Prošlog je tjedna još jedna u nizu “prijelomnih vijesti” prelomila hrvatsku medijsku stvarnost. Redakcije su se užarile, a komentatori na društvenim mrežama izvukli su najdublje zakopani ideološki arsenal, onaj koji se čuva za posebne prilike. A prilika je stvarno obećavala posebnost: nakon što je hrvatska policija na granici s Bosnom i Hercegovinom “odbila” skupinu migranata u namjeri da tu granicu prijeđu, s druge su strane navodno odjeknuli pucnjevi u smjeru hrvatskih policajaca. Međutim, vrlo brzo su odjeci navodne pucnjave isparili u brzinskoj smjeni ciklusa vijesti.
Naravno, politička desnica i ustaški medijski ekosustav nisu tako lako prešli preko službenog objašnjenja policije koja je pucnjeve pripisala nervozi prisutnoj u posljednje vrijeme među migrantima. Tu nervozu, smatraju u policiji, uglavnom kreiraju krijumčari koji migrantima ne isporučuju uslugu koju su platili. I to je bilo manje-više sve što smo saznali službenim putem o incidentu koji je prijetio da postane centralna politička tema u zemlji tjednima. Desnica je, dakle, pokušavala temu držati visoko na listi prioriteta, zagovaralo se slanje vojske na granice, podgrijavala sjećanja na 1991., migranti su se konotativno približili partizanima, ali širi medijsko-politički prostor je “odlučio” da je posrijedi, poslužimo li se leksikonom Andreja Plenkovića, ne-tema.
Kako je do te “odluke” došlo? Za početak valja istaknuti da se radi o širim naporima Plenkovićeve vlade koja u aranžmanu s Bruxellesom nastoji probleme na takozvanoj “migrantskoj ruti” držati van političkog i medijskog vidokruga. Oni su ostavljeni na teret lokalnim zajednicama u kojima služe za stjecanje političkih poena, a šira javnost se nastoji de-senzibilizirati. I ti napori polučuju uspjeh u značajnoj mjeri: takozvalne ilegalne migracije tu i tamo dospiju do emisije “Otvoreno” na javnoj televiziji, ali nikako da steknu status političke teme koja presudno oblikuje rasprave i odabire. Tome doprinosi i činjenica da se ruta nalazi na iznimno rijetko naseljenom području koje se zapravo tretira kao zona ili enklava u kojoj su standardna pravila i običaji javnog života, pa i zakoni, suspendirani.
Takav status teme i de-senzibilizacija djelomično odgovaraju i snagama lijevo od političkog centra. Zato postoji samo jedan razlog: desnica ne uspijeva migracijska pitanja učiniti središnjom političkom temom, a u tom bi slučaju javni prostor postao septička jama. Nažalost, čini se da ključni razlog de-senzibilizacije ne leži ni u Plenkovićevim naporima ni u snazi liberalnih opcija koje temu drže na distanci. Naime, ono što “čuva” temu migranata od političke eskalacije su potezi i činovi onih koji bi nas od tih strašnih migranata trebali čuvati. Navodni pucnjevi na granici vrlo brzo su u medijskom prostoru prigušeni ubojstvom djevojke u Osijeku koje je počinio policajac i, po svemu sudeći, vrlo sumnjivom policijskom obradom samog ubojstva. Netom nakon tog događaja na vidjelo je izašao i slučaj premlaćene Klare Buntić. I odjednom se narativ – ne po prvi put, sjetimo se slučaja Desinec – o opasnim migrantima koji će nas maltretirati i masakrirati “naše” žene našao na klimavim nogama. Te se pojave događaju i bez njih, a akteri su policajci i slavni sportaši.
Situacija je, dakle, paradoksalna i žalosna: političku eskalaciju migrantskog pitanja, a time i eksploziju šovinizma i najtoksičnijih ideoloških koktela, prvenstveno sprečavaju zločini koji se događaju među nama. Mi moramo biti gori da stanje ne postane još gore. Ne treba crtati putanju koja slijedi iz takve podjele uloga i zadataka.