Stambenu politiku u Sloveniji kroz tranzicijski period karakterizira prije svega povlačenje države i potpuni izostanak planiranja i koordinacije stanogradnje koji bi uzimali u obzir potrebe stanovništva. Preciznije, planiranje i koordinaciju su preuzele banke koje su istovremeno kreditirale i građevinsku industriju i stanovništvo. Posljedice su i propast građevinske industrije i iznimno niska razina dostupnosti stambenog prostora.
Još od raspada Jugoslavije rješavanje stambenog pitanja u Sloveniji se sustavno ignorira, a razina dostupnosti stanova se sukladno tome pogoršava. U tranzicijskom se periodu stanje zapravo teško da možemo govoriti o neuspjehu stambene politike – prije svega jer takva politika uopće nije ni postojala. Od 1991. godine pa nadalje, jedina politika na tom području jest totalna kapitulacija države pred tržištem. Zbog toga se stambena gradnja nije planirala na temelju demografskih trendova, znatno izmijenjenih struktura domaćinstava, utjecaja na okoliš, stambene kulture, i naravno, dostupnosti stambenog prostora za stanovništvo van uskog kriterija prihodovnih kapaciteta. Jedini kriterij koji je uistinu diktirao tempo i logiku stanogradnje bio je tržišni, u konačnici profitni motiv građevinske industrije i bankarskog sektora. Današnje stanje jasno odražava takvu situaciju.
Jedini pobjednici u toj priči su banke, koje su kroz kreditnu politiku istovremeno napuhavale cijene stanova i zaduženost stanovništva. Država takvo stanje čak aktivno stimulira, budući da stanove prenesene na tzv. lošu banku tijekom sanacije bankarskog sustava ne koristi kao fond za pomoć najugroženijim građanima, štoviše potiče njihovu prodaju po najvišim mogućim cijenama. Prema raznim procjenama u Sloveniji je prazno više od 10.000 stanova u novogradnjama, što je prije svega posljedica napuhanog nekretninskog sektora u godinama prije krize.
Za ilustraciju, tik pred razbuktavanje krize, 2008. godine, na građevinski sektor otpadalo je 7,3% bruto domaćeg proizvoda (BDP), što predstavlja znatan rast u odnosu na 2004. godinu, kada je taj udio još iznosio tek 5,3%. Nakon 2009. godine značaj građevinskog sektora se smanjuje i nastavlja opadati, pa 2013. iznosi tek 4,6%, što je manje nego, primjerice, 1995. kada je iznosio 5%. Usporedno s tim dolazi do velikih promjena i u broju zaposlenih. Godine 1995. u građevini je zaposleno oko 58.000 ljudi, a vrhunac je zabilježen 2009. sa 92.000 zaposlenih. Do 2013. godine broj zaposlenih u građevinskom sektoru pao je na 62.000 radnika.
Propast građevinske industrije
Sve nabrojano je bitno, jer razotkriva kako građevinski sektor u sprezi s bankarskim, prilikom reduciranja stambenog pitanja na isključivo profitni motiv, nema presudni utjecaj samo na kupce stanova, već i na neposredne proizvođače. Kroz propadanja slovenskih građevinskih velikana kao što su bili SCT, Primorje, Vegrad (posljednja dva nalaze se u stečaju, dok prvi jedva drži glavu iznad vode) i kaznene postupke u kojima su se našli njihovi čelni ljudi, radnike je snašla puno gora sudbina, čak i prije potpune propasti samih tvrtki. Vegrad je bio jedan od najgorih kršitelja radničkih prava, tim više što su većinu radne snage predstavljali i migrantski radnici, prvenstveno iz BiH, koji su bili podvrgnuti gotovo ropskim uvjetima rada. Nimalo bolje nisu prolazili niti podizvođači, kojima navedene tri velike tvrtke nisu isplaćivale ugovorena sredstva, čime su brojna mala poduzeća otjerali u stečaj.
Posljednjih 25 godina se, znači, stambeno pitanje nije rješavalo, štoviše, situacija se – prepuštena profitnoj logici te interesima banaka i građevinskih poduzeća – ustrajno pogoršavala, kako na strani proizvodnje, tako i na strani potrošnje. Prosječnom stanovniku tako danas vlasništvo nad stanom ostaje praktično nedostupno, budući da bi za većinu to značilo neminovno zaduživanje kod banaka. S obzirom na činjenicu da je prilikom podizanja kredita potrebno uplatiti i visoki polog, većina mlade populacije ne može si priuštiti takvu financijsku operaciju. No na nepremostivu prepreku mladi uglavnom nailaze još ranije u procesu potencijalnog zaduživanja.
Slovenija, naime, ima najveći udio mladih zaposlenih u prekarnim oblicima rada u cijeloj EU. Takvi nesigurni oblici zaposlenja i često neredovita primanja, naravno, bankama nisu prihvatljivi, pa tako dodatno onemogućavaju kreditiranje onih kojima novi stanovi najviše trebaju, kako za osamostaljivanje, tako i za osnivanje obitelji. Ekonomska nedostupnost stanova povezana je i sa iznimno visokim udjelom stanova u vlasništvu fizičkih osoba, među najvišima u Europi. U privatnom je vlasništvu čak oko 90% stanova, dok je to u Danskoj primjerice samo 58%, a u Njemačkoj tek 42%. Takva vlasnička struktura posljedica je privatizacije javnog fonda stanova devedesetih i rješavanja stambenog pitanja putem privatne izgradnje. U toj situaciji država se svrstala na stranu kapitala i špekulanata, budući da nije ulagala u gradnju javnih stanova za neprofitni najam, već je kroz stambenu štednju i povoljne kredite poticala rast vlasničkog fonda i građevinskog mjehura. Također, neustanovljavanjem stambene inspekcije i neuvođenjem poreza na nekretnine, država je omogućila i lihvarske stanarine.
Izostanak koordinirane stambene politike
Upravo tim pitanjima bila je posvećena javna rasprava u organizaciji Inicijative za demokratski socijalizam, članice koalicije Združena levica. Javna tribina održana je u srijedu, 6. maja, u prostorima Stare mestne elektrane u Ljubljani. Na tribini pod naslovom “Pravo na stanovanje: stanovi ljudima, ne bankama” nastupilo je više referenata i referentkinja, koji su uvodnim predstavljanjima ocrtali najveće probleme, da bi u nastavku, zajedno sa publikom, u okviru manjih radnih skupina tražili i konkretne načine rješavanja stambenih pitanja.
Srna Mandić, profesorica Fakulteta za društvene znanosti, na početku je istaknula temeljnu razliku između najma i vlasništva nad stanom. Prosječna životna dob stana iznosi 60 godina, što znači da vrijednost najmoprimac isplaćuje u duljem vremenskom razdoblju. Kupac stana, s druge strane, kredit mora vratiti u otprilike 15-20 godina. Najamnina je prema tome značajno povoljnija nego kupovina stana, čak i ako se zanemare razni modeli javnog subvencioniranja. Cijela ideja javnih stanova za najam temelji se na tome da učini stanove dostupnijima ljudima. Javni stanovi za najam su u prošlosti bili, porastom industrijskog rada, oblik javne politike koja je postavila osnovne standarde stambene kulture te stanove tako izbavila iz sfere čisto tržišne logike. Radi se, prije svega, o razdoblju kraja 19. stoljeća, kada su ovakve javne politike podupirali u prvom redu socijaldemokrati, anarhisti i druge progresivne društvene snage. Umjesto toga, stambeno pitanje je u Sloveniji prepušteno apetitima bankovnih i građevinskih špekulanata, kojima je jedini cilj ostvarivanje profita.
Richard Sendi iz Urbanističkog instituta Slovenije u svojem je referatu istaknuo kako stambeni fond Slovenije od samog svog osnivanja 1991. godine ne obavlja osnovne zadaće zbog kojih je i osnovan. Sandi je naglasio da je prvi nacionalni stambeni program donesen devet godina nakon osnivanja samog fonda, dakle tek 2000. godine. Što je točno fond radio do tada, nitko ne zna točno, no činjenica je da u svojih gotovo dvadeset i pet godina postojanja fond nije ispunio očekivanja i zadaće zbog kojih je osnovan. Prema analizama pojedinih ekonomista, svojim je (ne)djelovanjem uzrokovao čak povećanje, a ne smanjenje cijena stanova. Budući da za to, zbog pravnog statusa fonda, do sada još nitko nije preuzeo političku odgovornost, Sendi se zalaže preoblikovanje fonda u stambenu agenciju, koja bi djelovala u okviru ministarstva okoliša i imala jasnu političku odgovornost prema vladi i parlamentu, a posredstvom izbora i prema samim građanima.
Novi institucionalni okvir
Blaž Babnik, samozaposleni arhitekt i koordinator grupe za okoliš Inicijative za demokratski socijalizam, također je istaknuo kako se na području koordinirane javne stambene politike u prvih deset godina postojanja stambenog fonda nije dogodilo praktički ništa. Od 2000. do 2009. godine na snazi je, barem nominalno, bio prvi nacionalni program stambenog fonda, a od 2009. godine se ponovno ne događa ništa. U razdoblju između 2000. i 2009. godine dolazi do pada kvalitete stanova, rasta cijena, uz izostanak ikakve stambene politike koja bi bila smisleno vezana uz demografske trendove. Promovira se vlasništvo nad stanovima, koje je zapravo u takvoj situaciji i jedino logično, budući da praktično niti ne postoje druge mogućnosti. Nakon 2009. godine Slovenija tako ima praktički potpuno privatiziran stambeni sektor.
Danas je, doduše, u procesu donošenja novi nacionalni stambeni program, koji je, prema reakcijama struke, izrazito nedorečen. Naime, program nije konkretan, ne navodi nikakve ciljeve ni brojeve, već ostaje na razini apstraktnih floskula. Program nije niti konzistentan, s obzirom da s jedne strane naglašava kako je potrebno poticati politiku najma javnih stanova, dok istovremeno potiče vlasništvo nad stanovima. Pogrešne pretpostavke autora programa proizlaze iz linearne vezanosti uz klasičnu obitelj, pri čemu se u potpunosti gube iz vida ubrzane demografske promjene. Unatoč tome što se radi o iznimno lošem programu, Babnik naglašava kako ga je svejedno potrebno načelno prihvatiti, jer je to jedini način da se barem približno počne utvrđivati odgovornost te da se program u budućnosti može nadograđivati i dopunjavati.
Iako sitan i prepun pogrešaka, novi stambeni program je ipak korak u pravom smjeru, barem u smislu stvaranja nekakvog institucionalnog okvira za javnu stambenu politiku. No o uistinu smislenoj i suvremenoj stambenoj politici moći ćemo govoriti tek kada se stambeni fond započne ozbiljno baviti izmijenjenim demografskim trendovima, potrebama okoliša te energetskim mogućnostima. Tek će tada biti moguća rasprava o stambenim zadrugama, samoorganiziranju, zajedničkoj stambenoj politici itd. No, prije svega, o stambenoj gradnji koja neće zbog profita u drugi plan stavljati i uništavati okoliš i prostor, a osnovne potrebe stanovništva činiti ovisnima o tržišnim fluktuacijama, već će, upravo suprotno, proizlaziti iz demokratski posredovanih potreba i mogućnosti ljudi.
Sa slovenskog preveo Goran Matić