Nakon prošlogodišnje prve Konferencija o Zapadnom Balkanu, održane u Berlinu na najvišoj državničkoj razini, ove je jeseni u Beču održana i druga. Donošenje novih akcijskih planova sa starim mjerama poput osiguranja povoljnije poduzetničke klime, daje naslutiti da je cilj ovih konferencija zapravo geopolitičko i ekonomsko ograđivanje balkanskih zemalja od “opasnih” susjeda s istoka, te betoniranje, prvenstveno njemačkog, utjecaja na ovom području.
Druga europsko-unijska Konferencija o Zapadnom Balkanu, održana u Beču krajem kolovoza, u velikoj mjeri je potvrdila konstatacije koje smo na ovom portalu iznijeli nakon prve, berlinske konferencije prije godinu dana. Ukratko rečeno, nastavlja se jasno okolčavanje dotičnog posjeda u izvedbi centralnih sila Europske unije, a očito nije slučajno ni to što se najutjecajniji skupovi o Zapadnom Balkanu, odnosno onim zemljama iz te regije koje još nisu članice EU-a, ne održavaju u Beogradu ili Tirani, nego u Berlinu i Beču.
Premda mentori iz centra kontinentalnog saveza inzistiraju na tome da su svi procesi pod okriljem zapadnobalkanskih konferencija namijenjeni isključivo progresu te regije, ne propuštaju naznačiti tko u cijeloj priči ima glavnu riječ i čiji će interes tu biti presudan. No toj ćemo se ključnoj tezi kasnije još vratiti, a u međuvremenu pogledajmo što se događalo između berlinske i bečke sesije na najvišoj ministarskoj razini. Od lani do danas, u pogledu onoga što je bilo makar u teoriji zacrtano, recimo kao “misija i vizija” namijenjena Zapadnom Balkanu, učinjeno je malo ili, čak preciznije, ništa. Bečki je skup zacrtao potom neke dodatne interesantne ciljeve, ali tek ćemo dogodine vidjeti hoće li i to (ne) proći na isti način.
Dogodilo se međutim na Zapadnom Balkanu nekoliko stvari koje uopće nisu bile tako ceremonijalno programski zakazane. Uzmimo za primjer slučaj približavanja Crne Gore NATO-u, o čemu smo također ovdje nedavno pisali. Premda dinamika tog procesa nije, dakako, bila predviđena baš u Berlinu prošlog ljeta, dok su se ovdašnji premijeri skrušeno natiskivali oko Angele Merkel poput đaka-ponavljača, ispostavit će se da je on bio intenzivniji i politički relevantniji za pitanje konačnog privođenja Balkana globalnom Zapadu negoli ijedna od smjernica i pojedinačnih akcija koje su bile službeno zadane na samoj konferenciji. Nadalje, upravo taj proces, pristupanje NATO-u najmanje od preostalih balkanskih zemalja izvan EU-a, važan je zato što bjelodano ukazuje na izravni podstrek za spomenuto okolčavanje.
Obilježavanje terena
Kao što smo lani već obrazložili, EU je navalila – ne bez američkog poticaja – posvajati čitav neintegrirani Balkan prvenstveno zbog odmjeravanja s Rusijom, nakon početka rata u Ukrajini i nakon energetske krize. Bilo je takvih ogleda i ranije, vezano uz vojne baze na Kosovu, utjecaj međunarodnih faktora na odnose u Bosni i Hercegovini, itd. Ali nikad još, ili barem nikad od prestanka Hladnog rata, zapadne sile nisu bile do te mjere pod pritiskom i zabrinutošću od gubitka kontrole nad dijelom Europe koji im je bliži negoli Rusiji.
Ta bojazan pretvarala se povremeno i u manifestacije očite panike, uslijed čega se ruska prisutnost na Zapadnom Balkanu doimala znatno većom i sistematičnijom negoli je bila. Tad je odlučeno da EU ima preuzeti istinsku pasku nad ukupnim prostorom Balkana, što će se lijepo ocrtati na laviranjima Srbije između utjecaja Moskve i Bruxellesa, pri čemu je potonji autoritet odnio nimalo iznenađujući primat. Spočetka je europsko-unijski trud izgledao podosta mlak i šlampav, no vremenom će određeni impulsi sjesti na svoje mjesto i bit će moguće ustanoviti pomak u čvrstini i ozbiljnosti zahvata.
Primjerice, za projekte na Balkanu prvotno je iz zajedničke blagajne bilo namijenjeno milijardu eura, a zatim je to uoči berlinske konferencije pojačano uvjetnim budžetom od 10 milijardi veoma povoljnih bankovnih zajmova s razvojnom svrhom. U Beču se pak već govorilo o 30 milijardi eura, doduše projiciranih kao mogućnost koja će zavisiti o obimu i opravdanosti konkretnih poslova na gradnji raznih vidova i nivoa infrastrukture. Svejedno, čini se kako izvjesni zamah ipak postoji, naročito ako se prisjetimo da su između dvije zapadnobalkanske konferencije Kinezi počastili gotovo isti prostor zvučnom ponudom od 10 milijardi dolara kredita s niskom kamatom za infrastrukturni razvoj. Ali kontrola se ovdje nipošto ne uspostavlja tek dobrohotnim investicijama.
Stimulacija investicijama
Paralelno uz tri agende bečke konferencije koje govore o konkretnim prometnim i energetskim projektima, povezivanju mladih u susjednim zemljama Zapadnog Balkana i neophodnosti susjedske tolerantnosti na putu k Europskoj uniji, proteže se tiše oglašen proces liberalno-ekonomskog pripitomljavanja lokalnih privreda. Na to ukazuje npr. zasebni bečki sastanak gospodarskih komora istih balkanskih zemalja pod istim EU-pokroviteljstvom, a koji je održan na margini konferencije. Njegov rezultat je akcijski plan o zajedničkom ekonomskom napretku regije u predstojećim godinama, inače nazvan WB6.
Pored očekivanog otvaranja na temu infrastrukture, WB6 već navodi ekonomsko-političke zadaće stvaranja “povoljnijeg poduzetničkog okruženja”, jačanje pozicija malog i srednjeg poduzetništva, općenito poticaje privatnom sektoru, reforme pripadajućih javnih sustava, i sl. Ništa od te motivacije nije novost, dakako, bilo da govorimo o Hrvatskoj prije ulaska u EU, Bosni i Hercegovini danas ili Kosovu sutra. Politički slabije zemlje kao što je npr. razjedinjena BiH slabije reagiraju pod takvim pritiskom, dok si neke druge mogu dopustiti određenu pro-socijalnu zadršku bar u izbornoj godini, ali nametnuti program i njegov ishod su približno jednaki te idu na ruku privredama centra nauštrb periferije.
Ulagačka platforma koja stoji u podlozi toga postoji inače već pet godina; zove se Western Balkans Investment Framework i okuplja sve najznačajnije europske financijske institucije zapadno od Rusije. No glavni mehanizmi upravljanja kapitalom bilježe stanovitu mijenu i u posljednjoj godini. Od Berlina do Beča pomaknuo se npr. njemački pristup stimuliranja domaće proizvodnje na suradnju s komplementarnim subjektima na Balkanu. Prije godinu dana to su bila fiskalna obećanja, u domeni državne agencije za izvoz, privrednicima koji bi se odlučili na otkup balkanske sirovine. Po novom je riječ o zagovoru spajanja njemačkih i zapadnobalkanskih proizvođača. Popis od stotinjak potonjih već je izlučen te istaknut uz javni poziv u Njemačkoj, sa zasad još neizvjesnim ishodom.
Podjela zone utjecaja
Države Zapadnog Balkana pritom se navode i na druge vidove uređivanja tržišta po kojem će vladari Unije sutra ubirati plodove svog pravljenja balkanske administracije, industrije i uopće financijskih tokova ovisnima o centraliziranom EU-organizmu. Onih potencijalnih 30 milijardi eura ulaganja uvjetuje se tako u bitnom dijelu i međusobnom suradnjom tih država koje se u pravilu već dva i pol desetljeća spore oko raznih teških susjedskih pitanja. Ali upada u oko činjenica da su i po tom aspektu u najgorem stanju – protektorati.
Bosna i Hercegovina te Kosovo, naime, jesu zone podijeljene odgovornosti s međunarodnom zajednicom, odnosno prvenstveno zapadnim silama. Tumačenja prilika s te druge strane ipak redovno međutim naglašavaju ključnu ulogu samih dirigiranih protektorata u njihovu vlastitom udesu. No ide to katkad i korak ustranu, pa se u slučaju iole samosvjesne reakcije s Balkana još može naići i na uravnoteženiji odnos. Rijedak primjer toga bio je odgovor srpskog ministra vanjskih poslova Ivice Dačića u Beču, a na neprincipijelnu europsko-unijsku primjedbu oko ponašanja Srbije u tzv. izbjegličkoj krizi. Nije to mnogo, doduše, tek za ilustraciju zdravijeg rezona kakvog na predmetnoj relaciji uglavnom odavno nema.