Kako se u tramvajima ponašaju učenici, studenti, radnici, zalutali bogataši i ostali, te koje ih geste odaju – vjerojatno slutite i sami, a naš pučki sociolog Marko Kostanić metodom pomnog dugogodišnjeg promatranja stvorio je nacrt klasno-rodne analize socijalne anksioznosti u zagrebačkim tramvajima.
Prvi put sam posjetio Zagreb u proljeće 1997. godine s netom navršenih 13 godina. Posjet je bio organiziran obiteljski, a iščekivanja su bila sazdana od znatiželje i čiste radosti, što ne čudi s obzirom na to da mi je to bio prvi posjet tako velikom gradu. Međutim, postojao je jedan element koji mi je stvarao nelagodu – vožnja tramvajem. Nakon dolaska u grad, prvih šetnji i obilazaka u kojima sam uživao, pozadinski je neprestano titrao strah da će roditelji predložiti vožnju tramvajem do željene lokacije. Nakon prvog takvog prijedloga nonšalantno sam odglumio usputnu repliku: ma možemo i pješke, nije to daleko.
Moja replika bila je uvažena jednom ili dvaput, ali izbjegavanje tramvaja nije moglo trajati predugo. Pogotovo uz opasku: ne možeš doći u Zagreb, a ne provozati se tramvajem. I provozali smo se. Preživio sam vožnju bez trauma, ali tada mi nije bio do kraja jasan izvor samog straha. Činilo mi se da je povezan s nekim tipom nepovjerenja u proceduru kupovine i poništavanja karata, ali znao sam da se tu ne krije kompletan odgovor. Ne mogu se točno sjetiti kad sam odgovor uspio artikulirati i zaokružiti, a ne znam ni u kojoj je mjeri odgovor do kojeg sam došao sazdan od naknadne pameti koja samo parazitira na sjećanju. Ali tko može jamčiti da je proces kasnije obrade osjećaja i sjećanja iz djetinjstva manje autentičan od neposrednog sjećanja? Nitko.
Anonimnost mase
Pored svih drugih razlika između velikih gradova i manjih mjesta, prva koju osjetite ako ste odrasli u potonjima tiče se iskustva anonimnosti mase. Masovniji događaji u manjim mjestima uvijek imaju nekakav važan povod i izlaze iz ritma svakodnevice i zajednice. Također, bez obzira na masovnost, uvijek dovoljan broj ljudi poznajete. U velikim je gradovima masovnost prosta činjenica, uz koju ide i visoka razina izvjesnosti da nikoga u toj masi ne poznajete. S obzirom na spomenuti strah od tramvaja, postavlja se samorazumljivo pitanje: zašto mi taj strah važi samo za tramvaj, dok za ostale aspekte gradskog života ne igra gotovo nikakvu ulogu? Zato što se na ulici možeš sakriti, ”glumiti” da si integralni dio dinamike koji ničim ne odudara. A ulazak u tramvaj ipak iziskuje rutiniziranu koreografiju koja se mora uklopiti u procedure tramvajskog prometa i pogleda drugih. U rutinu spada proces poništavanja karte, ustajanje onima kojima je sjedište potrebno, pripremu za izlazak na stanici, mimoilaženje s drugim ljudima i brojne druge sitnice koje brzo postanu samorazumljive. Ti pogledi drugih uglavnom su zamišljeni, ali nisu isključivo fikcionalni. Vrlo brzo u tramvaju zamijetite nekoga tko je ušao prvi put ili se dovoljno rijetko vozi da odudara. A kad imaš trinaest godina, misliš da svi tvoje eventualne nezgrapnosti pamte. S obzirom na tu vrstu ulaska u svijet tramvaja, ne čudi da mi se kasnije prilikom svakog ulaska u tramvaj aktivira nerv pučkog sociologa, i da sve nezgrapnosti pamtim. Naravno, ne ljude koji ih čine, nego obrasce koje stvaraju.
Studenti i pretplatnice u akciji
Zagrebačkim tramvajima kontinuirano se vozim već 23 godine. Tramvaj mi unatoč nižim cijenama taksija i dalje predstavlja prijevozno utočište, ali i poligon za stalne mentalne sociološke eksperimente i hipoteze. Ti su mentalni eksperimenti i hipoteze često uskraćeni za dokaze, ali možda mogu poslužiti kao orijentir za prepoznavanje društvenih i političkih trendova. Ponekad iz prisluškivanja učeničkih razgovora možete saznati više o generacijskim problemima i specifičnostima nego iz specijalnih emisija na televiziji, a slično vrijedi i za muke umirovljenika.
Kad učenicima pribrojimo i studente, imamo posla s dvije najzastupljenije društvene grupe koje koriste tramvaje. Razlozi su očiti, a generacijska dimenzija najzastupljenijih grupa donekle maskira općenitu klasnu strukturu putnika. Toj ćemo se strukturi vratiti nešto kasnije. Valja prije istaknuti da učenici i studenti donose posebnu dinamiku u iskustvo vožnje tramvajem. Po logici stvari često masovno ulaze u tramvaj na stanicama ispred škola i fakulteta nakon kraja nastave ili predavanja, pa u takvim situacijama zna nastati kaos. Međutim, svi ti razni ulazi studenata i učenika na raznim stanicama ne mogu konkurirati situaciji koja se zna dogoditi na stanici ispred koncertne dvorane Vatroslav Lisinski između 21 i 22 sata. U ”peticu” zna ponekad ući i pedesetak vlasnica pretplate za Lisinski, mahom umirovljenica, koje gotovo pa diverzantski u grupama tragaju za slobodnim sjedištima. Ako bi morao turistima preporučiti autentično iskustvo zagrebačkih tramvaja, bez previše oklijevanja bih se odlučio za pretplatnice u akciji.
Pored prevladavajuće generacijske podjele najzastupljenijih društvenih grupa, čitanje klasne dinamike putnika po stanicama donekle ometa i povijest razvoja grada u socijalizmu. U Zagrebu ne postoji baš precizna prostorna segregacija po klasnom ključu. Ona postepeno zadobiva jasnije konture prevlašću takozvanog investitorskog urbanizma, ali i dalje je podložnija logikama enklava nego potpuno zaokruženim kvartovima i zonama. Tako da tramvaji često duž pojedine rute sijeku kroz vrlo različite društvene slojeve, što zadatke pučkog sociologa čini zahtjevnijim. Što se tiče klasno-prostorne strukture grada, već se godinama kao glavnim orijentirom služim mapom Lidlovih dućana po gradu. Na toj mapi se vrlo lako primijeti da u samom centru grada i po središnjoj liniji od sjevera prema jugu tih dućana nema. Znaju Lidlovi ”sociolozi” grad bolje od nekih kandidata za gradonačelnika. Ne mogu pružiti relevantne dokaze, ali dojma sam da među tramvajima ”sedamnaestica” ima najpostojaniju klasnu strukturu putnika na ruti. Ta ruta – Prečko, Jarun, Knežija, pa preko centra do Medvešćaka i Borongaja – solidan je pretendent na tu zamišljenu titulu.
Česti putnici
Da bismo dali malo ”safta” naznačenoj socijalnoj etnografiji tramvajskih putnika provozajmo se koju stanicu. I neka bude popodne. Jutra para tišina i previše su specifična, a noći nose svoje čari i opasnosti. Izdvojit ćemo pritom po dvije socijalne grupe za one koji se tramvajem voze stalno i dvije za one koje se voze izuzetno rijetko. Krenimo sa stalnim putnicima. Opet kao izraz čiste slutnje: dojma sam da su radnice u trgovinama i uslužnom sektoru najzastupljenije pripadnice radničke klase u tramvajima. Pogled nakon odrađene smjene im je spušten, ali ne i posve pognut, na dlanovima koje se drže za hvataljke ili šipke vide se godine rada, a u vrećicama koje nose planovi za naredne večere i ručkove. Ponekad ”motiviran” gužvom, a ponekad mislima, javi se uzdah koji sugerira da se susreću s nekom teškom životnom enigmom, ali i da znaju da je sve na njima. Djeluju umorno i potišteno, ali istovremeno kao tihi oslonac društva.
Drugoj skupini stalnih putnika posljednjih godina pripadaju strani radnici. Često su u manjim grupama, a stupanj međusobne komunikacije i opuštenosti vjerojatno ovisi o tome koliko su dugo već tu i koliko su neugodnih iskustava imali. Ako s njima dijelim put, refleksno se dodatno osvrćem po tramvaju ne bih li primijetio potencijalnu prijetnju, nekoga tko ima problem s njihovim prisustvom. Taj mi se refleks javlja posebno intenzivno kad je radnik sam u tramvaju i preko video-poziva priča s članom obitelji ili prijateljem iz svoje zemlje. Sam je taj čin u javnom prijevozu prilično iritantan, ali mi taj radnik u očima stekne poseban imunitet jer znaš da će mu zbog toga zaprijetiti onaj koji to iz istog razloga ne bi učinio nekom svom sunarodnjaku.
Rijetki putnici
Kad je riječ o grupama koje se voze jako rijetko, dajmo prednost onim najbogatijima. Oni se stvarno rijetko pojave, uglavnom su to kratke relacije po centru grada, a čim zakorače u tramvaj, scena se odmah namjesti. Nitko ne mora ništa reći. Među ostalim putnicima automatski se javi nekakav tip klasne solidarnosti u obliku premreženih međusobnih ajkontakata, bez obzira na međusobne razlike. A te poglede osjećaju i buržuji na izletu u tramvaju. Ona se zagleda u mobitel i u sebi broji raskrižja do stanice na kojoj treba izaći. I sasvim je razvidno da osjeća silnu nelagodu, što svi primjećuju i u sebi se zlobno smijuckaju. A on se malo pokušava prilagoditi, ali svi ti pokušaji ispadaju jalovi. Imaš osjećaj da bi najradije platio vozaču da uđe s njim u kabinu. I proklinje tu odluku ili okolnost koja ga je natjerala na egzotiku javnog prijevoza. Teško da u Hrvatskoj postoji jasnija scenografija klasnih razlika od izleta onih s vrha socijalne piramide u javni prijevoz.
U drugu pak skupinu rijetkih putnika spadaju oni pripadnici srednje klase, kao i niže srednje klase i radništva – tu dominiraju muškarci – koji su ovisni o automobilu kao poslovnoj nuždi, ali i socijalnoj i rodnoj insigniji. Kad njih sudbina natjera u tramvaj, dojma si kao da pogledom traže konobara kako bi svima platili piće, udomaćili se i tako otklonili eventualne opasnosti po svoju muškost za koju misle da je ugrožena ulaskom u tramvaj. Primjetljivo je i da im geste i replike prilikom kupnje karte neodoljivo podsjećaju na plaćanje cestarine na naplatnim kućicama. A posebnu im nervozu zna stvoriti situacija u kojoj su sa ženom i djecom u tramvaju, kojima se u velikom broju slučajeva neće obratiti do stanice na kojoj trebaju izaći. Ti slučajevi uglavnom vrijede za one koji su došli iz drugih dijelova Hrvatske.
Postoje i druge skupine i podskupine koje se daju primijetiti u vožnjama tramvajem, ali ništa ne može nadmašiti uživanje u klasnom i rodnom sramu slučajnih putnika. Jednom kad se priklonite tom ”hobiju”, vrijeme provedeno u javnom prijevozu postane puno zabavnije. Najtoplije preporuke.