je javna radiotelevizija (ponovno) scena za političko obračunavanje više ne izgleda tako nevjerojatna. Naposljetku, trenutno važeći Zakon o Radioteleviziji Slovenije, usvojen 2005. godine u mandatu vlade Janeza Janše, očito je napisan s jasnom namjerom da javnu radioteleviziju podredi volji vlade i parlamenta. Sukladno toj ideji, 21 od 29 članova Programskog vijeća RTVS-a (vodećeg organa, koji je između ostalog zadužen i za imenovanje generalnog direktora RTVS i prihvaćanja programskih smjernica) imenuje Državni sabor Republike Slovenije. Predsjednik Programskog vijeća je Mitja Štular, koji je 2014. godine bio govornik na prosvjedu podrške ”civilnog društva” Janezu Janši i Majniškoj deklaraciji iz 1989. godine kojom je tadašnje slovensko civilno društvo zahtijevalo napuštanje Jugoslavije i slovensku nezavisnost.

Ne odskače puno ni politička pozadina Jadranke Rebernik, glavne i odgovorne urednice informativnog programa televizije Slovenija. Ona je 2013. godine izvještaj Komisije za sprječavanje korupcije koja je kod Janeza Janše otkrila nesrazmjeran i neobjašnjiv rast osobnog imetka u periodu obnašanja funkcije predsjednika vlade protumačila javno kao “pokušaj likvidacije” premijera. Jadranka Rebrenik je funkciju odgovorne urednice informativnog programa televizije Slovenija preuzela ove godine nakon što je među troje kandidata dobila najviše glasova programskih radnika informativnog programa.

Širenje nesigurnih oblika rada u uredništvima i maćehinski odnos prema honorarnim suradnicima, nažalost, nije ništa novo – 2012. godine Revizijski sud u reviziji poslovanja RTVS 2009. i 2010. godine je ustanovio da su prisutni svi elementi redovnog radnog odnosa kod čak 242 honorarnih suradnika i da je stoga njihov honorarni status nezakonit. Pored očitih širih trendova, programskim izmjenama teško možemo jednoznačno pripisati i jasan ideološki predznak. Kao primjer ću samo navesti ovogodišnje prvomajsko izdanje emisije Meta, gdje smo o pojmu radnih prava raspravljali tajkun Dušan Šešok (zloglasan zbog cijeđenja radnika za plaćanje duga koji je nastao menadžerskim preuzimanjem poduzeća), troje manjih poduzetnika i autor ovog članka. Naziv emisije je bio “Ne lijevo, ne desno – na posao!” S obzirom na takav ideološki okvir, možemo li smjenu ekipe i rezanje emisije Meta tumačiti kao obračun s previše lijevo orijentiranim novinarima?

Institucionalna paraliza

Nagađanja o tome koja frakcija političkih kasti stoji u pozadini trenutnih kadrovskih čistki (ako uopće o čistkama možemo govoriti), ubrzo će nas dovesti na teren teorija urote i teško da nam mogu pomoći u razumijevanju toga što se uistinu trenutno događa na RTVS-a. Čini se da obrazloženja vodstva RTVS-a ne možemo u potpunosti odbaciti, prvenstveno onaj aspekt po kojem kadrovske i programske izmjene nisu dio velikog plana, već inertni defenzivni odgovor na financijsku situaciju i rastuću marginalizaciju RTVS-a u medijskom prostoru, pogoršanu intenziviranjem radnih procesa i autokratskim načinom vođenja organizacije, katastrofalnim PR-om uprave RTVS-a i vjerojatno sitnim osobnim obračunima.

Prvi, vjerojatno spontani, odgovor uprave RTVS-a na upit Društva novinara Slovenije da objasne svoje odluke, simptomatičan je i važniji od pitanja u čijem je interesu otpuštanje ovog ili onog novinara ili premještanje ove ili one emisije na televizijski program bez gledatelja. Kategoričko nijekanje mogućnosti da uprava objasni svoje odluke govori o njihovom spontanom razumijevanju uloge javne radiotelevizije u kojoj nema mjesta za javnost. Izmjena vizualnog identiteta informativnog programa s istovremenim osipanjem njegovog sadržaja ukazuje na to da smo kao gledatelji prije svega shvaćeni kao (ne previše zahtjevni) konzumenti. Naposljetku, značajna je i uloga Pravobranitelja za prava gledatelja i slušatelja, koji je u kući zadužen za prikupljanje kritika, komentara i prijedloga javnosti. U julu 2015. godine Pravobranitelj Lado Ambrožič je na pravobraniteljskom blogu na internetskim stranicama RTVS-a napisao da programski odbor ignorira petomjesečni izvještaj Pravobranitelja te da isto tako o njemu šute sva tri kućna medija. Izjavu je zaključio prilično rezignirano: “Pravobranitelj tako i dalje ostaje u ilegali, piše izvještaje i analize koje adresati ne žele čitati. Javna RTV kuća nije i još dugo neće biti spremna za Pravobranitelja. Treba ga ukinuti!”

Zakonske izmjene 2005. godine i s njim povezani pokušaji “uravnoteženja” RTVS-a nisu donijeli željeni rezultat osim temeljnog sadržajnog okreta u korist SDS-a. Njihov najosnovniji dugotrajni učinak je institucionalna paraliza. RTVS se još u devedesetima nije znao adekvatno nositi s rastućom moći komercijalnih televizija. Izgubila je dio gledatelja, a na to je pokušala odgovoriti prilagođavanjem na komercijalne standarde – nedovoljno da bi bila konkurentna, a previše da bi nudila suštinsku alternativu. Trend se nastavlja sve do danas (gledanost je pala s 35% u 2005. na 26% u 2014.).

Pitanje funkcije javnog servisa

Ključno promišljanje o novoj ulozi javne radiotelevizije, jer stari model očito više ne funkcionira, nikada nije obavljeno. Digitalizacija zemaljskog odašiljanja televizijskog signala je 2010. godine bila provedena bez većih smetnji, ali sadržajno nije ponudila ništa novo. RTVS nije dodatne kapacitete nastale digitalizacijom popunila nikakvim novim sadržajem. Štoviše, slobodne kapacitete u svom multipleksu naprosto je ponudila u najam komercijalnim postajama nastojeći oporaviti svoju financijsku situaciju. S time je, ustvari, postala neoliberalna karikatura same sebe: monopolistička institucija koja svoj privilegirani položaj zlorabi za dobivanje prednosti na tržištu.

Danas nije samo suočena s konkurencijom privatnih radijskih i televizijskih postaja i dominantnom ideologijom po kojoj je svaki državni monopol a priori štetan, već i s konkurencijom platformi kao što je Youtube i pripadajućom ideologijom “osnaženog korisnika”. Ignorirajući kontekst, RTVS se u ovom povijesnom trenutku bavi time kojoj se frakciji političke kaste nije dobro zamjeriti, vodstvu se čini da nije dužno svoje odluke javno argumentirati, dok Pravobranitelj za prava gledatelja i slušatelja u očaju javno poziva da ga ukinu.

Zato nedavna događanja na RTVS otvaraju mnogo važnija pitanja od toga svjedočimo li kadrovskim čistkama ili ne. Iako ni to pitanje nije nevažno, temeljno pitanje je kako nanovo definirati ulogu javnog servisa u temeljito izmijenjenom medijskom polju. Je li moguće da javna radiotelevizija na konkurenciju komercijalnih medija odgovori drukčije nego spontanom prilagodbom kojom se potkopava smisao postojanja same javne radiotelevizije? Kako odgovoriti na lažno osnaživanje korisnika interneta sa stvarnim osnaživanjem javnosti? Ako uskoro nećemo moći odgovoriti na ova pitanja – također i u praksi – pitanje možebitnih kadrovskih čistki na RTVS-u ostaje sasvim nebitno, a u povijesti će biti zapisane kao posljednji uzdasi umirućeg primjerka izumrle vrste.

Sa slovenskog prevela: Tina Tešija