“Mnogo interesantnija i politički snažnija pozicija je ona koja nosi znanje i iskustvo socijalističkog političkog sistema nego narativ žrtve i narativa postratnog prostora”, kaže Kumjana Novakova, filmska autorica, kustosica, predavačica i jedna od osnivačiva Pravo Ljudski film festivala čije je osamnaesto izdanje od 11. do 16. listopada održano u sarajevskom Kino Meeting Pointu. Kumjana je o svom iskustvu različitih kulturnih prostora i načina proizvodnje, te kulturnim politikama u BiH razgovarala s Karlom Crnčević.
Kako je izgledao tvoj put od Skopja do Sarajeva i natrag, s puno točaka između, i kako je krenuo Pravo Ljudski film festival?
Ja sam u Sarajevo došla na magistarski na međunarodni program u Centru za Interdisciplinarne Postdiplomske Studije prije dvadesetak godina, program je bio vezan na neposredni poslijeratni kontekst, to je period 5-6 godina nakon rata kad smo još uvijek bili fokusirani na rekreiranje normalnosti. Mislila sam da ću doći u Sarajevo, završiti program i otići, ali dobila sam ponudu da ostanem raditi na tom programu kao tutorica, a u tom trenutku mi se to činilo jako važno, jer u usporedbi s drugim društvima ovdje si mogao osjetiti da svi možemo napraviti razliku. To je tada zapravo bio prostor u kojem sam mogla opet živjeti ideale kolektivnog iz Jugoslavije, jer postratno i ratno vrijeme je bilo vrijeme horora ali i solidarnosti.
Tada su se desila i prva izdanja Pravo Ljudski film festivala. Povod je bila potreba da pokrenemo nešto što artikulira važnost čuvanja kolektive solidarnosti na polju kulture, a u ovom slučaju posebno kroz film, budući da je to prostor koji ima potencijal uključivanja različitih društvenih grupa. Nama je bilo važno da se određene teme koje su tada bile jako važne, npr. proces suočavanja s onim šta se desilo, izmaknu iz akademske sredine i otvore svim zainteresiranima. Prvo smo počeli prikazivati filmove studentima, a onda smo izašli van, u širi prostor, upravo zbog demistifikacije tog javnog razgovora i dijaloga o filmu i umjetnosti.
Počeci festivala su usko vezani uz procese učenja, a ideja festivala proizlazi iz ideje da su film i kultura dio obrazovanja i da trebaju biti javno dobro. I ta festivalska pozicija političkog angažmana nije ništa drugo nego ideja da učenje treba biti dostupno svima. Umjetnički rad je uvijek istraživački rad, i umjetnički rad je forma znanja koja izmiče, ili bi bar trebala izmicati, elitističkom poimanju znanja, i po mom mišljenju umjetnički rad i rad u kulturi trebao bi otvarati druge tipove znanja svim mogućim subjektima. Zbog toga je festival otvoren, odnosno slobodan za javnost. To je koncept koji se, ja se nadam, nikad neće promijeniti, jer suština festivala jest da transformira kapitalističke forme produkcije u otvorene forme i nudi ih javnosti.
S pozicije predavačice na različitim formalnim i neformalnim filmskim edukativnim programima, kako se čine nove generacije autora i studenata i koje su razlike našeg konteksta i onog zemalja zapadne Europe?
Umjetnost i kultura su uglavnom, a pogotovo u zapadnoeuropskim zemljama, vezane za vrlo privilegiranu poziciju iz koje autori i studenti dolaze, ali ja vjerujem da naši kulturni prostori tu ipak rade neke razlike. Mi imamo iskustvo jednog jako potentnog, ozbiljnog političkog eksperimenta koji je bio baziran na socijalnoj jednakosti i pravdi, tako da kod nas postoje vrlo ozbiljne umjetničke skupine koje se vežu s radničkim pokretima i otvaraju jedan prostor proizvodnje umjetnosti koji proizlazi iz klasne borbe. I to je jako važno. To što su se nama desile devedesete i tranzicija, to je nešto što na neki način moramo zaustaviti u kulturnoj i umjetničkoj produkciji jer se kosi s emancipacijom koja nam se desila ranije. Procesi emancipacije koji se dešavaju trenutno u visoko razvijenim društvima, koji sad teže nekoj socijalnoj pravdi, da ne kažem socijalizmu, nama su bile politička realnost u šezdesetim i sedamdesetim godinama. Ja inspiraciju nalazim u tome, motivaciju da ne posustanem i da prihvatim sada ove užasne uvjete onakve kakvi jesu, i da se borim za bolje. Mnogo interesantnija i politički snažnija pozicija je ona koja nosi znanje i iskustvo socijalističkog političkog sistema nego narativ žrtve i narativa postratnog prostora. Dakle, hajmo pričati o tome kako možemo dati alternativu tom potpuno liberalnom poimanju društva i kulture, hajmo se vratiti tim praksama, a ne ono što je sad – Balkan je druga Europa, Balkan je ratni prostor… Balkan jest proživio svašta i tu ideju preživljavanja želimo vidjeti kao potencijal, a ne kroz diskurs civilizirane mirne Europe koji nas viktimizira – to smatram suvremenim kolonijalnim diskursom.
Kako bi opisala realnost Bosne i Hercegovine i uvjeta rada umjetnica i kulturnih radnica u ovom trenutku?
Ono što je i dalje zajedničko kulturnom prostoru u regiji (izuzevši Hrvatsku i Sloveniju) je nepostojanje standardnih mehanizama financiranja kulturne i umjetničke produkcije. Sistemska rješenja za uvjete proizvodnje kulture i umjetnosti nisu bili na mapi tranzicije koja se dešavala devedesetih. To znači da je skoro pa nemoguće živjeti kao samostalna umjetnica, ne postoji baš nikakva sistemska zaštita. U Makedoniji, kao i u Hrvatskoj, postoji status samostalnog umjetnika koji možeš dobiti pod određenim uvjetima, ali u BiH ne postoji ni to. To je jedan od razloga zašto sam se vratila u Skopje.
Fondaciji za kinematografiju Bosne i Hercegovine ukupni godišnji budžet je između 1 i 2 milijuna KM, dakle to nije ni 10 ili 20 posto jednog ozbiljnog evropskog filmskog projekta. Češće je jedan milijun KM, dakle 500.000 eura. O čemu mi pričamo? To je nažalost jako ispolitizirano tijelo koje još uvijek dodjeljuje novce temeljeno na etničkoj i nacionalnoj osnovi. Koliko god filmski radnici i radnice bili ujedinjeni i tražili reformu tog tijela, to tijelo je kao neki postratni Frankeštajn koji nimalo ne olakšava egzistenciju većine radnica i radnika u polju. Svakako, jasno je da se svi borimo s pitanjem možemo li radeći ovaj posao preživjeti, ali kad ti dobiješ rezultat tog konkursa, to te samo gurne još dublje u očaj.
Ja se slažem da svako društvo mora podržavati afirmirane radnike i radnice, kor ljudi koji to rade dugo, ali svako javno tijelo za financiranje filma, i kulture općenito, mora reflektirati na trenutno društveno stanje; osim afirmiranih autora valjda mora podržavati i nove filmske jezike, nove filmske autore, eksperimentalne i nove inicijative… ništa od toga nema u BiH. Činjenica da se arhiviranjem filmskih produkcija bavi Udruženje filmskih radnika BiH govori sama za sebe. Ne postoji sistem na koji se možeš osloniti. Kad vidiš da prakse arhiviranja nose sami autori i autorice, jasno je što država smatra vrijednim arhiviranja, dakle suvremena filmska produkcija, kinematografija, nije vrijedna niti arhive.
Na koji način autori uspiju snimiti filmove s tim budžetima, filmove koji se kasnije natječu ili pokazuju u istim programima i kategorijama s filmovima koji su snimljeni za barem tri puta veće budžete?
U našim kulturnim prostorima nikada nitko nije bio u stanju snimiti film bez koprodukcije, to je jedini način da se film napravi. Ja vjerujem da je to rezultat i drugih zajedničkih interesa i pogleda, zajedničkog iskustva i identiteta, da radimo skupa zato što želimo da radimo skupa i zato što je važno da artikuliramo zajedničke ideje. Jugoslavija nije bila samo politički projekat, to je snažno povezani kulturni prostor i jasno je da radnice i radnici u kulturnom i umjetničkom polju surađuju i danas, ali to ne znači da moramo biti ovisni jedni o drugima. Ja mislim da suradnja ne smije biti isključivo ekonomski uvjetovana, a sada često jest.
Osim toga u BiH dolazi jako puno stranih produkcija jer je to veoma interesantan prostor u svakom pogledu. Puno je jeftinije snimati u BiH, ili Makedoniji, Srbiji pa čak i Hrvatskoj nego u zapadnim državama i ekonomski snažnijim prostorima. To je još jedan prostor potpune eksploatacije naših radnika i radnica. Uvjeti rada nikad nisu isti, aproprijacija znanja da ne govorimo…
Ovogodišnji fokus Pravo Ljudski film festivala je na temi rada njege i brige. Meni se čini da je baš kulturno polje prepuno nevidljivog rada brige. Kako bi to prokomentirala?
18. izdanje festivala s jedne strane nastavlja jednu programsku liniju koja je krenula za vrijeme pandemije a to je propitivanje antropocentričkih narativa, propitivanje linearnih kanona. Ne samo u kontekstu društvenog, javnog i historijskog, već i u kontekstu filmskih jezika, proizvodnje znanja, tko može proizvoditi film, i na koji način. Pokušavamo otvoriti prostor kako za afirmirane autore i autorice, tako i za nove i mlade. Ovo izdanje ima centralni program koji se zove Historija inače: Kritičke kartografije a koji je prostor propitivanja uspostavljenih istina u bilo kojem smislu. Poseban fokus je na radu njege i brige, s ciljem ne samo ukazivanja na prekarne uvjete rada u sektoru njege i brige i već sa ciljem demistifikacije liberalnih ideja da su pojedinci odgovorni za proizvodnju brige i njege unutar različitih društvenih skupina, a pogotovo unutar najpatrijarhalnije zajednice u društvu a to je porodica. Porodica je prostor u kojem se najlakše legitimizira neplaćeni rad ljubavi i brige jer se podrazumijeva – pomalo kao u javnom prostoru proizvodnje umjetnosti i kulture. Lijepo je to jučer, na javnom razgovoru rekla Silvija Federici: Oni to zovu ljubav, a mi to zovemo neplaćeni rad. Tako je to i unutar porodice, i unutar različitih kolektiva. Kultura jest prostor njege i brige o društvu, tako da je od izuzetne važnosti napraviti te poveznice. Ako ne postoji sistem koji će se pobrinuti da su radnici zaštićeni, da imaju bazične humane uvjete, da se osjećaju dobro – onda će se ta odgovornost podijeliti među njima i oni će osim proizvodnje javno otvorenog sadržaja preuzimati i odgovornost jedni za druge. Što se tiče filma i velike količine nevidljivog emotivnog rada za koji znamo da ga uvijek odrađuju hijerarhijski niže pozicionirane radnice, dodala bih da je zanimljivo da ćemo u produkciji uglavnom naći žene. Historijski žene su često na pozicijama koje traže kontinuirani fokus i kontinuirani rad koji se bazira radu brige da su svi zadovoljni – kostimi, maska, pomoćne radnice u različitim sektorima… To je uvijek nevidljiv rad.
Zanima me tvoje iskustvo rada na projektima koji nisu autorski i pozicije koje si zauzimala i zauzimaš?
Za mene ne postoji ideja koja je važnija od ljudi. Taj mit o genijalnosti ideje kojim je umjetnički prostor zasićen, je kapitalistički mit koji omogućava i olakšava eksploataciju radnika i radnica. Svaki redatelj ili redateljica koja smatra da je njegova ideja važnija od života suradnika i suradnica je problem. To je pozicija koja je problematična i točka. To su načini na koje se proizvode hijerarhije, a po mom mišljenju umjetnost i kultura bi trebali biti prostori koji to propituju a ne podržavaju. Osim toga, radeći na stranim projektima shvatila sam da puno autora i autorica nema problema s aproprijacijom. Nešto se nazove kolektivnim radom, a zapravo je samo fino ime za aproprijaciju na kojoj profitiraju pojedinci – nemam nikakav interes biti dio takvih projekata, to je vrijeme koje mora biti iza nas. Mnogo produkcija dolazi iskorištavati znanje i iskustvo lokalnih zajednica koje nemaju uvjete da kapitaliziraju ili na bilo koji način profitiraju od svog znanja, što vodi do egzotizacije – umjesto da se lokalne zajednice osnažuju i donose vlastite odluke i upravljaju vlastitim resursima (znanja).
Iz pozicije autorice koja je u zadnjih godinu i pol s autorskim dokumentarnim filmskim projektima Disturbed Earth i Silence of Reason imala priliku biti dio velikih festivalskih mreža – kako vidiš prezentacijske uvjete i njihove posljedice?
Ono što mi je postalo jasno je da nikakav tvoj uspjeh neće garantirati da ćeš u budućnosti raditi, da će te negdje to dovesti, nemamo dobre uvjete za rad, i to je velik problem. Razlog tomu je poimanje našeg prostora kao perifernog političkog prostora, koji je tu da da neku šarolikost vrlo homogenim evropskim programima.
Ja sam počela inzistirati da se stvore barem bazični kontekstualni uvjeti da se neko djelo predstavi, a da to ne bude: red postratnih tema na Balkanu, red Azije, red Afrike… nego da svi inzistiramo na kontekstu koji omogućuje prostor artikulacije svih autora i autorica, koji se adekvatno plaća. Jer primjerice imam i kustosko iskustvo rada u stranim kontekstima i nažalost znam kakve se naknade za filmove plaćaju autorima iz Francuske, Njemačke i Španije, i autorima s naših prostora. Treba inzistirati na jednakim uvjetima – jer program od 60 minuta je program od 60 minuta, to je to. Osim toga, jako je važan angažman oko konteksta u kojem se film prikazuje, inzistiranje na prostoru artikulacije i na adekvatnom predstavljanju teme koju film nosi, jer mi pravimo filmove koji dolaze iz naših prostora i oni su specifični. Neegzotizacija naših filmova zavisi od nas, može zavisiti od nas ako inzistiramo na tome.