Premda se u javnosti mnogo govori o inicijalnoj javnoj ponudi za Hrvatsku Elektroprivredu, rasprava i dalje ostaje prilično nedorečena. Glavni razlog tome šutnja je Vlade o ulozi izdavanja dionica u kontekstu razvojne strategije kompanije. Analizom šturo iskazanih ciljeva inicijalne javne ponude u okviru trenutnog funkcioniranja HEP-a postaju jasniji privatizacijski planovi u pozadini, kao i Vladino ustručavanje da ih otvoreno izloži.
Inicijalna javna ponuda (IPO) dionica Hrvatske elektroprivrede (HEP), najavljena za kraj ove godine, jest u najvećoj mjeri enigma i danas, puna četiri mjeseca nakon što je njegova uprava dobila nalog za pokretanje aktivnosti u tako zacrtanom smjeru. Nije poznato, niti se od nadležnih itko nudi da ljubazno rasvijetli misteriju, dakle, što bi proces točno značio u političkom pogledu, zatim u poslovnom i tržišnom, pa čak i u posjedovnom, odnosno imovinskom, kao što ćemo kasnije vidjeti. Tajnovitost vladinih emisara pritom se ogleda već u startnom nalogu skupštine HEP-a. Iskorištena je za tu potrebu fraza “povećanje kapitala” koju će iole pažljiviji čitatelj prevesti kao dokapitalizaciju bez državnog udjela, a nju očitati kao zasada djelomičnu privatizaciju trgovačkog društva u poziciji monopolista i pod dosadašnjim stopostotnim vlasništvom države. Stoga s lociranjem prikrivenih nakana oko HEP-a možemo otpočeti upravo s tog upadljivog traga i pokušaja da se makar dijelom zamaskira suština planiranog postupka.
Za ovu svrhu nećemo se mnogo baviti tehničkim detaljima procesa; IPO se u biti svodi na izdavanje stanovite količine novih dionica i povećavanje temeljnog kapitala poduzeća za iznos njihove dirigirane javne prodaje. U ovom slučaju količina dionica iznosila bi na koncu jednu četvrtinu ukupne vrijednosti HEP-a s temeljnim kapitalom od oko 20 milijardi kuna. Od njihove inicijalne prodaje uprihodilo bi se međutim svega dvije do tri milijarde. Nudile bi se radnicima te kuće i drugim državljanima RH, a nešto bi se posebno svakako odvojilo za hrvatske ratne veterane, u vidu uobičajene žrtve koja im se prinosi nakon razdiobe svake zajedničke vrijednosti. No značajna suma dionica namijenjena je tzv. domaćim institucionalnim ulagačima te stranim investitorima s naglaskom na one iz srednje i istočne Europe. Mladen Pejnović, predstojnik Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom (DUUDI), izjavio je sredinom travnja da su ispred sviju drugih posrijedi investicijske banke. Upada u oko da je savjetnički posao u ovom zahvatu povjeren subjektima iz sličnih krugova: Zagrebačka banka, Morgan Stanley, Sberbank.
HEP-u prijeti scenarij INA-e
Jedan od iskazanih ciljeva IPO-a govori o sticanju sredstava za reinvestiranje u vlastite pogone i kupnju udjela u nekim stranim, susjednim elektroprivredama. Radničko vijeće HEP-a, međutim, zatražilo je od profesora Drage Jakovčevića i Ivana Lovrinovića s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu da izrade analizu plana IPO-a, pa smo krajem svibnja zaista imali što vidjeti. Autori studije prije svega zaključuju, ukratko opisano, da se IPO-u pristupa i brzopleto i neopravdano, te da bi njegovi efekti mogli biti veoma štetni, osim što je dio njih nepredvidljiv. Štoviše, postupkom kao što je IPO, nalaze oni, pokreću se ili pospješuju razni uzgredni vanjski procesi, vezani interesi i tržišne restratifikacije što utječe na daljnje poslovanje dotičnog poduzeća. Ali i ovom prilikom izostaje strateški plan razvoja HEP-a na kojem bi se mogla bazirati konkretnija predviđanja vezana uz gornje dileme. Naposljetku, Lovrinović i Jakovčević primjećuju da HEP posljednjih godina posluje s visokom dobiti i da ga već zato ne bi trebalo ispuštati iz državnih ruku, premda država oslabljuje njegov razvojni potencijal izuzimanjem te vrijednosti radi državno-budžetskog deficita. A suzbijali su onda i njezini menadžerski eksponenti razvoj HEP-a i nekim drugim postupcima, o kojima smo ovdje pisali ljetos.
Prošle godine dobit je iznosila dvije i pol milijarde kuna, kolika je otprilike i suma očekivana od privatizacije kroz IPO. Podcrtajmo ovu činjenicu: HEP se navodno privatizira zbog toga što nema sredstava za razvoj, a nema ih zato što ih je država uzela za druge potrebe. Ivan Lovrinović i Drago Jakovčević takav rezon veoma umjesno kompariraju sa slučajem INA-e, od čijeg najavljivanog razvoja nakon privatizacije nije ostalo doslovno ništa, pa umjesto progresa svjedočimo mučnoj općoj stagnaciji kompanije. Nadalje, procijenjeni trenutak prodaje dijela HEP-a definitivno nije povoljan, s obzirom na razna navedena tržišna kretanja. Ostaje da pomnije razmotrimo jednu veliku neriješenu dubiozu čitave priče, a koja se tiče saznanja da u formalnom smislu još nitko ne zna što se točno prodaje, ako se prodaje HEP. Ne samo zato što iz DUUDI-ja ne znaju ili ne žele definitivno pojasniti je li riječ o cijeloj grupi ili o nekim njezinim sastavnicama i projektnim vrijednostima. Povrh toga nikom nije jasno ulaze li u vlasništvo HEP-a danas hidroelektrane koje on koristi i koje su najvredniji dio ukupnog sistema.
Tri neizrečena cilja IPO-a
Ovaj aspekt zaslužuje da ga posebno istaknemo: Zakonom o vodama iz 2011. godine HEP-u je oduzeto gotovo kompletno vlasništvo nad tim centralama. Sve građevine na vodama prepisane su pod državno poduzeće Hrvatske vode, dok je HEP ostao njihov trajni koncesionar i korisnik bez plaćanja naknade. Ipak, u HEP-u je prevladala skepsa u odnosu na to, i 2013. godine je Ustavnom sudu RH podnesen zahtjev za ocjenu ustavnosti Zakona o vodama. Reakcija suda i dalje se čeka, a sasvim je moguće da će uslijediti tek po dovršetku IPO-a, odnosno nakon prodaje dionica onima koji će valjda naknadno saznati što su sve kupili i koji se mogu nadati da će im sudski pravorijek ići u privatno-vlasnički prilog. Naročito ako se u istom smjeru uplete i nezaobilazni europsko-unijski arbitar, no njegov ćemo eventualni upliv zasad ostaviti po strani. S tim još uvijek ne završava neizvjesnost oko vrijednosti HEP-a, znamo li da je nedavno iz njegove bilance otpisano sedam starijih termoelektrana u iznosu od oko dvije milijarde i 400 milijuna kuna. Takav otpis je redovan postupak, ali upravo zato se ne bi smio provoditi – i to nakon nekoliko pasivnih godina – simultano s raspisom privatizacije. Inače bismo mogli govoriti o hotimičnom rušenju kapitala poduzeća radi pogodovanja kupcu, s čim dolazimo do realnih, a neizrečenih ciljeva IPO-a.
Postoje barem tri potencijalna takva cilja, bez obzira je li u pozadini samo jedan od njih ili više kombiniranih. Prvi, o kojem se već nagađalo u medijima, motiviran je skorim parlamentarnim izborima i podilaženjem aktualne vladajuće koalicije biračima koji bi se razmjerno povoljno mogli domoći vlasništva nad određenim kvalitetnim portfeljem. Drugi bi bilo pogodovanje krupnijim zvjerkama iz spomenute skupine investicijskih banaka i fondova koji će se vremenom na burzi nesumnjivo dokopati i najvećeg dijela dionica iz prethodne suvlasničke grupacije. Treći cilj nije tako konkretan, ali je najizvjesniji: doktrinarno uvjetovana privatizacija državnog monopola i povlačenje države kao takve. Naime, usuprot čestim interpretacijama slučajeva Hrvatskih željeznica ili Hrvatskih autocesta, ali u skladu sa starijim primjerima naših banaka, Hrvatskog telekoma, Plive, INA-e, kao i raznim drugim, dosad smo trebali naučiti da se državna poduzeća ne privatiziraju prvenstveno stoga što posluju s kroničnim gubicima i nerješivim dugovima.
Ona se prodaju zbog načelne političke tendencije uzurpiranja resursa ili tržišta po privatnom kapitalu, tj. njegove ekonomske potrebe da ekspandira. No da bi se to nesmetano izvelo, nužno je prešutjeti činjenicu same privatizacije javnog dobra, pa se zato danas umjesto takve jednostavne istine naveliko konstruira apsurdna teza o prelasku HEP-a u ruke potencijalno svih građana. Tim se podmetanjima može usprotiviti samo šira, temeljito politizirana fronta koja će čitavo društvo pravovremeno informirati o suštini predmeta i mobilizirati ga na akciju. Do jeseni, a što je najavljeno kao rok za pokretanje IPO-a, tako nešto će se i desiti, kako smo načuli od stanovitih udruženih aktivista iz redova domaće ljevice i zelenih. Njima je srećom već jasno da ovom društvu nije dovoljna borba protiv privatizacije, sve dok se procedura upravljanja HEP-om i drugim javnim poduzećima istinski ne demokratizira u skladu s boljim praksama. U protivnom će javna dobra zauvijek ovisiti o volji trenutne stranačke vlasti, a najšira će zajednica biti i dalje osuđena na iscrpljujuća reagiranja po akutnom poticaju.