Teško da je u posljednjih mjesec-dva bilo relevantnijeg liberalnog medija, bilo onog iz klase “uvaženi” bilo tabloidnog, bilo kod nas bilo širom Europe, koji nije posegnuo za sličnom formulom. Prvi je na redu bio opširniji članak koji bi registrirao rast ekstremne desnice u brojnim europskim zemljama. Ton članka bi odražavao zabrinutost, ali ta zabrinutost više je nalikovala onoj koja se javlja u slučajevima kad egzotična životinja pobjegne iz zoološkog vrta nego zabrinutosti za budućnost političkih institucija i demokracije. Nekoliko je razloga za tu privilegiranu perspektivu. Autori, urednici i izdavači koji iza njih stoje ne moraju se naročito brinuti za vlastitu budućnost u slučaju realizacije političkih ideja ekstremne desnice, a i značajan se broj tih ideja, pogotovo kad je riječ o migracijama, normalizirao i postao legitiman dio repertoara europskih vlada i same Unije. Sklonosti ka egzotizaciji ekstremne desnice nije odmogao ni klikbejtovski refleks.
Drugi na redu, možda tjedan-dva kasnije, bi uslijedio članak o propasti ljevice širom Europe. U tim člancima uglavnom nije bilo značajnijeg izražavanja zabrinutosti osim kod pokojeg preživjelog pobornika političke aritmetike kao jamca opstojnosti liberalne demokracije: potrebno je nešto i ljevice da svijet bude u balansu. Ono što ih je obilježilo jest trijumfalizam. Međutim, ovaj se trijumfalizam značajno razlikuje od onoga koji je bio utkan u liberalnu retoriku devedesetih godina prošlog stoljeća. Iza njega više ne stoji nepokolebljiva vjera u kombinaciju slobodnog tržišta i ljudskih prava koja će naprosto “završiti” povijest. Ili je presušila vjera u slobodno tržište nakon što je pandemija ukazala na krhkost opskrbnih lanaca, a Kina postala prejak konkurent u tako postavljenim pravilima igre, ili je isparila vjera u ljudska prava u traženju eufemizama za genocid u Gazi.
Ovaj trijumfalizam svoju snagu crpi prvenstveno iz nemoći ljevice. I pritom se oslanja na dva prevladavajuća tumačenja. Prvo nemoć objašnjava nepremostivom naivnošću ljevice koja se u zahtjevnim okolnostima opasnog svijeta vodi vjerom u zamišljenu dobrotu ljudi. Drugo, češće, donekle paradoksalno, na desnijem dijelu liberalne opcije, smatra da nemoć proizlazi iz napuštanja starih, klasnih, prioriteta ljevice i potpunog prepuštanja “woke” politikama. Pritom se klasne politike tumače kao palijativna skrb za simboličku figuru bijelog manualnog radnika. Iza oba tumačenja zna se nerijetko pojaviti i zaključak po kojem je ljevica – konkretnije, njen neuspjeh – razlog uspjeha ekstremne desnice. Tu je posrijedi modifikacija poznate teorije potkove koja nam govori da zapravo ne postoji razlika između ekstremne desnice i ljevice. U ovom je slučaju ljevica zakazala pa je desnica malo previše ojačala. Ako su isti, nije li onda svejedno? Ili nisu baš isti?
Ako se radi o trijumfalizmu koji funkcionira kao simptom manjka liberalnog samopouzdanja, kakve su prognoze onda kada je riječ o osujećenju rasta ekstremne desnice? Mogu li institucije liberalne demokracije izdržati taj pritisak? Umjesto političkog tarota na previsokoj razini apstrakcije pozovimo u pomoć pokoju krajnje skiciranu povijesnu lekciju. Ne kao recept za djelovanje već kao orijentir za snalaženje. Za početak, ne postoji nikakva nužna veza između kapitalističke ekonomije i liberalne demokracije. Institucije potonje su izborene uglavnom u radničkim borbama krajem 19. i početkom 20. stoljeća, a svoj vrhunac doživjele poslije Drugog svjetskog rata i kao rezultat straha od komunističke alternative s istoka, a i visokih profitnih stopa čija je redistribucija mogla financirati reduciranje privlačnosti te alternative. Dakle, socijalizam je odigrao tu specifičnu posredničku ulogu u apstraktnom vezanju kapitalističke ekonomije i liberalne demokracije koje je zapravo povijesno-geografska anomalija, a ne zakon društvenog kretanja. I zato obrana od napada s desnice ne može počivati na tom vezanju kao nultom pismu politike. Recentni neautentični trijumfalizam pokazuje da su to i liberali nanjušili, samo si ne mogu priznati.