Ekstremna desnica uvjerljivo maršira izborima i anketama širom Europe, a mnogi i dalje krajnju zaštitu demokratskih standarda vide u institucijama Europske unije. Odakle ta nepokolobljiva vjera? Zašto bi krajnje desna EU bila nemoguća?
Rijetko koji pretplatnik na liberalnu medijsku optiku je propustio uočiti navodni paradoks u recentnoj hrvatskoj povijesti. A taj paradoks kaže da je društveni i politički život u Republici Hrvatskoj bio bliži europskim demokratskim standardima u periodu prije ulaska u Europsku uniji nego nakon postanka punopravnom članicom. Objašnjenje se krije u samoj proceduri pristupanja: tada smo se, naime, pretvarali da smo društvo bez korupcije i diskriminacije kako bi nas strogi učitelji nagradili članstvom, a čim smo članstvo dobili vratili smo se na originalne tvorničke postavke. Pristupni pregovori su, dakle, bili laž i obmana, trik balkanskih mešetara kojim su prevareni naivni Europljani kojima, eto, nije ni palo napamet da bi ih netko mogao tako izigrati.
Pored toga što su sami aparati za mjerenje stupnjeva korupcije i diskriminacije krajnje nepouzdani, ovaj pristup pati od još nekoliko spornih metodoloških momenata. Među njima se ističe zanemarivanje ekonomske dimenzije nedavne povijesti. Navodno zlatno doba pregovaračke demokracije koincidiralo je s ekonomskim bumom u drugoj polovici prvog desetljeća ovog tisućljeća. Bum je bio zasnovan na eksploziji kreditnih linija prema kućanstvima koje su nas barem u potrošačkom smislu približile zamišljenom europskom standardu i olabavile krute (post)ratne dinamike u političkom životu. Kraj pregovora i čekanje na peronu za ulazak obilježila je pak ekonomska kriza koja je inspirirala nove, ili barem osvježene, političke ideje koje nisu isuviše marile za pregovaračku demokraciju.
Međutim, zanemarivanje ekonomske dimenzije nije ključan problem u tom pristupu. Ključan se problem krije u krajnje tvrdoglavoj političkoj ideji koja u Europskoj uniji vidi fundamentalnu zaštitnicu demokracije. Bez obzira na to što se događalo: krajnje neuspješno upravljanje ekonomskom krizom, brutalna migrantska politika, poslovična birokratska mutavost… I dalje postoji ta tvrda jezgra uvjerenja da nas u krajnjoj liniji jedino EU štiti od kolapsa i osvetničkog nastupa desnice. Ili da prevedemo u svijet suvremenih dejting aplikacija. Hrvatska je otpočetka muljala, lažno se predstavljala, varala oko visine i nakon prvog dejta “ghostala” partnericu. Dok je Europska unija otpočetka bila onakva kakva se i predstavljala, sa svim svojim slabostima i vrlinama, ali uvijek pouzdana.
Komotna desnica
Da bi prikazali izvore tih predpolitičkih ideja o Europskoj uniji ili Europi kao takvoj koje i dalje baštine ovdašnji (lijevi) liberali vratimo se nekih desetak godina unazad. Nas dvadesetak, u svojevrsnom spin offu studentskih blokada, odlučilo je političko-aktivističku avanturu nastaviti angažmanom oko referenduma za ulazak u Europsku uniju. Namjera je bila osvježiti raspravu kritikom Unije s lijevih pozicija i oduzimanjem monopola desnici na kritiku. U brojnim argumentima koje smo plasirali u javni prostor isticao se i onaj po kojem su radnička i socijalna prava izborena u okviru nacionalnih demokracija i da Europska unija svojim nadnacionalnim politikama poput trgovinskih, monetarnih i fiskalnih ta prava zaobilazno i bez političkih rasprava smanjuje ili likvidira. Na taj argument odgovorila je jedna istaknuta zagrebačka feministkinja, danas nažalost pokojna, koja nas je, uz značajnu podršku većeg dijela civilnog sektora, proglasila nacional-socijalistima. Taj refleks nije proizlazio iz nepoznavanja političke povijesti dvadesetog stoljeća već iz nepokolebljive vjere u Europu kao takvu. Unatoč tome što je taj nacional-socijalizam nastao upravo u srcu Europe.
Naravno, tu je došlo i do semantičkog kratkog spoja u kojem su se zločini počinjeni nedavno na ovim prostorima u ime nacija pomiješali s nacionalnim demokracijama kao institucionalnim okvirom implementacije stečenih socijalnih prava. I zasigurno je do danas ta optika olabavila i u brojnim stranačkim i NGO krugovima kritika Europske unije nije tabu tema, ali i dalje ideja o EU kao nadpolitičkom entitetu koji bi nas na kraju trebao spasiti stoji kao nepomični oslonac političke epistemologije. Spasiti od čega? Od krajnje desnice. Ali što ako kozmopolitska ideja Europske unije nije jedina? Što ako i desnica može zamisliti Europsku uniju prilagođenu njihovim zamislima koje nisu u nekom naročitom raskoraku s postojećim obrascima institucionalnog funkcioniranja Unije?
U nedavnom je članku, zasnovanoj na knjizi “Eurowhiteness: Culture, Empire and Race in the European Project” koja bi trebala izaći na jesen, Hans Kundnani uvjerljivo razložio zašto krajnje desna Europska nije nezamisliva. Za početak, Kundnani tvrdi da su ideje o naprednoj i kozmopolitskoj Europskoj uniji zamaglile izglednu mogućnost zasnivanja etnoregionalizma, tj. etničko/kulturne verzije europskog identiteta koji je analogan etnonacionalizmu i blisko povezan s idejom bijele rase. S obzirom na politike na granicama EU prijelaz prema nečemu takvom ne čini se naročito nezamislivim. Također, smatra Kundnani, snage krajnje desnice nisu usredotočene isključivo na nacionalnu razinu. U suvremenom kontekstu, pogotovo u Europi, čak su i sklonije operirati na “civilizacijskoj” razini. A i sve je očitije da transnacionalna suradnja desnih i ekstremno desnih partija nije ništa paradoksalno i nemoguće. Naprotiv, ta “desna internacionala” je itekako jaka i sasvim je zamisliva snažnija europska integracija na tim zasadama ako se dodatno osnaže trendovi na nacionalnim izborima i potvrde ih oni europski dogodine.
Donedavno je jedno od glavnih političkih goriva krajnje desnih snaga bio euroskepticizam. Međutim, čini se da rastom popularnosti ili preuzimanjem vlasti kao u Italiji, euroskepticizam polako isparava. Kao što su desničari u Hrvatskoj svojedobno shvatili da liberali nemaju monopol na civilno društvo tako i europska desnica sad shvaća da liberali nemaju monopol na institucije Europske unije. Samo ih treba prilagoditi svom smjeru, a osnovne ekonomske postavke ne dirati kako se krupni kapital ne bi naljutio. Toj “prirodnosti” desnog preuzimanja europskih institucija pridonijela je i normalizacija ekstremne desnice kroz njeno ideološko približavanje desnom centru. Ili nešto konkretnije: desni centar je preuzeo stavove vezane za migracije, a krajnja desnica stavove o ozbiljnom funkcioniranju ekonomije. U toj se koaliciji krije zalog onoga što Kundnani naziva civilizacijskim zaokretom Europske unije. Radi se o ideji Europe koja nije zasnovana na vrijednostima poput vladavine prava ili kozmopolitanizma već na ugroženosti europske civilizacije. A zna se tko je ugrožava.
Put ka potpunom civilizacijskom zaokretu nije zacrtan, ali čini se izglednom varijantom. Krajnje je nezahvalno vući povijesne paralele, pogotovo s toliko bremenitim međuratnim periodom, ali ova ne pretendira na povijesnu istinu već na upozorenje na potencijal političkog scenarija. Kao što je desnom centru tridesetih godina prošlog stoljeća bila potrebna krajnja desnica da uguši radnički pokret u Europi tako će joj u narednom periodu možda biti potrebna da s granica otjera sve one koje će klimatske promjene goniti prema sjevernijim krajevima. Bez obzira na to koji nam scenarij slijedi sigurno je samo da nam institucije Europske unije i ideja Europe kao takve neće biti od pretjerane pomoći.