Sapunica povezana s uhićenjem, puštanjem, pa ponovnim uhićenjem i ponovnim puštanjem iz pritvora po svemu sudeći nije dugogodišnjem zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću smanjila popularnost. Dapače, povećana medijska pažnja olakšala mu je lansiranje nove stranke koja se oslanja na prepoznatljive crte njegove samoprezentacije – radišnost i suosjećajnost sa siromašnima.
Krajem tjedna, točnije 17. travnja, istječe krajnji rok za prijavu domaćih kandidata za europsku prijestolnicu kulture. Za godinu 2020., a prema odluci Europske unije, domaćinstva za prijestolnice kulture dijelit će dva grada, jedan iz Irske i drugi iz Hrvatske. U nas je devet gradova u konkurenciji, a među njima i Zagreb.
Vjerojatno nema plastičnijeg primjera da se pojasni što se misli pod pojmom “poduzetnički grad” ili “privatizirani grad” od natjecanja za evropski grad kulture, koji se od 1985. do danas održava svake godine. Iz uvida u neke od ponuđenih kulturnih programa, vidljivo je da praktički svaki grad-kandidat svoje predložene kulturne sadržaje temelji na, manje-više, tri aksioma: privredna konkurentnost grada, unapređivanje administrativnih funkcija grada i razvoj ljudskih potencijala. Tu se, dakle obećava nova javna uprava koja će, prema zahtjevu današnjice, a onda naručitelja konkursa, dakle Evropske unije, voditi prvenstveno riječi o financijskoj konsolidaciji grada, o mogućnostima zarade, te o reformatiranju grada iz mjesta življenja u jednu veliku poslovnu zonu. Da bi se sve to postiglo dvije se klime moraju prirediti – kulturna i investicijska.
Utrka za dobijanje statusa grada evropske prijestolnice kulture na mnogo načina osvjetljava trend u kulturnoj politici jednog grada, trend prema kojem se današnje metropole vrlo često pretvaraju u svojevrsne licitatore vlastitih identiteta s, jasno, velikim lukrativnim očekivanjima da bi se na taj način s brižno pripremljenom kulturnom i inom ponudom privukli vanjski kupci, prije svih, turisti i investitori. Dominacija profitne nad upravljačkom motivacijom u aktivnostima i vođenju jednog grada na djelu je već nekoliko zadnjih desetljeća.
Brendiranje grada
Model biznis-grada u kojem se živi i radi po motu da se treba znatno manje trošiti, a znatno više zarađivati, poznat je još od sredine sedamdesetih godina kad gradovi na Zapadu polako ali sigurno prestaju biti gradovi kojima se upravlja ili koje gradske strukture vode u ime svih stanovnika i postaju gradovi koji se odlučuju na podatnost interesima kapitala, gradovi koji se marketinški brendiraju, poliraju i purificiraju i koji se kao takvi pripremaju na prodaju vanjskom, izvangradskom svijetu, odnosno jednom riječju, koji se objektiviziraju i komercijaliziraju vlastite resurse.
S druge strane, spomenuli smo da tako izmodelirani i ispromovirani gradovi često imaju visok investicijski potencijal i vrlo je često cjelokupna gradska administracija reorganizirana na način da stalno bude na usluzi domaćem, a još bolje (ako može) stranom investicionom kapitalu, baš kao što su i ljudski resursi kondicionirani na način da spremno i na svaki način eskortiraju potencijalne ulagače.
Nije da je junak naše priče poznavao neke od ovih trendova kad je došao na čelo glavnog grada 2000. godine, dakle, nakon dekade hadezeovskih gradonačelnika, no ipak je nizom okolnosti uletio u gore opisani trend. Što se tiče investicione klime, za nju se pobrinuo on sam, skupa sa svojim suradnicima. Riječ je o Milanu Bandiću, kojemu upravo teče peti mandat na čelu Zagreba, i koji se, prema posljednjim informacijama, nakon ponovnog izlaska iz istražnog zatvora, namjerava vratiti na staro radno mjesto.
Gradonačelnik pod sumnjom
Podsjetimo, u desetom mjesecu prošle godine Bandić je prvi puta priveden na temelju istrage Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (Uskok) o zloupotrebi položaja i ovlasti, utaji poreza ili carine, trgovanja utjecajem, poticanja na zloupotrebu položaja i ovlasti te poticanja na trgovanje utjecajem. Ukupnu štetu tužiteljstvo procjenjuje na oko 20 milijuna kuna. Bandića se tereti za nezakonitosti u poslovanju s tvrtkom CIOS osumnjičenog Petra Pripuza i tvrtkom Bramgrad te da je zbog Uskoku spornog financiranja predsjedničke kampanje 2009. oštetio gradski i državni proračun. Također, terete ga i da je u pet navrata trgovao utjecajem pri nezakonitom zapošljavanju sebi bliskih osoba u Gradskom poglavarstvu i Zagrebačkom Holdingu. Osumnjičen je i da je u sedam navrata koristio svoj službeni i društveni položaj a vezano za korištenje službenih automobila Grada Zagreba u privatne svrhe.
Nakon što mu je odvjetnik i vlasnik medijske kuće Europapress Holding Marjan Haženković uplatio višemilijunsku jamčevinu, Bandić je pušten, ali je zbog utjecaja na svjedoke opet zatvoren, da bi nakon svih peripetija, u samom finalu, prošli tjedan opet bio pušten na slobodu. Za cijelo to vrijeme tužilaštvo nije odustajalo od svojih sumnji.
Način na koji je Bandić shvatio prije opisani remodelirani i dizajnirani investicioni grad nije nešto neuobičajeno niti specifično za njega. U sličnim se problemima nalaze i čelništva ostalih gradova ovdje i vani. S druge strane, cijela njegova karijera na mjestu gradonačelnika i dok je bio član Socijaldemokratske partije (SDP) i sad kad je osnovao vlastitu stranku, kretala se prema naprijed obilno se potpomažući djelovanjem u onoj sivoj, maglovitoj zoni unutar koje se neformalne i nekonvencionalne političke i ekonomske aktivnosti shvaćaju manje-više normalnima i miješaju se s legitimnima.
Neformalni oblici vladanja
Kad pogledamo koje su sve afere ostale iza aktualnog gradonačelnika, vidjet ćemo da se praktički cijelo ovo vrijeme kretao rubom dozvoljenoga. Podsjetimo, prve se sumnje pojavljuju već na početku mandata, dakle 2001. godine i vežu se uz kupoprodaju zemljišta Zagrepčanke u Heinzelovoj ulici. Nejasni su i odnosi aktualnog rukovodioca GNK Dinama i gradonačelnika, a vezano uz neboder u Vukovarskoj ulici. Također, više je nego blizak s privatnim građevinskim biroom IGH (vodili su posao gradnje Domovinskog mosta), zatim odvjetničkom kancelarijom Hanžeković kojoj je Bandić omogućio ekskluzivni posao prisilne naplate računa Holdinga, zatim ostaju nejasne i veze s građevinskim poduzetnicima na Laništu, itd.
Treba reći da su Grad Zagreb i aktualno rukovodstvo svih ovih godina, baš kao i ostali gradovi, na udaru krize koja jako otežava društvenu i ekonomsku reprodukciju jedne gradske zajednice. Jer dok se država prema gradu odnosi kao centralna blagajna u koju se skuplja većina prikupljenih sredstava od naplate na lokalnom nivou, postaje jasnije zašto se u svom preživljavanju aktualne gradske vlasti potpomažu neformalnim oblicima vladanja.
Nije da je posve za usporedbu, ali zbog pojma kojim bismo htjeli baratati, spomenimo Siciliju u 19. stoljeću, gdje je bila poznata takva “vladavina odozdo”, odnosno gdje je lokalna mafija korupcijom neutralizirala i pasivizirala državu, a sve zbog njezine neodgovornosti na području koje je sama mafija držala pod kontrolom.
Bandiću se prigovara, i to s pravom, da je primjer gotovo pa ideal-tipskog populističkog političara. Ako se složimo da je populizam često nadideološki orijentiran, pa čak i nadstranački i da se najradije obraća tzv. malom čovjeku za čije probleme pokazuje deklarativno razumijevanje, a iza čega počesto stoji samo gola akumulacija moći, lako nam je prepoznati gradonačelnika i njegov način vođenja politike. Uz to, Bandićev stil sadrži obično retoričku šturost i neodređenost, s dominacijom samoreklamerstva u stilu “ja za grad radim 24 sata dnevno” ili mobilizacijskih pokliča tipa “idemo delat” i sl.
Jalova opozicija
Populizam pretpostavlja i personalizam, a kad je Bandić objedinio sve gradske usluge u jedinstveni Holding, te sve odluke donosio sam kao jedini član holdingove skupštine, jasna je bila koncentracija moći objedinjena od tada pa do danas u rukama samo jednog čovjeka. O klijentelističkoj mreži koja je sustavno građena u proteklih 15 godina već smo nešto rekli, a koliko je ona jaka govori i podatak da Bandić ostaje nepobijeđen u svim gradskim izborima unazad desetljeće i pol.
Neke jače opozicije u gradskoj skupštini gradonačelnik nema i ne vidi se ni kad bi se tako nešto moglo pojaviti. Jedinu opoziciju, glasnu i javnu, dosad su činile nevladine udruge okupljene oko protivljenja gentrifikaciji Cvjetnog trga u centru Zagreba prije nekoliko godina. Ta, nazovimo je, vanparlamentarna opozicija uspjela je, zapravo, jedina mobilizirati građanstvo da se pokuša suprotstaviti izgradnji šoping centra u staroj jezgri grada te iako nije dosegla konačni cilj, dakle nije onemogućila realizaciju izgradnje šoping-mola, barem je trajno ostavila pozitivne posljedice po podizanje svijesti stanovnika metropole, da se nekontroliranoj moći ipak može suprotstaviti.
S druge strane, puno redovitiji oblik prigovaranja Bandićevoj politici u Zagrebu jest ruganje gradonačelniku i njegovom zavičajnom, hercegovačkom podrijetlu. Purgerima ostaje da se šovinistički ismijavaju s Bandićevim pogrešnim izgovorom i njegovim komičnim “kajkanjem”, ostaje im da se snebivaju s njegovom provincijalnošću i sirovošću, ali im isto tako ostaje i nemoć da artikuliraju iole suvislu opoziciju.