politika
tema

Nova normalnost: oblici nesigurnog rada

Photo: AFP / Phillipe Lopez

Povremeni, privremeni, nepuni, prekarni, frilenserski, atipični, agencijski, autorski , “mini” poslovi: opisi su za ono što se jednim imenom može nazvati nesigurnim oblicima rada. U sljedeća dva tjedna Bilten će u svojoj ljetnoj šemi objaviti seriju od 6 tekstova na ovu temu. Prvi u nizu je tekst autora Juraja Katalenca koji daje kratki općeniti uvid u to o čemu točno pričamo kad govorimo o nesigurnim oblicima rada.

Nesigurni rad (eng. precarious work) je termin koji se koristi kako bi se opisao rad koji je nestalan, nezaštićen, slabo plaćen, s kojim se ne može ili jedva može uzdržavati kućanstvo te koji se katkad ne regulira Zakonom o radu1. On se povezuje s fleksibilizacijom radnih odnosa, o kojoj sve češće čujemo, jer često podrazumijeva umanjivanje radničkih prava i beneficija, dok istodobno poslodavcima daje široku lepezu ovlasti i mogućnosti za iskorištavanje radnika.

U Hrvatskoj se u nesigurni rad ubraja agencijski rad, ugovor o radu na određeno vrijeme, ugovor o radu u nepunom radnom vremenu, ugovor o radu na izdvojenom mjestu rada (telework), ugovor o radu za stalne sezonske poslove, a veže se i uz pojmove kao što su studentski i imigrantski rad, dakle radi se o onim poslovima gdje je radnik zaposlen na kratko vrijeme dok ugovor ne istekne, a nakon toga mora ponovno tražiti posao. Nesigurni radnici najčešće rade u puno lošijim uvjetima od radnika zaposlenih na neodređeno i nisu sindikalno organizirani.

U knjizi Radnici za jednokratnu uporabu Renata Curcia upoznajemo se s različitim oblicima nesigurnog rada. Za početak, Curcio izdvaja nekoliko oblika ugovora o radu, poput “izobrazba-rad”, ugovor na rok i unajmljeni rad. “Izobrazba-rad”, poznato kao i pripravništvo, oblik je nesigurnog rada gdje je radnik zaposlen na određeno vrijeme, a trebao bi za svoje nesigurno zaposlenje zauzvrat dobiti stručno osposobljavanje. Radnici najčešće nisu plaćeni ili su slabo plaćeni, a rade za osposobljavanje za radno mjesto koje ne moraju nužno dobiti.

Raznovrsnost radnih formi

Ugovor na određeni vremenski rok je oblik nesigurnog rada gdje je cilj “ispitati” kako određeni radnik obavlja određeni posao. Opet, na papiru, ovakav ugovor može zvučati primamljivo jer ispada da radnik koji se iskaže na “probi” može dobiti stalno zaposlenje, no u stvarnosti poslodavci iscijede rad iz radnika, da bi potom uzeli novog radnika na rok i tako u nedogled. Naravno, radnici na određeni rok, kao i pripravnici, znatno su lošije plaćeni, a poslodavac im nije nužan ni isplaćivati doprinose. Unajmljeni rad odnosi se na rad agencija za privremeno zapošljavanje.

Agencije su, kako piše u članku 44. hrvatskog Zakona o radu, “poslodavac koji na temelju ugovora o ustupanju radnika, ustupa radnika drugom poslodavcu za privremeno obavljanje poslova”. Dakle, radnik je zaposlenik agencije koja ga iznajmljuje drugim poslodavcima za obavljanje određenih poslova. Poslodavci vrlo rado unajmljuju radnike preko agencija jer dobiju radnu snagu za manji novac, a ne snose gotovo nikakvu odgovornost prema radnicima. Radnici najčešće rade preko ugovora na određeno, u puno lošijim uvjetima rada od radnika koji su direktno zaposleni kod poslodavca, za manju plaću, a najčešće nisu sindikalno organizirani jer sindikati nemaju interesa za radnicima čija je budućnost, i time plaćanje sindikalne članarine, neizvjesna, a koji donose puno “problema”. Za sindikalno organiziranje ovih radnika potrebna je naime izrazito velika infrastruktura i resursi koje manji sindikati nemaju, stoga su najveći sindikati, s najvećom infrastrukturom, najčešće jedini koji se mogu upustiti u ovaj posao. Organiziranje radnika znatno otežava i činjenica da se na ovakvim poslovima radnici brzo izmjenjuju.

Osim nesigurnih oblika rada zasnovanih na jednom od ova tri ugovora postoje i mnogi drugi oblici nesigurnog rada poput npr. rada na poziv, gdje radnik mora biti poslodavcu na raspolaganju 0-24 sata jer bi u određenom vremenu mogao dobiti poslovne pozive, zatim rada na nepuno radno vrijeme (part-time), koje je često fleksibilno prema potrebama poslodavca, a na koje se najčešće zapošljavaju studenti, trudnice, mladi radnici itd., i rada na crno, gdje ne vrijede nikakva radnička prava i gdje su radnici u potpunosti podređeni volji poslodavca.

Iskustvo zapadnih zemalja

U knjizi “New Capitalism? The Tranformation of Work” Kevin Doogan piše kako su nesigurni oblici rada odraz poraza radničke klase posljednjih trideset godina, rasta neoliberalizma i posljedičnog demontiranja države blagostanja. Oni su učinili nezaposlenost znatno opasnijom po radnika nego u razdoblju poslije Drugog svjetskog rata. Socijalna moć koju su radnici nekoć imali se rasula.

Sličnog je mišljenja i Charles Post koji u intervju “We’re All Precarious Now“, objavljenom u američkom časopisu Jacobin, govori kako je 70-ih bilo puno lakše podnijeti gubitak posla. Prije se u slučaju otkaza moglo neko vrijeme živjeti na beneficijama za nezaposlene, koristiti markice za hranu, vjerojatno dobiti Medicaid i ubrzo pronaći novi posao. Nakon neoliberalne ofenzive s kraja 70-ih, vidimo kako je znatno teže pronaći posao na neodređeno koji bi sa sobom nosio i socijalne beneficije koje su postepeno nestale. Zbog toga su i posljedice otpuštanja, odnosno gubitka radnog mjesta, danas puno ozbiljnije i upravo je to ono što čini nesigurni rad sve izraženijom i stalnijom pojavom.

Isto tako, povećanje korištenja raznih oblika nesigurnog rada išlo je ruku pod ruku s deindustrijalizacijom, mehanizacijom, ubrzavanjem proizvodnje i njenim rastakanjem na mnoštvo jednostavnih poslova s jednostavnim i repetitivnim radnjama, eliminacijom zajedničkih poslova i stvaranjem uvjeta u kojima radnici rade sve teže i sve brže. Post uzima za primjer automobilsku industriju SAD-a, koja danas proizvodi više automobila nego ikad, s manje radnika nego ikad te izuzetno malim postotkom sindikalno organiziranih radnika. Upravo na primjeru sve slabije sindikalne organiziranosti radnika i uloge sindikata možemo razumjeti stvarne razmjere ofenzive poslodavaca koju im nesigurni oblici rada omogućavaju.

Post piše kako je prije Prvog svjetskog rata većina radnika živjela i radila u izuzetno nesigurnim uvjetima. To potkrijepljuje primjerom viktorijanske Engleske gdje je postojao mali broj stalnozaposlenih radnika dok je većina radnika radila samo pola godine, bila podređena dugim razdobljima nezaposlenosti, a kada su bili nezaposleni stalno su im prijetile “ovrhe”, odnosno mogućnost gubitka kuće. U tom smislu, nastavlja Post, ono što mi danas smatramo “normom” i “normalnim načinom rada” je povijesni izuzetak – izvojevan borbama radničkog pokreta: od sindikata, pa sve do socijalističkih stranaka 2. Internacionale.

Posljedice: zapošljavanje na kraći vremenski period

Na području Balkana najlakše je pratiti promjene ka širenju nesigurnih oblika rada kroz pregovore s Europskom unijom koje su neke države, poput Slovenije, Hrvatske, Bugarske i Rumunjske već provele, a koje neke poput Srbije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Makedonije tek počinju provoditi. Ukratko, kao i na primjeru Zapada riječ je o napuštanju tekovina socijalne države i države blagostanja, koje su bile glavni oslonac realsocijalističkih režima, i poticanje zakonske fleksibilizacije radnih odnosa. Nesigurni oblici rada su tako uvezeni kroz pretpristupne pregovore, gotovo pa preko noći, praćeni privatizacijom, deindustrijalizacijom i naglim porastom nezaposlenosti.

U Hrvatskoj se često ističe kako je rad na neodređeno vrijeme temeljni oblik zapošljavanja uz mogućnost korištenja fleksibilnih oblika rada. Nažalost, statistike pokazuju kako je 90 posto (!) novozaposlenih zaposleno na određeno vrijeme. U kontekstu nesigurnog rada, zanimljivo je primijetiti promjene novog ZOR-a kojeg je sprovela lijeva SDP-ova vlada, jer upravo su ove promjene otvorile još više prostora nesigurnim oblicima rada. Ovim su se promjenama ZOR-a jako protivili sindikati ističući kako je izuzetno teško sindikalno organizirati “nesigurne” radnike. Često ne rade za istog poslodavca, niti na istom mjestu pa je teško organizirati kolektivno pregovaranje. Agencijski radnici također često mijenjaju radna mjesta, no kao što pokazuje primjer Croatia Airlinesa i Novog sindikata, moguće ih je organizirati. U slučaju CA to je bilo izvedivo jer su svi agencijski radnici radili na istom radnom mjestu, i jer je Novi sindikat uspio prisiliti Agenciju da budu strana poslodavca u kolektivnom pregovaranju.

U Hrvatskoj također ne postoji niti jedno nezavisno ili državno istraživanje koje mjeri učinak i rad agencija za privremeno zapošljavanje, već se Vlada i poslodavci oslanjaju isključivo na statistike koje plasiraju same agencije. Jedna od nepopularnijih mjera je i tzv. pripravništvo, svojevrsna mjera zapošljavanja po kojoj mladi ljudi rade za 1600 odnosno 2400 kuna, bez ikakve garancije budućeg zaposlenja.

Korak natrag

U Srbiji je vlada Aleksandra Vučića krenula u bolne rezove i restrukturiranja. Jedan od prvih poteza bila je i izmjena ZOR-a. Jedna od izmjena je i fleksibilizacija radnog vremena i mjesta rada. Također, uveden je institut “pripravnog radnika”, odnosno radnika koji je dužan odazvati se na poziv poslodavca izvan zakonom propisanog radnog vremena. Taj rad ne spada u radno vrijeme i zapravo nema odredbe koje ga određuju, poput ograničenja ili minimalne naknade. Ovdje možemo govoriti o krađi radnikova slobodnog vremena2.

Slovenija se muči s velikom nezaposlenošću mladih ljudi. Prema podatcima EUROSTAT-a, stopa nezaposlenosti mladih u Sloveniji između studenog 2011. i rujna 2012. porasla je od 15,3 do 23,5 posto. To je najveći porast u cijeloj EU, čak veći nego u Grčkoj i Španjolskoj! Mladi nezaposleni na tržištu rada služe kao rezervna vojska čiji je zadatak pritiskati one zaposlene na neodređeno. Oni mladi koji su dobili posao, obično su zaposleni na fleksibilnim radnim mjestima.

Nesigurni oblici rada globalni su fenomen koji ozbiljno narušava prava radnika. Po prvi put od 19. stoljeća izgleda da će se radnici morati boriti kako bi očuvali osmerosatni radni dan i ostala prava koja su se do sada smatrala “normalnima”, a koja je izvojevao radnički pokret kroz povijest. Možemo reći kako je riječ o jednom velikom koraku nazad. No pitanje je može li današnji radnički pokret odgovoriti na ove napade?

  1. Npr. Ugovor o autorskom djelu []
  2. Više o izmjenama srpskog ZOR-a možete pročitati u: Andrea Jovanović: “Izmjene radnog zakonodavstva u Srbiji”, Stvar #6; str. 174-179 []