Ne samo da su ustrajnost i nepokolebljivost štrajkačica u pravosuđu osigurali javnu naklonjenost i premijerovu nervozu već su i etiketu “uhljeba” reducirali do krajnjih granica. I podsjetili na vremena kad je političku atmosferu diktirala radnička moć.
Trebalo je nešto vremena da službenice i službenici u hrvatskom pravosuđu privuku kritičnu dozu pažnje na svoj slučaj. Taj se pak može svesti na jednostavnu informaciju da im plaća iznosi oko 600 eura mjesečno, najmanje u pripadajućoj javnočinovničkoj kategoriji, a sustav bez njih, shvatit ćemo i to u međuvremenu, definitivno ne funkcionira. Nisu ni zamjenjivi danas već uobičajenom operacijom transplantacije jeftine radne snage ekonomskih migranata iz Azije. Vlada RH svejedno već preko mjesec i pol dana naglašeno demonstrativno ignorira problem njihova štrajka, dok sustav ostaje totalno blokiran.
Ta je vladina poza još i mogla donekle prolaziti u prvoj fazi ovog radničkog bunta, ali sad se prometnula u svoju napadnu karikaturu. Na izvanrednu parlamentarnu sjednicu s gorućim temama obustave rada u pravosuđu i epohalne pljačke u energetskom sektoru, vladajuća koalicija na čelu s HDZ-om udarila je točku, ili čak uskličnik, dovitljivim zaključkom da se upravljanje državom odvija u najboljem redu. Opozicija neka svisne, a pravosudne namještenice da se ljubazno strpe do kraja godine, kad bi se trebao riješiti i njihov status. Hrvatski premijer Andrej Plenković naumio je tad obraditi stanje na cjelokupnoj državnoslužbeničkoj platnoj listi. Najmanje što bi dotad poželio jest samoinicijativno izdvajanje i zahtijevanje odvojenog tretmana iz pojedinih dijelova tog korpusa.
Nervozni premijer
Svakim bi drukčijim potezom vlada, rekao je on, “pristala na stvaranje novih nerazmjera, nelogičnosti i nepravdi unutar sustava plaća koje se osiguravaju iz državnog proračuna”. Ilustrativno je to zatim dopunio glavni policijski sindikat, javnom i nedvosmislenom porukom da, ako se ikome u sektoru plaće uvećaju za jedan cent, morat će se za isto toliko povećati i njima. Samo što ovdje ne govorimo o jednom centu povišice na onih 600 eura za rad u sudskim pisarnicama i gruntovnicama, nego o zahtjevu da se dotičnim radnicama plaća digne za pristojnih te nipošto pretjeranih 400 eura – ili se neće vratiti na posao.
Uto su navalile u javni prostor i vijesti o kolapsu pravosuđa, na koncu o nevinim civilnim žrtvama koje stradavaju na utvrđenim prilazima sudskim uredima, nastojeći ubilježiti i ovjeriti svoj ugovor, zemljišnoknjižni upis, prijavu. Stali su nekretninski poslovi, kreditne linije, poduzetničke inicijative, pa je krajnje potresan u tom kontekstu bio vapaj dvojice pokretača izvjesnog budućega hrvatskog IT-jednoroga, objavljen u nedjeljnom Jutarnjem listu. Premijer se netom prije toga uspio, naočigled veoma nervozan i uzdrman, javno zakačiti s predsjednikom Vrhovnog suda RH Radovanom Dobronićem koji je neuvijeno stao na stranu štrajkaša. No svega par dana kasnije, Plenković je reterirao koncilijantnim pozivom Dobroniću na “suradnju i nastavak dijaloga”.
Prve se pukotine, dakle, u ovom trenutku više nego naziru, ustvari vidno ističu, bez obzira na figuru likovanja nad opozicijom. Nije tome pridonio samo lobistički pritisak nekretninsko-mešetarskog sloja poduzetništva, u Hrvatskoj neproporcionalno obiman, ako znamo koliko je i kako dereguliran taj biznis iza paravana nedodirljive turističke djelatnosti. One radnice postale su snaga za sebe i po sebi, do te mjere da je većina njih vjerojatno i sama zatečena efektom. Osjetivši političku težinu svog zajedništva i organiziranosti, nisu se dale ucijeniti vladinom odlukom da im uskrati i spomenutih 600 eura za vrijeme provedeno u štrajku.
Tko je još ostao uhljeb?
A to je ujedno glavna novost iz Hrvatske ljeta 2023. godine: radništvo ima priliku u konkretnoj situaciji osjetiti svoju neusporedivu moć koja postoji i traje, međutim, isključivo dok se aktivno kreira i rabi. Samo tada nitko ne raspolaže upotrebljivom protuargumentacijom na njihov stav da nemaju više strpljenja ni povjerenja za trpljenje starih “nerazmjera, nelogičnosti i nepravdi unutar sustava plaća koje se osiguravaju iz državnog proračuna”. Premijeru ostaje tek mogućnost jalove uvrijeđenosti, a sve manje samopromocija znanom reakcijom vlade na opću krizu. Ideja da će netko punih godinu dana, u doba povijesnog revivala globalne inflacije, krotko čekati korekciju ionako ekskluzivno mizerne plaće, sigurno se već i njemu osobno čini budalastom, ako ne bestidnom.
Vladu u ovom predmetu počinju sve opreznije podupirati i najservilni joj mediji, a ponajprije su to dnevne novine. Pristup im je postao uravnoteženiji, jer su na to natjerani istim gorenavedenim jedinstvom štrajkašica, dok sami žive i od publike, ne jedino vladinih potpora. Osluhnuti bilo publikuma ovdje nije teško – dovoljno je vidjeti kako u javnosti više nitko ne poseže za onom notornom etiketom uhljeba, donedavno sveprisutnom kad su posrijedi zaposleni u javnom i državnom sektoru. Redukcija tog pojma kretala se sporo i mučno, pa je dugo bilo nezamislivo da mu izmakne bilo koja šalterska radnica.
Proces sindikalnog otpora po toj liniji nije se zbio instantno, a prvo su nakon izbijanja ekonomskih problema s pandemijom reagirali platformski radnici. Pokazali su kako izleda samoorganiziranje od nule, i gdje ostaje prostor kolektivizacije u branši osuđenoj na individualizaciju radnih odnosa i komunikacije unutar samog radništva. Slijedio je štrajk u zagrebačkoj Čistoći, egzemplaran te inicijalan po zamjenu dotadašnje paradigme i perspektive. Odjednom su nam prezreni na svijetu, ili makar u RH, pod nos gurnuli tragiku svoje egzistencije, ne tražeći više dozvolu. Krovne sindikalne centrale, razjedinjene naturenim okvirom reprezentativnosti i međusobne konkurentnosti, nakon svega toga se ne mogu i dalje držati kao da smo ostali na istim pozicijama.
Sasvim je jasno da nismo, nego se moramo ugledati na odlučnost namještenica i namještenika u pravosudnim službama, tražeći napredak u sindikalizmu i zakonskoj mu regulaciji. Baš poput njih koji se na formalni diktat te vrste sve manje obaziru, a upravo to im omogućuje prednost u ovom sukobu. Određene sindikalno-birokratske pozicije bit će nesumnjivo branjene, ali tim više ih treba doživjeti krajnje štetnima. A vlada naša brižna, ona kapaciteta za dizanje plaća itekako posjeduje, samo neka se osvrne za neoporezovanim turističko-nekretninskim profitom, i doskočit će svim nerazmjerima, nelogičnostima i nepravdama.