Nakon što se Republika Hrvatska našla među 14 zemalja koje su glasale protiv “rezolucije o Gazi” na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda, razmnožili su se pokušaji objašnjenja te odluke. Ne čudi nimalo s obzirom na to da smo se našli među manjinom. Za početak, samo objašnjenje Ministarstva vanjskih poslova rijetko je koga zadovoljilo. Oni su kao osnovni razlog naveli nespominjanje Hamasovog napada od 7. listopada. Unatoč tome što se izostavljanje važnih događaja može tretirati kao valjan razlog, nedavna povijest hrvatske diplomacije nas je naučila da se ne oslanja previše na sadržaj već na migove.
Ipak, teorija o migovima iz Bruxellesa ili Berlina, zasnovana na pretpostavci svakoga tko se smatra političkim insajderom u Hrvatskoj, a po kojoj su premijerski mandati Andreja Plenkovića koji nikako da prođu tek stepenica do briselske sinekure, u ovom slučaju, zbog raspodjele glasova, ipak nije konkurirala za najuvjerljivije objašnjenje. Iz toga razloga su se interpretacijski rukavci okrenuli prema ulozi antisemitizma u našoj nedavnoj povijesti. U prvom redu prema antisemitskim sklonostima Franje Tuđmana koji ih je izražavao i usput, kao u poznatoj opasci “da mu žena nije ni Srpkinja ni Židovka”, ali i sistematski u knjižnim zapisima čija su se inozemna izdanja upravo zbog tih sklonosti “prerađivala”.
Uglavnom, podosta zastupljena teorija u liberalnim krugovima kaže da smo i dalje taoci te reputacije “prvog hrvatskog predsjednika” i da se po inerciji svrstavamo uz Državu Izrael. Iako sama teorija nije posve promašena, ne čini se da obuhvaća dovoljan povijesni period da bi se objasnila sklonost hrvatske desnice – od Plenkovića do Mosta – samoj Državi Izrael. Naime, često bezuvjetna podrška Izraelu ne dolazi iz konkretne analize situacije na terenu ili samog ustroja Države Izrael. Iako, valja napomenuti da ekstremnijoj desnici autokratsko ili militarizirano društvo kao što je izraelsko predstavlja stanoviti ideal. Ona dolazi prvenstveno iz potrebe za političkom legitimacijom anti-srpstva.
O čemu se radi? Primijetili ste sigurno već u više navrata da kad hrvatska desnica obilježava žrtve tzv. NDH iz Drugog svjetskog rata ona isključivo govori o židovskim žrtvama i holokaustu. Bilo da je riječ o spomeniku na zagrebačkom Glavnom kolodvoru ili izjavama koje nameće kalendarska inercija. Tim se potezom kaje za grijehe počinjene u Drugom svjetskom ratu i svrstava “uza sav civiliziran svijet”, ali se ostavlja koridor za današnje političko djelovanje na tragu tih grijeha, ali bez međunarodne osude. Priznajemo da smo sudjelovali u općem Zlu koje je zahvatilo Europu u petom desetljeću prošlog stoljeća i tu se od nikoga ne razlikujemo, ali ovaj dio sa Srbima u tom periodu je naša privatna stvar koja nema veze s fašizmom i nacizmom. I samim tim tu politiku možemo nastaviti, barem drugim sredstvima. Riječima suvremenih desničara: ona nije kenslana.
Naravno, nemaju isti stav o tom periodu Plenković i ekstremna desnica, bilo stranačka bilo vanstranačka, ali i njemu definitivno odgovara takva podjela zločina tzv. NDH za “inozemno tržište”: za ovo se kajemo, a ovo je naše. Valja dodati i da je sad već tradicionalna i bezrezervna podrška Državi Izrael na desnici i dio stjecanja dodatnog legitimiteta za islamofobiju i zagovor brutalnije migracijske politike. Ali cijeli narativ ishodišno počiva na probrano priznatoj krivici za pokolje u Drugom svjetskom ratu. Da ga dovedemo do gadljive krajnosti: morali smo gotovo pa istrijebiti Židove iz Hrvatske da bi se kasnije mogli za to ispričati i na simboličkom kapitalu te isprike legitimno slaviti i provoditi anti-srpske i islamofobne politike. Jadni Palestinci nisu ni svjesni namijenjene im povijesne uloge: osim što krvlju ispiru povijesnu krivnju Nijemaca, Hrvatima blagoslivljaju anti-srpske politike.