Strane filmske produkcije dolaze u Hrvatsku zbog niske cijene rada i politike povrata poreza, a trenutno se upravo one zazivaju kao spas za domaću filmsku industriju. Karla Crnčević u razgovoru s nekoliko filmskih radnica daje detaljan pregled njihovih iznimno loših uvjeta rada te dovodi u pitanje spasonosne učinke dolaska stranih produkcija po hrvatski film i filmske radnike.
Od prije krize izazvane pandemijom Covid-19, 26 hrvatskih filmova čeka snimanje jer se zbog nedostatnih budžeta ne mogu realizirati, a ravnatelj HAVC-a se i dalje nada i oslanja na dolazak stranih produkcija koje bi trebale napraviti nešto što do sada definitivno nisu, a to je podići standard hrvatskih filmova i cijenu rada hrvatskih filmskih radnika. Na R1 kanalu 22. travnja 2020. emitiran je razgovor koji je Robert Zuber vodio s ravnateljem Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC) Chrisom Marcichem, predsjednikom DHFR-a Antoniem Nuićem, predsjedicom HRUP-a Majom Vukić i Krešimirom Partlom, državnim tajnikom iz Ministarstva kulture. Iako poprilično nekoherentan i disperzivan, on je u pojedinim minutama pokazao svu krhkost hrvatske filmske proizvodnje, i još jednom razotkrio da konkretan plan ne postoji.
Jedno od pitanja upućenih novom ravnatelju HAVC-a bilo je hoće li se novci koji se inače isplaćuju kao povrat poreza (tax rebate) – a koji svakoj stranoj produkciji koja angažira hrvatsku servis produkciju na domaćoj lokaciji svaki potrošeni iznos umanjuje za 25% – moći preusmjeriti u domaće projekte koji očito zbog nedostatka sredstava čekaju snimanje. Takav bi potez bio logičan uzimajući u obzir kako producenti koji rade s domaćim autorima uredno plaćaju sav porez, dok se stranim produkcijama, čiji su budžeti za proizvodnju mnogo veći, porez oprašta, odnosno vraća nakon utrošenih sredstava. Marcich je odgovorio kako još uvijek ne znamo sigurno da strane produkcije neće doći snimati u Hrvatsku, a ukoliko zaista ne dođu preusmjeravanje sredstava je stvar odluke. Do koje po svemu sudeći neće doći.
Rad za crticu u životopisu
Činjenica je da je najveći broj filmskih radnika za vrijeme korona krize ostao bez posla. Riječima jedne sugovornice, filmske radnice: “Trenutno su svi projekti otkazani zbog koronavirusa, ne zna se do kada će to trajati. Nalazim se u specifičnoj situaciji, snimanje je otkazano za godinu dana jer drugačije nije moglo. Odbila sam nekoliko poslova zbog datumskih preklapanja s ovim projektom, drugi autori su angažirani za projekte koje sam odbila. Znači, za mene poslova više nema kada se jednom krene događati sve što je odgođeno zbog koronavirusa. Na koji način dočekati novi posao, tj. honorar koji mi je presudan za život? Strukovna udruga HDFD apelira da nam se omoguće mjesečni beskamatni zajmovi, no pitam se na koji način ću moći otplaćivati mjesečni zajam – iz mjesečnog zajma, do kada tako? Vrlo je jednostavno, nemoguće je nadoknaditi ovaj prazan hod kroz koji trenutno svi prolazimo.”
Mjere za filmske radnike okupljene oko strukovnih udruga donesene su posljednje, ako su imali sreće da su ih obuhvatile. Potpore su isplaćene radnicima koji su mogli dokazati da su im angažmani obustavljeni, a uopće nisu obuhvatile radnike koji iz bilo kojih razloga još uvijek nisu registrirani u strukovnim udrugama niti imaju svoje privatne obrte ili firme. Te mjere su za tri mjeseca iznosile 10.000,00 kuna za one radnike koji su u protekloj godini zaradili više od 60.000,00 kuna, a za one koji su u posljednjoj godini ostvarili niže prihode potpora je iznosila 5.000,00 kuna1.
Među filmskim radnicima u različitim sektorima često kruži priča kako je rad na hrvatskom filmu ono na što pristaješ ako se ne nudi baš ništa drugo, jer radiš po jako niskim cijenama. Filmska radnica s kojom smo razgovarali svjedoči: “Činjenica je da skoro svaki film, ponajviše debitantski, ima premalo sredstava da bi radnici bili plaćeni po važećem cjeniku strukovnih udruga, na svaki već ionako mali honorar treba dodati i sve neplaćene prekovremene sate zbog pomanjkanja ljudstva i vremena, što je uvijek slučaj.” Ono što se prešućuje je da većina filmskih radnika (ako usporedimo budžete) i pri stranim ko-produkcijama radi u jako lošim uvjetima, po veoma niskim cijenama rada, potpuno nezaštićeno, neorganizirano i prepušteno ideji da su potpuno zamjenjivi na većini pozicija na koje dođu, te ukoliko se pobune zbog neplaćenih prekovremenih sati, niskih satnica ili mobinga na poslu, ima onih koji će na sve to pristati.
Čim krene radni angažman (često bez potpisanog ugovora) radnici postaju dio filmske ekipe, što znači da život prestaje u svakom drugom obliku. Počeci priprema pred snimanje često su popraćeni skupnim sastancima i motivacijskim govorima kojima se radnike pokušava uvjeriti kako su oni baš oni ti koji su važni u samom procesu stvaranja filmskog djela, kako se maksimalno trebaju posvetiti tome da svaki dan snimanja bude što produktivniji, te da se sve snimi na vrijeme, što se potpuno kosi sa činjeničnim stanjem u kojem moraju biti dovoljno izdržljivi i poslušni kako bi zadržali posao i stvorili si mogućnost za eventualni sljedeći angažman. Najpotplaćeniji i najugroženiji radnici, koji su hijerarhijski u svim odjelima rangirani najniže, najčešće na set stižu prvi i s njega odlaze zadnji, njihov radni dan traje i po 14 ili 15 radnih sati, a satnica često iznosi manje od 30 kuna. To su asistenti produkcije i režije, pomoćni radnici, organizatori statista te tzv. runneri u različitim sektorima koji uglavnom obavljaju isključivo fizički posao. Postoje velike razlike između hrvatskog i stranog radništva – kad usporedimo cijenu rada, količinu radnih sati, plaćanje prekovremenih radnih sati, način transporta, uvjete smještaja i dnevnica, vrijeme toplog obroka na setu te sigurnost pri zapošljavanju, očito je da neregulirani uvjeti i izostanak bilo kakve organizacije i zaštite domaću radnu snagu, posredovanu servis produkcijama, stavljaju u puno nepovoljniju poziciju.
Primjerice, kolege Nijemci moraju zaustaviti snimanje (bez obzira je li scena snimljena ili nije) nakon 12 sati rada, dok su hrvatske firme preuzele model drugih tranzicijskih država (koji nije definiran, niti reguliran zakonom pa ga se često ne poštuje) koji kaže da odmor između dva radna dana mora biti minimalno 10 sati. Često se dogodi da pojedini sektori rade dulje (primjerice sektor kostima, scenografije ili produkcije koji se treba pripremiti za idući dan). Plaćanje prekovremenih sati kreće nakon 12. radnog sata, no često se događa da se prekovremeni sati plaćaju selektivno, po važnosti sektora. Filmska radnica svjedoči: “Spomenut ću da postoje privilegirani sektori kojima je zagarantiran prestanak rada točno prema rasporedu – dispoziciji, a premaši li se za više od 15 minuta nema dvojbe hoće li im biti plaćeno. To treba postati standard za sve sudionike proizvodnje audiovizualnog djela. Nisam se jednom osjećala kao manje vrijedan član ekipe samo zato što sam žena, primjer je i već spomenuti prekovremeni rad i selektivno plaćanje istog po sektorima suprotnog spola.“
Dugo vremena uvriježeno pravilo je bilo kako odjeli režije i produkcije nemaju pravo na plaćanje prekovremenih sati – na taj su način (mladi) ljudi koji bi tek počeli raditi često radili više od 15 sati i bili maksimalno iskorištavani jer je njihova dnevna cijena fiksna. Narativ je svima poznat: radiš za crticu u životopisu, toliki ljudi stoje u redu kako bi čak i volonterski bili na nekom takvom setu, a ti se žališ.
Niska cijena rada
Niska cijena rada i zakon o povratu poreza na sve usluge plaćene u Hrvatskoj i jesu razlog zašto američke i zapadnoeuropske produkcije pomiču proizvodnju na margine Europe, a činjenica da servis produkcije svoje usluge nude po što povoljnijim cijenama, kako bi prošle bolje od konkurencije i dobile posao, nije tajna. Pitanje je do kada će to trajati, i kada će se strane produkcije premjestiti u države s još neorganiziranijom i jeftinijom radnom snagom.
Postoje razlike među tipovima produkcijskih kuća – kod snimanja reklama, TV filmova B produkcija, dokumentaraca ili pak filmova ili jako popularnih serijala A produkcija – poput svima poznate Igre prijestolja. Bogatije produkcijske kuće ipak traže nešto stabilnije i provjerenije hrvatske servis kompanije koje će uspjeti pružiti usluge sličnije zapadnim standardima, a time i nešto skuplje. Novi pozitivni trendovi koji se vide kod pojedinih servis produkcija su dodatak na honorar koji se pravda “iznajmljivanjem opreme” od radnika, koja se koristi za proizvodnju i sudjelovanje u ovom tipu rada, kao kompjuter ili mobilni telefon i uredno plaćanje prekovremenih sati, no i dalje izostaje poštivanje ugovora po pitanju slobodnih dana (koji se često pretvaraju u radne odlukom vođe sektora), rada djece na setu, niskih dnevnih tarifa, tretmana statista, bolesti ili bolovanja za vrijeme angažmana. Problematično je, naravno, to što svi ti pozitivni i negativni trendovi ovise isključivo o odlukama pojedinih privatnih kompanija i nisu regulirani zakonom.
Od 2012. godine i uvođenja povrata poreza za strane produkcije koje Hrvatsku odaberu kao lokaciju za snimanje niknuo je čitav niz različitih privatnih firmi koje se bave različitim tipovima usluga traženih za vrijeme snimanja, a posreduju između hrvatske servis produkcije koja potražuje te usluge, poput transport usluga, catering usluga itd. i radnika. Nakon određene profesionalizacije u polju, koordinatori pojedinih sektora često otvore vlastiti biznis, što im omogućuje veću akumulaciju kapitala, ali se lomi na leđima radnika. Primjerice, kompanije koje pružaju usluge transporta posreduju između vozača i produkcije, a produkcija sav osiguran budžet za vozila i radnike, odnosno vozače, uplaćuje na račun tvrtke koja onda cijene za radnike regulira po svojoj volji. Poznato je da su neki vozači u takvim firmama zaposleni na neodređeno i primaju plaću između 4.000 i 6.000 bruto kuna mjesečno kroz cijelu godinu, bez obzira rade li ili ne rade. Uzmimo u obzir prosječan radni dan vozača na filmskom setu od 13 – 15 sati po par mjeseci, u više navrata godišnje. Ponekad im se, zbog toga što primaju plaću i onda kada ne rade, odbijaju isplatiti dnevnice, koje po Zakonu o radu iznose 200 kuna za 12 radnih sati, iako su na terenu. Servis produkcije koje dio ljudi zapošljavaju na neodređeno ponašaju se slično, plaću isplaćuju cijelu godinu i za vrijeme snimanja ju ne povisuju – bez obzira što radnici u tim uvjetima rade mnogo više i u potpuno drugačijim uvjetima.
Unutarnja struktura radništva je fragmentirana i veoma hijerarhizirana, ne samo među različitim sektorima, već i unutar pojedinih sektora što dodatno sprječava organiziranje među djelatnicima. Vođe sektora na A produkcijama primaju poprilično dobar honorar za hrvatski standard (primjerice tjedni honorar za hrvatskog prvog asistenta režije iznosi oko 1.500 eura bruto), no sljedeći u hijerarhiji ima manji tjedni bruto honorar (drugi asistent režije oko 700 eura bruto), dok najniže rangirani (asistent produkcije u odjelu režije) tjedno zaradi 400 – 450 eura bruto.2 Ukoliko vanjska produkcija koja angažira hrvatsku servis produkciju nije toliko platežno snažna, honorari hrvatskih radnika, naravno, padaju.
Sve za sljedeći projekt
Sve veća konkurentnost na hrvatskom tržištu tjera producente koji “pitchaju” budžete da smanjuju cijene rada i na taj način dobivaju poslove. Slovensko tržište, primjerice, zbog sve veće konkurencije, pogotovo kod proizvodnje reklama, zapošljava sve manje profesionalaca na “višim funkcijama”, a umjesto njih angažira više najniže rangiranih “pomoćnih radnika” ili “asistenata produkcije” koji obavljaju veliki dio posla, često rade oko 15 sati dnevno, bez slobodnog dana (iako im u ugovoru stoji drugačije) ali ih prirode funkcije plaćaju mnogo manje. Nepisano pravilo koje znaju svi je da ako si najniže rangiran na setu ne smiješ sjediti, stajati u hladu, često ne smiješ jesti u isto vrijeme kao i ostali – ako uopće stigneš jesti. Kontrola ide tako daleko da često upozoravaju kakvu odjeću smiješ nositi, čak i na svoje slobodne dane, s kim se družiti i na koji način – kako ne bi ostavio loš dojam na strane producente koji domaćoj kompaniji donose posao. Slijed je logičan – dobro i uredno, pritom jeftino odrađen posao, donosi sljedeći.
Filmska radnica koja intenzivno radi u odjelu režije, kao asistentica glumačke ekipe (cast assistant) nakon snimanja u trajanju od dva mjeseca kući se vrati s desetak kilograma manje jer niti jedan obrok ne stigne pojesti sjedeći: “Dok glumcima razneseš hranu to traje, a tvoja pauza kreće u isto vrijeme kao i njihova. Dnevno sam imala 10 do 15 minuta vremena za ručak, što nije dobro. Vjerujem da, ako imaš nadređenog kojem je stalo do tebe, to bi se moglo riješiti, jer ti, bez obzira gdje se nalaziš na hijerarhijskoj ljestvici, moraš imati pravo na obrok i odmor. No, s obzirom na cijelu atmosferu na setu, ljudi sebi ne dopuste takve stvari prijaviti, boje se. Nakon nekog vremena se navikneš, želudac se stisne i izgubiš kilažu koju kasnije trebaš nadoknađivati.“
Filmska radnica u sektoru kostima svjedoči: “Jedno vrlo neugodno iskustvo mi je donio rad na koprodukcijskom projektu gdje sam nakon 14 sati rada ostala bez prijevoza kući na dosta udaljenoj i nepristupačnoj lokaciji u gradu. Sramotno je da su hrvatski radnici bili zakinuti za prijevoz (iako je dogovoreno drugačije), dok su stranci uživali taj ‘luksuz’. Iz tog projekta sam bila prisiljena izaći samo jedan dan nakon rada, jer vlastiti auto nemam, a taksijem na posao je skupo. Također, ugovor sam čekala 8 mjeseci nakon što sam prvotno dobila nevažeći ugovor za potpuno krivu funkciju.”
Poslovi se rijetko dobiju na račun sposobnosti, a često na račun preporuke, odnosno poslušnosti i poznanstva. Većina radnika je prisiljena stvarati socijalni kapital i van radnog vremena kako bi dobila “preporuku” za sljedeći projekt. Filmski radnici (na najnižim pozicijama) ne mogu si priuštiti bol ili bolest tijekom snimanja. Ukoliko se to dogodi, na set često dolaze bolesni jer ne žele riskirati eventualni gubitak “sljedećeg projekta”. Zanimljivo će biti promatrati na koji način će se organizirati snimanja koja su odgođena i još uvijek se planiraju za kolovoz 2020., u ovom trenutku, dok broj oboljelih od korona virusa i dalje raste.
Kada ravnatelj HAVC-a zaziva strane produkcije da se što prije vrate snimati na domaće lokacije očigledno je kako javne kulturne politike malo računa vode o filmskim djelatnicima te uglavnom pogoduju korporativnim interesima, te radnike ostavljaju nezaštićenima i potpuno prepuštenima sebi samima, a njihov rad se zakonski ne trude regulirati. Radnici se maksimalno individualiziraju i masovno otvaraju paušalne obrte, ili male privatne firme koje opet rade samo za svoju korist, kako bi si prividno pružili neku sigurnost. Međusobno si spuštaju cijenu rada i tako atomizirani jako teško će stići do tarife ili broja radnih sati kakve uživaju njihovi kolege iz drugih država gdje je rad bolje reguliran.
Iako postoji predodžba kako se zarada od koprodukcija i snimanja na hrvatskim lokacijama prelijeva u budžete hrvatskih produkcija i domaćih autora, po podatku koji iznosi Antonio Nuić, predsjednik Hrvatskog društva filmskih redatelja, o 26 filmova koji čekaju snimanje jer imaju jako slabe šanse na koprodukcijskim fondovima za dodatna sredstva, a ova koja im je HAVC dodijelio nisu dostatna za realizaciju filmova, vidimo da to nije tako. A sve kad bi i bilo, pitanje koje ostaje jest: tko i pod kojim uvjetima na svojim leđima iznosi tu proizvodnju?