U srijedu, 25. svibnja, u azil Društva za zaštitu životinja Dubrovnik ušli su Državni inspektorat, Veterinarska inspekcija i Policijska uprava dubrovačko-neretvanska i odveli sedamnaest pasa, nakon čega je uslijedio niz laži o azilu i njegovim voditeljicama i volonterima od strane političara koji već više od dvadeset godina nisu osigurali odgovarajuće sklonište za životinje niti su pomogli jedinom postojećem skloništu na Žarkovici u kojem se radi bez struje, vode i osnovnih uvjeta. Piše Karla Crnčević, naša suradnica i autorica dokumentarnog filma o skloništu za Žarkovici koji je trenutno u procesu montaže.
Sandra Sambrailo je 2004. godine s tridesetak pasa koji su do tada svoje dane provodili iza rešetaka u šinteraju u Župi dubrovačkoj stigla na Žarkovicu, brdo desetak minuta vožnje udaljeno od Dubrovnika. Rečeno joj je da će tamo biti privremeno, dok se ne nađe primjerenija lokacija za sklonište za napuštene životinje. Otad je prošlo osamnaest godina. Sandra je kroz te godine pretrpjela koješta – od više pokušaja trovanja pasa, sukoba sa stanovnicima okolnih sela koji su prijetili misleći da je za sve ona kriva, okršaja s korisnicima i vlasnicima streljane koja se nalazi “vrata do”, čišćenja i improvizacija kako bi se stvorila bazična infrastruktura za život, preko praznih političkih obećanja svake četiri godine u predizbornim kampanjama, isporuka hrane kojoj je prošao rok trajanja, omalovažavanja, pa do požara koji je reaktivirao oružje zaostalo iz rata na području koje je bilo okupirano te krađe, odnosno izmještanja pasa u druge azile 2015. godine. Nakon svega toga, 25. svibnja 2022. priča se ponavlja, a grad Dubrovnik pere ruke kao da to što se događa tamo na brdu nije njihov posao, štoviše – kao da im ide na živce što ih se uopće povezuje s tim tamo, s tim prljavim, napuštenim, ilegalnim, volonterskim, drugim.
Jer kad taj grad s velikim g napravi sklonište za napuštene životinje koje je trebalo biti gotovo već početkom dvijetisućitih, to sklonište moći će se mjeriti s onim najvećim i najluksuznijim skloništima u Europi, niti jedno sklonište na ovim prostorima mu neće biti ni do koljena. To će biti sklonište sa 12.000 m2 prostora, smještajnim kapacitetom za 352 životinje i 12 paviljona. Upravo je tu vijest gradonačelnik Dubrovnika Mato Franković objavio na svojoj Facebook stranici dan prije nego sto će krim policija, veterinarska inspekcija i predstavnik šibenskog skloništa “NO KILL” upasti u sklonište koje već gotovo dvadeset godina otvara svoja vrata svakoj napuštenoj životinji bez iznimke, odvesti pse i još jednom poniziti osobu preko čijih se leđa i kredita udomilo barem stotinu pasa, uz informaciju da su korak pred izdavanjem građevinske dozvole.
Manipuliranje informacijama
Društvo za zaštitu životinja osnovano je 2001. godine te zbrinjava sve životinje kojima treba pomoć od granice s Crnom gorom do Opuzena, uključujući otoke. Suočava se s nizom već spomenutih problema, ali i sa činjenicom da ih unatoč molbama i obećanjima Grad Dubrovnik već dvadeset godina ignorira. Društvo radi bez struje i vode, na konfiguracijski zahtjevnom terenu te gotovo potpuno besplatno.
Odvjetnica Društva Viktorija Knežević na Facebook profilu iznijela je niz argumenata i podataka o financijskoj situaciji Društva te načinu na koji grad Dubrovnik manipulira informacijama. Gradonačelnik Mato Franković tvrdi da je u njegovom mandatu za životinje isplaćeno ukupno 4.4 milijuna kuna. Mnogi to tumače kao da je taj iznos uplaćen azilu Društva za zaštitu životinja kroz ovih pet godina. Međutim, azil Žarkovica na svoj račun nije primio ni kunu od tih 4.4 milijuna kuna. Grad Dubrovnik je u ovih pet godina mandata Mata Frankovića potrošio ukupno na hranu za sve životinje 4.4 milijuna kuna, odnosno cca 880 tisuća kuna godišnje. U to su osim pasa uključeni golubovi, labudovi i još neke životinje na Osojniku, kako vidimo iz javno dostupnih podatka o izvršenju proračuna. Procjenjujemo da se na azil Žarkovica odnosi cca 600 tisuća kuna, a točan iznos nam je nemoguće utvrditi jer sve račune o tome ima i vodi Sanitat. Naime, sva hrana koju Grad financira se uplaćuje na račun Sanitata koji pak tu hranu nabavlja od specijaliziranih dobavljača.
Već neko vrijeme kolaju i neprovjerene informacije da Društvo godišnje pored gradskih sredstava prima i 2 milijuna kuna drugih donacija. Na stranici registra udruga mogu se pronaći izvješća Fine o prihodima i vidjeti podatak o ukupnim donacijama u prošloj godini u iznosu od 471.000 HRK. Od tih 471.000 HRK Društvo plaća jednog zaposlenog, nadoknađuje troškove volontera, plaća troškove veterinara, cijepljenja, kastracija i svega ostaloga. Mjesečna naknada za rad jednog zaposlenog koji radi u nevjerojatnim uvjetima iznosi oko 6.400,00 HRK bruto. Naknada troškova za neke od volontera iznosi 2.500 HRK, a volonterima se pokrivaju i putni troškovi (uglavnom taksiji jer Žarkovica nije povezana frekventnom autobusnom linijom kojom bi volonteri mogli dolaziti). Sestre Sambrailo koje vode sklonište ne uzimaju niti tu naknadu troškova na koju imaju pravo kao volonterke. U prethodnom razdoblju u azilu je živjelo oko 300 pasa. Kad zbrojimo ukupne troškove koje je grad Dubrovnik izdvajao za hranu i podijelimo s brojem pasa dolazimo do brojke od 2.000 HRK po psu na godišnjoj razini. Primjera radi, Grad Dubrovnik na troškove dezinsekcije i deratizacije godišnje troši ukupno 1.342.000 HRK.
Nelogični poslovi
Već se godinama ističe: da bi azil na Žarkovici funkcionirao na prihvatljivoj razini do otvaranja novog, pravog, službenog azila, bilo bi potrebno još 250 tisuća kuna godišnje za veterinarske usluge i dezinsekciju, te dva djelatnika Čistoće za čišćenje i dva djelatnika Sanitata za hranjenje životinja. Žarkovica se tretira kao javna površina, pa se čini da ne bi trebalo biti nikakvih problema da ta dva gradska komunalna društva svoje djelatnike pošalju na rad tamo. Dakle, da bi se Žarkovicu u cijelosti dovelo u red, Sanitat treba samo raditi ono što već ionako radi u pogledu drugih životinja i povećati izdvajanja za pse za cca 50% zbog veterinarskih troškova. Tu stižemo do nelogičnosti vezanih za ugovaranje poslova s komercijalnim skloništima iz drugih gradova.
Odvjetnica Knežević navodi da stari ugovor koji je Sanitat imao potpisan sa šibenskim azilom, za koji ne znamo je li obnovljen, daje pravo tom azilu da naplaćuje godišnji paušal (bez obzira jesu li preuzimali životinje ili ne) u iznosu od 60.000 HRK i dodatnih 5.000 HRK za zbrinjavanje svake životinje. Drugi ugovor koji je sklopljen nedavno sa skloništem iz Kaštel Sućurca košta Sanitat odnosno Grad Dubrovnik godišnje paušalno 12.000 kuna, plus svaka životinja 3.600 kuna te putni troškovi po dolasku 2.000 kuna.
Naglasilo se kako je vlasnik šibenskog skloništa, Filipović, preuzeo samo zdrave pse, niti jednog teško bolesnog ili starog. Također je preuzeo petero mladunaca koje će vrlo lako udomiti, što nas vodi do zaključka da će u ovoj godini, iako će mu grad Dubrovnik platiti 75.700 HRK, zbog brzih udomljenja imati jako malo troškova. A na Žarkovici ostaju svi ostali, uključujući 20 bolesnih i 50 starih pasa da se njima bave i o njima brinu sestre Sambrailo. Ukoliko grad Dubrovnik nastavi s politikom zbrinjavanja po drugim skloništima u Republici Hrvatskoj, to će proračun koštati još minimalno 900.000 kuna u narednoj godini.
Azil na Žarkovici nije registriran, zbog čega ne može dobiti priključak za vodu i struju, a ne može biti registriran ukoliko ne slijedi zakon o zaštiti životinja koji propisuje osiguranu osnovnu infrastrukturu koja bi omogućila normalan rad i život u istome. To je paradoks Žarkovice koji se ne spominje kad se govori o nepravilnostima. Azil nije registriran jer se već godinama nastoji uvjeriti kako su psi i radnici samo korak do blistave budućnosti. Nije registriran jer sa Žarkovice puca jedan od najljepših pogleda na grad? Na Žarkovici se prije rata nalazio restoran. Iako nije područje na kojem se može graditi, to je atraktivna lokacija i bit će zanimljivo vidjeti kako će se prostorna priča dalje razvijati. Do tada, Društvo će i dalje obavljati javne poslove i rješavati komunalne probleme bez ikakve naknade za rad, a odgovorni će okretati glavu jer stiže sezona, postoje važniji problemi koje treba riješiti.