Situacija oko gradskog skloništa za životinje u Splitu pokazuje da im je namijenjena slična politička sudbina kao većini ljudi u Hrvatskoj. Ako im se neposredni interesi ne poklapaju sasvim slučajno s onim stranačkim teško da će biti realizirani.
“Čovik živi pasji, pas čoviku sliči”, kažu stihovi čuvene “Balade o Šarku” pa nastave: “dile kost i pršut, nevolju i sriću; zajedno na Pjaci, skupa u kafiću”.
Ako je suditi po institucionalnom odnosu koji Grad Split godinama već prezentira spram brige o životinjama, ta razlika ljudskog i životinjskog zbilja nije naročito velika. Za tek nešto više od mjesec dana naime istječe još jedan rok koji su predstavnici lokalne vlasti u Splitu zadali po pitanju izgradnje prvog (!) gradskog skloništa za životinje. Kraj godine je, naime, rok za izmjenu prostornog plana Općine Klis, kako bi se omogućila izgradnja gradskog skloništa na Kočinjem brdu, lokaciji koja je okarakterizirana kao pogodna za takav infrastrukturni zahvat. Onaj temeljni rok, koji seže još u posljednji dan 2018. godine, davno je probijen; tada je, naime, postavljen zakonski rok do kojeg svaka županija mora otvoriti barem jedno sklonište za životinje s minimalnim kapacitetom od 50 mjesta. I ne samo to, već su svi gradovi i općine dužni po tom istom slovu zakona sudjelovati u njegovom financiranju.
Skrb o životinjama
Pitanje životinjskog skloništa nije samo pitanje srcedrapajućih objava na stranicama i društvenim mrežama. Briga o životinjama nije samo minimalni civilizacijski standard, već i pitanje javnog zdravlja. Edukacija šire populacije o odgovornosti koju držanje životinja nosi smanjuje onu drugu potrebu, a to je smanjenje potencijalnih ugroza po ljude. Sažeto, u cikličkom procesu do kojeg nerijetko dođe, neodgovorni vlasnici odluče kako im je najlakši bijeg od odgovornosti napuštanje životinja, a koje onda predstavljaju ugrozu u vidu sigurnosti ne samo pojedinaca, već i prometa. Također, o prijetnji nekontroliranog razmnožavanja životinja u divljini i nije potrebno previše govoriti: zoonoze, bolesti koje se mogu prenositi s životinja na čovjeka najveća su potencijalna opasnost za opću populaciju, pa je temeljna zadaća skloništa – uklanjanje napuštenih životinja s javnih površina, a onda i temeljita veterinarska briga – samim tim i pitanje od izrazite važnosti.
Na razini Republike Hrvatske postoji nekoliko modela organizacije javnog skloništa za životinje. Grad Zagreb, primjerice, od 2017. u sklopu Ustanove Zoološki vrt upravlja i skloništem u Dumovcu u kojem je 30-ak zaposlenih. U Osijeku, kao i u još nekolicini od ukupno 44 skloništa registrirana pri Ministarstvu poljoprivrede, udruga “Pobjede” funkcionira kao svojevrsni nositelj koncesije na brigu o životinjama, gdje grad ustupa zemljište i financije. Mnogi upravo ističu takav model kao onaj koji je u praksi najefikasniji, pogotovo kada je riječ o projektima koji kreću od nule. Posebne pohvale idu i na rad Zaštitarsko ekološke udruga Prijatelji životinja i prirode Čakovec, koja na području Međimurja brine o gotovo 600 životinja, koliki je kapacitet skloništa.
Split, kao drugi najveći grad u državi s preko 350 tisuća stanovnika u aglomeraciji, svoj model skrbi o životinjama bazira tek na minimalnom uključenju. U prijevodu, Grad – iako je po Zakonu o zaštiti životinja dužan voditi računa i o obradi uginulih, ali jasno i skrbi za žive životinje – svoj fokus održava praktički isključivo na pitanju uklanjanja onog što se neposredno vidi i predstavlja veliki rizik od zaraze, a to su lešine. Ako primjerice nazovete komunalnog redara u Splitu i prijavite mu živu životinju bez nadzora, on će vas uputiti na adresu Animalis skloništa u Kaštelima, koje je privatno upravljano i k tome – kao jedino na širem području, uz specijalizirano sklonište za stočne životinje u Košutama – očekivano nevjerojatno preopterećeno.
Navedeno sklonište je inicijalno muku mučilo i sa zakonskom odredbom za koju se sada tvrdi da je pred revidiranjem, a koja brani otvaranje skloništa za životinje na udaljenosti od barem 500 metara od najbližeg naseljenog područja. Kada su 2014. krenuli s radom bili su svjesni razine posla koji ih čeka, ali praksa ih je, u najgušće naseljenoj hrvatskoj županiji, svejedno još jednom iznenadila. Njihov kapacitet iznosi pritom nedovoljnih 100 jedinica za pse, od čega nisu sve jedinice prikladne za odrasle već dio otpada na štenad te otprilike 30 mačaka. Na godišnjoj razini pak kroz njihov program za evidenciju prođe i do 900 životinja, koje se uredno detaljno obrade, kako administrativno tako i veterinarski, a onda i daju na udomljavanje. Za usporedbu, Dumovec godišnje otprilike obradi oko 1.000 životinja, što dovoljno govori o nevelikoj razlici u obujmu rada na području Zagreba – na čijem širem području, za razliku od Splita, postoje još tri službena skloništa – i Splita. Poseban problem predstavlja i potpuno nekontrolirano razmnožavanje mačaka, gdje je manjak sustavnog provođenja sterilizacija i kastracija uslijed izrazito ograničenih kapaciteta doveo do ozbiljnog problema. A kada se problem ne rješava sustavno, onda na scenu stupaju i patologije, pa ljudi u strahu pribjegavaju trovanju životinja, umjesto pomaganju.
Kruti politički interes
Neki pomaci su, činilo se barem, napravljeni inicijativom prvenstveno bivšeg gradskog vijećnika Ante Zoričića, koji je još prije nekoliko godina zbog angažmana po pitanju nepostojećeg skloništa imenovan i koordinatorom pronalaska lokacije i realizacije projekta azila. Na Zoričićevu je zamolbu bivši predsjednik Društva arhitekata Splita, Dragan Žuvela, izradio i idejni koncept za projekt na spomenutom Kočinjem brdu, lokaciji u Općini Klis koja odgovara i propisima o minimalnoj udaljenosti. Načelnik općine, Jakov Vetma, pružio je ruku za ideju tvrdeći da će Klis po žurnom postupku intervenirati u prostorni plan i tako sasvim otvoriti put ka realizaciji projekta. Grad Split jest pripremio, barem u teoriji, solidna sredstva za izradu elaborata, ali i projekt kao takav; to su u predizbornoj kampanji zdušno gurali i Zoran Đogaš, ali i Vice Mihanović kao još razvikaniji HDZ-ov kandidat za čelnog čovjeka grada, koji je, uz azil, na Kočinjem brdu obećavao i životinjski krematorij, hotel za pse te poligon za dresuru. Pritom je, istine radi, Mihanović neovisno o kampanji osobno zaista i involviran po pitanju brige o životinjama.
Pomaka više nije bilo, osim tog jednog očito deklarativnog podsjećanja na još jedno dano, i po svemu sudeći neostvareno obećanje o prenamjeni zemljišta. Na to je ukazao i aktualni splitski dogradonačelnik, Bojan Ivošević, uz napomenu da je Grad i dalje zainteresiran za realizaciju tog projekta. Razlozi za zastoj mogu se naći u ustaljenom problemu koji koči i ostale, “ljudske” gradske projekte, čak i one od kapitalne važnosti: HDZ-ovska zajedljivost. Naime, činjenica da su u HDZ-u projekt gradskog skloništa prezentirali kao snažan predizborni adut njihovih kandidata, s očitom svrhom pokušaja približavanja nešto liberalnijem dijelu glasačkog tijela, i kasniji poraz tih istih kandidata unatoč tom adutu, probudili su u najjačoj stranci onu ustaljenu dozu ciljane inercije. Stvar se sada odvija po dobrom, starom ključu logike po kojoj ako oni nemaju političke koristi od projekta, neće imati nitko. Pa ni životinje, a onda ni građani.
Međutim, sve i da se nekim čudom Županija probudi i ipak pogazi svoj ponos, ostaje pitanje političke svijesti o samom obujmu posla. Izgradnja infrastrukture tek je osnovni dio projekta, kao i višemilijunski izdaci na silne troškove održavanja. U pitanju je, naravno, skrb o živim bićima, i ona ne poznaje pauze, previranja i natezanja oko političkog kadroviranja koja bi mogla utjecati na razinu skrbi. Nije cilj, kako naglašavaju iz postojećih udruga, da projekt – a samim tim i priča – završi tek izgradnjom predimenzioniranog skloništa, već je ključno da ono prvenstveno bude funkcionalno. I to ne samo po pitanju skrbi i udomljavanja, već i preduvjeta u vidu edukacije. Pravovremeno educiranje javnosti o važnosti i odgovornosti koju briga o životinji nosi, kao i o problemima izazvanim neodgovornim ponašanjem – za životinje, ali i ljude – zapravo rasterećuje u samom startu rad skloništa, ali i vojske volontera u raznim udrugama koje nose svoj dio tereta.
U međuvremenu, kako kaže “Balada o Šarku”, sudbina životinja u Hrvatskoj dosta je nalik onoj ljudskoj. Ako za neko pitanje, pa čak i životno važno, ne postoji neposredan politički interes, kvaliteta života i pitanje smrti bliži su naslovu jedne druge poznate pjesme: Judi, zviri i beštimje.