Filipinskim radnicima u Hrvatskoj nedjelja je jedini slobodan dan u tjednu, a mnogima to znači dan za košarku. Osim zbog ljubavi prema košarci i druženja, Filipinska košarkaška liga u Hrvatskoj osnovana je kako bi se ovdašnja filipinska zajednica držala na okupu, ali i povezala s lokalnom. O nastanku lige, njenim planovima i problemima za Bilten je s filipinskim radnikom Edwardom Natividadom razgovarala Dunja Kučinac.
“Kako ne bih znao hrvatske košarkaše? Petrović, Michael Jordan Europe. I legendarni Toni Kukoč”. Sredina je juna, a mi toplo subotnje jutro na jednoj sjenovitoj zagrebačkoj birtijskoj terasi provodimo u društvu Filipinca Edwarda Natividada. “U LA Clippersima sad igra vaš Ivica Zubac, a u Nuggetsima Dario Šarić. Njemu odlično idu trice. Imate i Hrvaticu u WNBA, Ivanu Dojkić”, hvali Natividad naše snage na američkim terenima. Spominjemo, dakako, i Luku Dončića i Nikolu Jokića. Iako na par minuta u našim glavama kroz obruče prolaze košarkaške lopte bačene ex yu-američkim putanjama, nismo se našli radi njih. Tu smo drugim sportskim povodom – da bismo popričali o Filipinskoj košarkaškoj ligi u Hrvatskoj.
Rastuća filipinska zajednica u Hrvatskoj
Natividad i njegovi kolege osnovali su ligu u proljeće prošle godine za Filipince koji rade ovdje. U njihovoj je zemlji košarka daleko najpopularniji sport koji se igra posvuda i povazdan, od amaterskih do profesionalnih razina. Na Filipine su je, u kolonizatorskom valu, donijeli Amerikanci početkom dvadesetog stoljeća. Filipinska košarkaška liga PBA, osnovana 1975. godine, prva je profesionalna liga osnovana u Aziji, a druga u svijetu – prva nakon NBA. Filipinska muška košarkaška reprezentacija (poznata i kao Gilas Pilipinas) od 1936. je godine dio Međunarodne košarkaške federacije FIBA, a te je godine na Olimpijskim igrama u Berlinu bila na petom mjestu. Njihov nastup na Svjetskom prvenstvu 1954. u Brazilu bio je prvi put da je neka od azijskih reprezentacija zaigrala na tom natjecanju, a odnesena bronca ostala je do danas najbolji plasman neke od azijskih zemalja na Mundobasketu. Filipini su dva puta bili domaćini Svjetskog prvenstva – prvi put 1978. kada je Jugoslavija odnijela zlato, a za najboljeg igrača proglašen nedavno preminuli, legendarni Dražen Dalipagić Praja. Drugi put Filipini su, zajedno s Japanom i Indonezijom, ovo natjecanje ugostili prije dvije godine.
“Iako smo niski, svi obožavamo košarku. Ako odete na Filipine, vidjet ćete – na sve su strane košarkaška igrališta”, govori Edward, dok se u mislima dvokorakom vraćamo iz Manile u Zagreb. Ovdašnju su ligu pokrenuli, kaže, kako njihovi kolege ne bi zaboravili na svoju strast za košarkom i kako bi se snažnije povezali. Edward je u Hrvatsku stigao kakvih pola godine prije toga – u decembru će biti dvije godine kako tu živi i radi. Stigao je iz Saudijske Arabije gdje je skoro devet godina radio kao računovođa, a sada radi u agenciji za regrutiranje filipinskih radnika. Šalje novac obitelji na Filipine, a cijelo to vrijeme nije se vraćao kući. Voli svoj posao, kaže, jer kroz njega može dobro razumjeti kako ostali Filipinci ovdje žive i rade i povezati se s njima.
Prema statistici Ministarstva unutarnjih poslova, 2023. je godine državljanima Filipina izdano 10.999 dozvola za boravak i rad u Hrvatskoj. Prošle ih je godine izdano 14.680, a do kraja maja ove godine već 8.242. Sada su Filipini među pet država s najviše izdanih dozvola za boravak i rad u Hrvatskoj – uz Bosnu i Hercegovinu, Nepal, Srbiju i Indiju. Većina filipinskih radnika koje Natividad poznaje radi u restoranima, hotelima, industriji i dućanima – Sparu, Metrou, Kauflandu. Radnim uvjetima, smještajem i plaćama su u načelu zadovoljni, prvenstveno ako ih uspoređuju sa položajem u Saudijskoj Arabiji i drugim zemljama Bliskog Istoka gdje je, poput njega, radila većina njegovih kolega i prijatelja iz košarkaške lige prije nego je došla u Hrvatsku. Najveći problem radnicima koje poznaje je, kaže, to što oni koji su visokokvalificirani profesionalci ne mogu raditi u struci, ali i to što često na radnom mjestu ne rade samo ono što im je u službenom opisu posla, nego sve živo. Nekim njegovim sunarodnjacima je to, govori, teško razumjeti.
Zajedno u igri, zajedno u životu
Njihova je zajednica ovdje mala pa su joj kroz košarku, kaže Natividad, htjeli pružiti poticaj, prostor i priliku za drugarstvo i prijateljstvo. To se očito zaista i događa jer liga, baš kao i broj ovdašnjih filipinskih radnika, raste. U prvoj sezoni sudjelovalo je osam timova, a u trenutnoj trećoj, koja je počela u aprilu i završava u augustu, igra ih već dvadeset. Najviše ih je iz Zagreba, a neke od ekipa su iz Dugog Sela, Samobora i Čakovca. Prošle su sezone imali i ekipu iz Istre, ali se ona rasformirala jer su se neki od igrača preselili u mjesta iz kojih nisu više mogli putovati u Zagreb ili u druge države. Neki su prešli u druge timove. Svi koji trenutno igraju u ligi košarku su igrali i ranije, dok su radili u zemljama Bliskog Istoka, ali i doma na Filipinima, neki od njih tijekom fakultetskih dana. Tako je i Edward igrao tijekom faksa, pa s ekipom s posla na Filipinima. Sada više ne igra, nego se bavi organizacijom.
Tijekom prve dvije sezone trenirali su i igrali u Boćarskom domu, a sada koriste dvoranu Cedevite Junior na Velesajmu. Edward objašnjava da im je najvažnije da je dvorana dostupna nedjeljom jer je filipinskim radnicima u Hrvatskoj to u pravilu jedini slobodan dan u tjednu. Košarka im je u tom smislu velika pomoć u otpuštanju stresa, ali i prilika za druženje, ne samo sa suigračima nego i navijačima koji su, govori Edward, jako posvećeni. Utakmice redovito live streamaju pa ih prate obitelji i prijatelji s Filipina kako bi ostali u kontaktu. “Ako pogledate live stream, među komentarima ćete sigurno vidjeti rečenice poput – shout-out to my son!”
Koliko god da košarkom žele držati na okupu ovdašnju filipinsku zajednicu, toliko bi se njome voljeli približiti i lokalnoj zajednici. Jedna domaća ekipa iz Cedevitine dvorane ih je, govori Edward, već zvala da igraju zajedno u ligi “tri na tri”, ali se nisu mogli odazvati niti obavezati upravo zato što su im slobodne samo nedjelje. Javili su im se i iz WABA (Women’s Adriatic Basketball Association) lige, ali problem je bio isti – teško se obvezati kad su im u kalendarima slobodne samo nedjelje. Ipak, ne odustaju od namjere da se povežu s domaćom košarkaškom zajednicom. Nešto hrvatske publike bilo je, kaže Natividad, na otvorenju aktualne sezone. U idućoj, četvrtoj sezoni koja počinje u septembru planiraju uključiti timove u kojima će zajedno igrati filipinski i hrvatski igrači iz istih firmi. Na taj način žele povezati radnike i učiniti cijelu igru zanimljivijom.
“Zajedno u igri, zajedno u životu”, rečenica je na hrvatskom koju je Edward zapisao i pripremio u mobitelu za kraj našeg razgovora. Oprezno ju je pročitao, provjeravajući s nama je li svaku riječ pravilno izgovorio. Dok odlazimo s kave, dogovaramo sljedeći susret – obećajemo da ćemo im se s prijateljima pridružiti u navijanju na jednoj od finalnih utakmica ove sezone, kao mali zalog za još bolju, brojniju i domaćiju iduću.