politika
Srbija
vijest

Ko sme da pokuca na vrata?

Foto: AFP / Andrej Isaković

Prethodnu nedelju u političkom životu Srbije obeležili su snimci na kojima se vidi kako su aktivisti Srpske napredne stranke (SNS) “uhvaćeni na delu” prilikom beleženja podataka sa poštanskih sandučića i njihovim upoređivanjem sa spiskovima koje poseduju. Ovo je bio povod da se u nekoliko krajeva u Beogradu komšiluci organizuju kako bi se naprednjaci ometali u svojim aktivnostima. U jednoj zgradi na Voždovcu, došlo do građanskog hapšenja, kada su stanari, do dolaska policije, onemogućili izlazak aktivistima SNS-a iz zgrade. Cilj je bio da se utvrdi da li aktivisti poseduju privatne podatke stanara.

Kampanja od vrata do vrata nema pozitivnu konotaciju u Srbiji. Iako je reč o sasvim uobičajenim aktivnostima, one su u prethodnih desetak godina sprovođene isključivo u režiji SNS-a. Ne zato što opozicija ima nešto suštinski protiv takve vrste aktivnosti, već objašnjenje pre leži u nedostatku kapaciteta da se tako zahtevna aktivnost sprovodi na sveobuhvatan način. Od opozicionih stranaka, jedino je Zeleno-levi front u prethodna dva izborna ciklusa sprovodio kampanju od vrata do vrata, i to u Beogradu i u manjem obimu u Nišu.

SNS može sebi da priušti partijsku armiju koja će obići gotovo svaki kraj u gradu. Reč je često o ljudima koji se time bave za dnevnicu, vraćaju uslugu za (fiktivno) zaposlenje u javnom sektoru ili opravdavaju neku privilegiju koju su dobili popunjavanjem članske karte.

Simpatizeri opozicije, na prvu loptu, negativno reaguju kada im neki stranački aktivista pozvoni na vrata, jer obično pomisle da su u pitanju članovi SNS-a. Najčešće, nikada im niko drugi i nije pozvonio, te ni ne očekuju da opozicija sprovodi ovakvu vrstu aktivnosti. Obično, nakon prvobitnog garda, sledi prijatan razgovor i konstatacija da se “konačno neko setio da dođe”.

Šta (ni)je problem sa kampanjom od vrata do vrata?

Kako smo već pisali, bliže se izbori za Skupštinu grada Beograda i skupštine gradskih opština na teritoriji Beograda. Nakon dugo vremena, lokalni izbori neće biti “pokriveni” nacionalnim, što je savršena prilika za ozbiljnu kampanju od vrata do vrata.

Umesto izjašnjavanja da li je Vučić dobar ili nije, ovo je prilika da opozicija pokaže da na lokalu ima kvalitetne kadrove koji će na ispravan način zastupati lokalne interese. Tu je SNS najslabiji. Preciznije, u Srbiji je percepcija, često i među biračima vladajućih stranaka, da je “Vučić dobar, ali da ovi oko njega ne valjaju”.

Za Vučića je, u tim krugovima, vezan oreol svemoćnog arbitra i borca za bolju Srbiju, koga sapliću korumpirani foteljaši na nižim nivoima vlasti. Ti ljudi su često nepoznati u svojim lokalnim samoupravama, što je razlog zbog kojeg se Vučićevo ime nalazi na svim izbornim listama na nižim nivoima vlasti.

Dakle, izbori na nivou grada i gradskih opština su prilika da se napadnu upravo ti kadrovi i pokaže da, na najosnovnijem nivou, opozicija ima spremne i nekorumpirane ljude. Utoliko, opozicija bi ovoga puta gotovo sve svoje resurse trebalo da upregne u kampanju od vrata do vrata. No, kako se odvijaju stvari u prethodnih nekoliko dana, ovoga puta će biti teže nego ranije. Deo opozicione javnosti pokušava u potpunosti da diskredituje ulazak u zgrade i kucanje na vrata.

Nema sumnje da naprednjaci najverovatnije kod sebe imaju podatke koje ne bi smeli. Verovatno su oni dobijeni izvlačenjem iz baza koje pripadaju državnim organima. Moguće je i da je dobar deo kampanje upravo usmeren ka sravnjivanju podataka i planiranju novih manipulacija kakva je masovna promena prebivališta. Nedavno je jasno dokumentovan jedan takav slučaj.

No, to ne znači da je kampanja od vrata do vrata kao takva loša. Dobrovoljno dobijeni podaci koji se kasnije koriste za pozivanje ljudi da izađu na izbore ili ubacuju u baze podataka za slanje partijskih newslettera su sasvim legitimna stvar. I upravo bi opozicija trebalo da izađe iz zone komfora i masovno započne sa terenskim aktivnostima, posebno u situaciji kada ne može da računa medijsko prisustvo.

Prepreka tome je pre organizaciona nego ideološka – nažalost značajan deo stranaka su zapravo “kombi” stranke koje čine predsednik i oko njega lojalna partijska svita. Tek poneka opoziciona stranka zaista radi na razvijanju svoje partijske infrastrukture. U krajnjem slučaju, bez nje je nemoguće preuzeti vlasti.