Za sudjelovanje u raspravama o zbivanjima u Gazi potrebno je steći legitimaciju. Pod raspravama mislimo na ove koje se odvijaju na terenu globalne “publike”, a ne među ljudima izravno uključenima u sukob na ovaj ili onaj način. Taj se proces stjecanja na prvu ne doima isuviše zahtjevnim. Prije nego što bilo što kažete morate osuditi Hamasov napad i ubojstva civila počinjene 7. listopada i iskazati tugu. Sasvim lagan zadatak za bilo koga s iole uravnoteženim moralnim kompasom. Izrekli ste svoje, kupili, dakle, ulaznicu za raspravu i počeli nuditi podatke, argumentacije, povijesne putanje, ovisno o vašem znanju i dinamici rasprave. Međutim, vrlo brzo shvatite da su vam ulaznice neispravne. Svako vaše “kompliciranje” Hamasovog napada čini vašu osudu i tugu lažnima i prijetvornima.
Vratite se nazad, ponovite osudu i izraze žalosti, ali i dalje vam je sudjelovanje u raspravi uskraćeno. Negdje gašenjem mikrofona, negdje deranjem, negdje uvredama, negdje pendrekom. Morate opet. Ali nitko vam ne zna reći koliko puta točno osudu i žal morate izgovoriti ili napisati. Koja je formula? Koje epitete trebate upotrijebiti da biste osudili ono što bi svatko, ponovimo, s iole uravnoteženim moralnim kompasom osudio? Postoji li neki obrazac koji se mora ispuniti? Laboratorij u koji treba poslati uzorak suza da bi se ispitao njihov sadržaj i ustanovilo da nisu lažne i da možete sudjelovati u diskusiji? Lutate tako od institucije do institucije, od medijske kuće do medijske kuće, od korisnika društvenih mreža do korisnika društvenih mreža, ali nitko vam ne može dati točan odgovor. Osjećaj je, reklo bi se, kafkijanski. Naime, formule, nema.
Formule, naravno, ne može ni biti. Ali političkog cilja itekako ima. Cilj je, a pritom govorimo o “publici”, a ne samim akterima u Izraelu i Palestini, prilično jednostavan: diskreditacija ljevice i normalizacija islamofobije pod krinkom borbe protiv antisemitizma. Ljevica se, kažu brojni tumači, osramotila za sva vremena relativizacijom Hamasova napada. Pritom se u tim kazivanjima ljevica sastoji od raznolikih elemenata spojenih po tko zna kakvim kriterijima: nekada je pet-šest korisnika društvenih mreža dovoljno, a nekad se uključe i medijski renomiranije figure s ljevice. Nerijetko se među njih ubace i židovski intelektualci koji se protive politici države Izrael. Pa se i njima docira premda su im preci žrtve holokausta. O zanemarivanju raznolikih i sasvim suprotnih stavova unutar takozvane zapadne ljevice da i ne govorimo. Za sramoćenje vam je, dakle, dovoljno da postavite nekoliko pitanja: a zašto je do napada uopće došlo? Koja je politička pozadina napada, a ne koliki je stupanj moralne depriviranosti članova Hamasa koji su ga izveli? Zašto je Hamas uopće nastao i nadmašio političku konkurenciju među Palestincima i koja je bila uloga Izraela u tome? Kakve su uopće mogućnosti razvijanja nenasilnih oblika otpora u prostoru koji se doslovno godinama nalazi pod opsadom? Možemo tako s pitanjima nazad do 1948. godine.
Kao što bi svatko s iole uravnoteženim moralnim kompasom osudio napad Hamasa, tako bi i svatko i s iole razvijenom političkom pismenošću postavio ovakva i slična pitanja. Ako se takva pitanja izbjegavaju, cenzuriraju ili prokazivaju onda naprosto više nismo na terenu političke rasprave već moralne ucjene koju diktira moćnija strana. U tome se nalazi i trik te moralne ucjene i potrage za formulom koju nije moguće pronaći: moćnija strana, dakle, najmoćnija država na svijetu i gotovo cijeli medijski aparat takozvanog Zapada čuvaju leđa svima onima koji procjenjuju moralnu ispravnost prigodno odabranih ljevičara. Pored te političko-medijske zaštite služe se i argumentacijom kojom se dodatno naglašavaju navodno licemjerje i nekonzistentnost ljevice. Zalažu se, eto, za one koji bi ih prvi zatvorili da mogu: muslimane. Pored krajnje problematičnih generalizacija, osnova te argumentacije je pretpostavka da su jednostavne intelektualne operacije prezahtjevne za politiku kao takvu. Da se zbivanja u toj domeni ljudskog djelovanja moraju odvijati na razini ranijih razreda osnovne škole. A ta jednostavna operacija samo kaže sljedeće: nikoga se ne smije lišiti političkih sloboda zbog nacije, vjere ili rase. I implicira prostu stvar kao što je protok vremena: a ako on bude zagovarao lišavanje druge političkih sloboda zbog tih razloga onda postaje politički suparnik. Ne postoji, dakle, nikakva kontradikcija u solidarnosti s političkim neistomišljenicima kojima su uskraćena politička prava zbog boje kože ili vjere, a ne zbog političkih nedjela.
A što se tiče morala, kad već govorimo o tome: rijetko što je nemoralnije od eksploatacije moralnog nasljeđa holokausta iz treće ruke kako bi se diskreditiralo političke protivnike u svom dvorištu i legitimiralo brutalne i islamofobne migracijske politike.