U subotu se na Tjentištu obilježila 80. godišnjica Bitke na Sutjesci. Marko Kostanić u svom reportažnom debiju donosi priče s putovanja do odredišta i sa samog obilježavanja na kojem je bilo nekoliko tisuća ljudi. Kako se prožimaju priroda i povijest, a kako povijest i sadašnjost?
Mobitel mi je zazvonio u kasnim večernjim satima petka: “- Alo? – Ujutro u 6 isprid Vatrogasnog. – Može.” “Vatrogasni” je dom DVD-a iz Drvenika, mjesta na Makarskom primorju. Drvenik danas ima 494 stanovnika, a sličnu brojku imao je i prije početka Drugog svjetskog rata. Izostanku demografskog rasta definitivno je pridonijela činjenica da su 63 drvenička partizana poginula u bitki na Sutjeski. Osamdeseta obljetnica te bitke koja se obilježavala u subotu bila je i razlog spomenutog telefonskog poziva i potvrde detalja dogovora. Kombi se pojavio malo iza 6 sati i krenuli smo prema Tjentištu.
Među nama je bilo i onih koji su već bili veterani obilježavanja bitke na Sutjesci, ali i nas kojima je ovo bio prvi put da posjećujemo stratište naših didova i baba kojima okupatori i domaći izdajnici nisu dopustili da postanu babe i didovi. Do granice s Bosnom i Hercegovinom malo iza Metkovića teme su bile usputne i svakodnevne, ali prvim stajanjem na benzinskoj pumpi u Čapljini prešlo se na sam motiv našeg puta u kombinaciji s komentiranjem suvremenog političkog trenutka. Naime, na pumpi smo počeli primjećivati autobuse, automobile i kombije s registracijama dalmatinskih gradova i nakon kratkog promatranja zaključivali: “Ovo su naši”. Daljnji put prema Tjentištu podsjećao je na kolone na navijačkim gostovanjima: gotovo pri svakom stajanju bi naletjeli na putnike s istim namjerama, a autobusi i automobili u prolazu su trubili i pozdravljali.
O sadašnjosti kroz povijest
No, vratimo se na komentiranje prožimanja povijesnog motiva i sadašnjeg političkog trenutka. Spletom povijesnih okolnosti, najstariji među nama bio je idealan vodič na tom dijelu puta kroz Bosnu i Hercegovinu. Baratao je s tri izvora ekspertize koji su se primjenjivali ovisno o mijeni geografskih položaja. Na putu od granice do Stoca objašnjavao nam je etničku strukturu svakog sela: prijeratnu i poslijeratnu. Naime, kao dragovoljac i član Zbora narodne garde tu je ratovao 1992. godine i nije mu ni dalje sasvim jasno zašto je bio baš tu. Kako smo išli prema istoku pokoje protjerano i napušteno srpsko selo, kasnije naseljeno Hrvatima, zamjenjivala su spaljena muslimanska sela u kojima bi se isticala tek obnovljena džamija. Njegove povijesno-geografsko-ratne uvide pratili su komentari nas ostalih koji su se svodili na mizeriju nacionalističkih politika i evidentni raskorak između ekonomske zapuštenosti kraja i naglašene nacionalno-religijske simbolike.
Drugi izvor ekspertize našeg vodiča koji je nastupio nakon Stoca ticao se njegove epizode tijekom služenja JNA. Naime, obuku je prolazio u Školi rezervnih oficira u Bileći krajem osamdesetih. Tijekom te obuke je u više navrata prilikom vježbi propješačio cijeli taj kraj i poznaje svako selo. Istaknuo je da je taj kraj bio svojevrsni neprijateljski teritorij i u periodu socijalističke Jugoslavije. Radilo se o kraju u kojem su u Drugom svjetskom ratu dominirali četnici i imali snažnu podršku u narodu. Upravo zato je i odlučeno da Škola bude u Bileći i da nju pohađaju “podobni” vojnici iz svih jugoslavenskih općina kako bi se pridonijelo relaksaciji odnosa i pokušalo približiti tamošnjem stanovništvu socijalističku vlast. Naš vodič kaže da plan nije uspio s obzirom na to da im je i tada bio zabranjen ulaz u brojne ugostiteljske objekte. Na putu tamo i na povratku javljala se ideja da u Gackom, gradu kojeg krase murali posvećeni Ratku Mladiću i Dragoljubu Mihailoviću, sjednemo u kafić na piće i malo “ispitamo situaciju”. Koliko god bilo intrigantno, na kraju je ipak prevagnuo razum i kratko zadržavanje na benzinskoj.
Drugi izvor ekspertize našeg vodiča počeo se polako preklapati s trećim. I prije ulaska u Nacionalni park Sutjeska pokazivao je područja na kojem su naši vodili bitke protiv četnika. Taj prijelaz je polako aktivirao i osobne obiteljske priče. Jedan od suputnika, inače unuk preživjelog borca sa Sutjeske, osvrnuo se na priče koje mu je u djetinjstvu did pričao. I danas žali što ga nije pozornije slušao i pamtio: “Meni je samo balun bija na pameti, nije mi se baš dalo slušati njegove priče.” I ostali su dali svoje doprinose, a vodič je zaokružio sve pričom o svom didu koji je poginuo na Sutjesci prije nego mu se sin, otac našeg vodiča, rodio. Ta mu je obiteljsko-politička priča poslužila i kao motiv za stjecanje širokog i iscrpnog znanja o samoj bitki. Poznaje, naime, svaki tamošnji vrh i svaku lokaciju i što se događalo dan za danom. Ključna pak bibliografska referenca bila je knjiga Anđelke Radeljić-Jovanović “Rađanje slobode”.
Mi koji smo prvi put prolazili tim krajem bili smo donekle iznenađeni razinom privredne zapuštenosti i siromaštva. Svojevrsnoj atmosferi filma ceste u kojem se prepliću sjećanja na davne bitke i svijesti o tome da se nalazimo na ideološki neprijateljskom teritoriju pridonijela je i obješena mrtva lisica na tabli s oznakom mjesta Pađeni. Ne znamo tko je lisicu ubio i objesio i kome je ta poruka upućena, ali definitivno sugerira ponešto drukčiju društveno-političku klimu. Takvi motivi su svakako pridonosili formiranju neke vrste patronizirajućeg, orijentalističkog pa gotovo i “kolonijalnog” pogleda na taj nesretni kraj. No, vrlo brzo bi netko komentarom vratio sve u realne okvire. Zgražanje nad četničkim muralima bi utihnulo kad bi netko spomenuo: “K’o da u nas nema istih takvih stvari”. Samo bi se čula reakcija: “I gorih.” Sličnu mikro dramaturgiju prošle bi opaske i o razini ekonomskog razvoja: “Pa ovako je u nas bilo prije Drugog svjetskog rata.” Uskoro bi neminovno uslijedio odgovor: “A i ostalo bi tako da nije bilo turizma.” Uz, naravno, još jednu repliku: “I gore.”
Običan narod nekad i danas
Rast intenziteta prirodnih ljepota sugerirao je približavanje samom Tjentištu. Fasciniranost tamošnjom prirodom ne posustaje vremenom provedenim u promatranju. A ne posustaje ni fasciniranost samom bitkom kad osvijestite teren na kojem se odvijala: “Mi se ne bi uspili spustit s onog vrha živi i da niko ne puca po nama.” Svima dobro poznati spomenik nevjerojatno precizno sažima tu prožetost povijesti i prirode na ovom mjestu na koje su se slijevale kolone autobusa, kombija i automobila. Vozači su se jedva snalazili s parkingom, a rijeka ljudi se penjala prema spomen-kosturnici i spomeniku. Nekoliko je tisuća ljudi bilo prisutno, a upućeni kažu da je broj ljudi značajno nadmašio prijašnje godine. Što se tiče same strukture, dominirali su Dalmatinci, Bosanci i Crnogorci. I nikavih tu “lijevih elita” kojima nas smaraju desničari nije bilo, već se radilo upravo o onome na što svi misle kad kažu “običan narod”.
Prije početka protokola svi oni koji su donijeli vijence upisali su se u redoslijed kod drugarice iz redova organizatora koja je sjedila za stolom ispod suncobrana, a zatim je krenulo prozivanje organizacija, stranaka, gradova, općina i drugih subjekata koji su poslali delegacije. Jedina stranka iz Hrvatske koja je bila zastupljena u protokolu je bio SDP na čelu s predsjednikom Peđom Grbinom u pratnji većeg broja pripadnika srednjeg stranačkog ešalona. Pored toga što se iskazalo da se cijeni dolazak, odmah je proradio i klasični dalmatinski humor. S obzirom na Grbinovu izraženu visinu nije izostao komentar: “Bija bi dobar za brat masline.” Druga zabavna epizoda dogodila se prilikom čekanja na polaganje vijenaca. Pored nas su stajali djevojčica od nekih 13-14 godina i dvoje starijih osoba, vjerojatno roditelji, koji su bili predstavnici UABNOR-a Hadžići. U jednom je trenutku prozvan UABNOR Cazin da položi vijenac. Neko vrijeme se Cazinjani nisu pojavljivali, vjerojatno su se probijali kroz gužvu, a što je djevojčica glasno prokomentirala: “Alo, Krajišnici, đe ste?”
Nakon polaganja vijenaca koje mi spada u najintenzivnija iskustva u životu uslijedio je program prožet govorima i pjesmama. U jednom se trenutku zapalila i bengalka, zasigurno prva ikad na obilježavanju bitke. Završetkom službenog programa ljudi su se prebacili u ugostiteljske objekte i dodatnu šetnju blatnim krajolikom. Susretala su se poznata lica, prepričavali događaji, upoznavali novi prijatelji, a i pjevale pjesme. Na našem repertoaru dok smo sjedili na terasi hotela najzastupljenija je bila “Oj Mosore, Mosore”, a nije puno ni zaostajalo skandiranje “Biokovo, Biokovo, zove nas, Druže Tito, Druže Tito, evo nas”. Konobarima koji su nas služili očito melodije nisu bile baš mile, ali priroda najamnog rada ih je primorala na krajnje profesionalno ponašanje.
Nakon nekoliko sati ljudi su se počeli razilaziti pa smo i mi, punih srca i čista obraza, krenuli nazad s namjerom da stanemo na večeru u Stocu. Ali za početak smo morali posjetiti spomen-ploču Prvoj dalmatinskoj brigadi u kojoj su bili svi naši. Ploča se nalazi nekih petstotinjak metara od samog spomenika. S obzirom na bujnu vegetaciju vozili smo nešto sporije da je primijetimo. Ona se, naime, nalazi na mjestu na kojem su naši prešli Sutjesku. Jedva smo je uočili, zaustavili kombi i izašli. Na trenutak smo se mislili hoćemo li do nje ili ne i stajali uz rub ceste. Put je bio obrastao, a vegetacija do visine kuka mokra od silnih padalina prijašnjih dana. No, onda je spomenuti vodič preuzeo ulogu zapovjednika i naredio: “Idemo!” Kao što se vidi na priloženoj fotografiji, spomeniku je potrebna restauracija i već su se počeli kovati planovi kako to učiniti.
Na putu prema Stocu, u epizodama između pjesama i reminiscencija, prvenstveno sam razmišljao o razlozima diskreditacije partizanskog pokreta i same Bitke na Sutjesci. Ne o klasičnom ustašluku, o tome ne treba razmišljati, već o onim teorijama koje ustašama služe kao intelektualno uporište. Njima se propitkuje motivacija samih partizana, pogotovo seljaka, i navodno manipulacijska uloga Komunističke partije Jugoslavije u povezivanju tih svih raznolikih motivacija u nekakav konzistentan narativ i pod simbol petokrake. Naši ljudi nisu krenuli u rat kao politički pismeni komunisti već kao težaci koji više nisu mogli trpjeti talijansko-ustaška maltretiranja. Diljem Jugoslavije motivi su varirali i svi su bili autentični: od onih koji su prvenstveno bili usmjereni protiv okupatora preko onih koji su u otpor ušli da spase živu glavu do onih kod kojih je prednjačila socijalna dimenzija. Varirao je također i politički status simbola poput petokrake s obzirom na ekonomske, razvojne i klasne sudbine pojedinih krajeva nakon rata. Politička vještina Komunističke partije bila je u tome da izgradi suverenitet kroz nevjerojatnu i zahtjevnu inovaciju prožimanja svih tih motiva i razvojnih izazova. I taj potez nije ništa manje autentičan od izgradnje suverenosti zasnovane na naciji: i nacije su prožete ljudima različitih klasnih pozicija i političkih motiva.
Bratstvo i jedinstvo, oružana borba hrvatskog i srpskog naroda i samoupravni socijalizam nisu izdržali kao nosioci te inovacije. Čitav niz povijesnih okolnosti im je presudio, a kroz period raspada Jugoslavije i stvaranja nacionalnih koalicija između bivših elemenata suvereniteta i vanjskih nacionalnih elemenata koji su raspad priželjkivali, zapravo se otkrilo koliko je taj jugoslavensko-partizanski suverenitet bio kompleksan. A sama ta kompleksnost svjedoči i o tome koliko je bio historijski potreban. Bez njega modernizacijski pogon nikad ne bi zahvatio naše krajeve, ili barem ne u mjeri u kojoj je zahvatio. Ali i u tom zahvatu je ostalo “rupa”.
Na jednu takvu smo naletjeli i na putu doma, malo prije Stoca. U jednom malom mjestu uz put nalaze se dućan i kafić. Zaustavljeni u vremenu. I dućan i kafić izgledaju kao da su ostali zaglavljeni u 60-im godinama prošlog stoljeća. Banuli smo u kafić u kojem nije bilo nikoga osim vlasnice-konobarice. Iako očito navikla na svakojake goste, nije joj bilo svejedno kad je upalo devet nepoznatih muškaraca. S prvim naručenim pivama i izgovorenim rečenicama strah i oprez su isparili. Priča je krenula u različitim smjerovima, a jedan je, naravno, bio nacionalni. U jednom se trenutku osjetila “prozvanom” da iznese svoje etničko porijeklo i samo je upitala: “Otac mi je Srbin, majka Hrvatica, a udana sam za Muslimana. Tko sam ja?” Na to smo odgovorili: “Jugoslavenka”. Pomirila se s tom “dijagnozom” i poručila: “A ne znam stvarno što drugo.” A mi znamo samo da dogodine idemo opet.