Među društveno-kulturnim periodizacijama vremena u kojem živimo značajnu ulogu zauzima “kultura otkazivanja”. Prema dijagnostici koja stoji iza popularne sintagme, danas javno djelovanje sliči na minsko polje: moraš biti jako oprezan oko svojih izjava, tekstova, objava, klipova, storija, jer bez prestanka operira nekakav ne-demokratski odabran žiri koji “procjenjuje” čitav internet i odlučuje koga treba “otkazati”. Ako se samo malo “našalite” možete riskirati sve: gubitak posla, prijatelja, stana, ma svega… Ako načas zanemarimo prirodu komunikacije na društvenim mrežama i specifičnu taktičku deplasiranost “ljevice” na američkim sveučilišnim kampusima, jasno se naslućuje da iza ideje o ne-demokratski odabranom žiriju stoji prilično sumnjiva predodžba o značajnoj i epohalnoj rekonfiguraciji političkih odnosa moći.
Tako više naši životi nisu pod ingerencijom političkog establišmenta, krupnog kapitala i njegovih stručnih apologeta već o njima odlučuju histerične studentice povijesti umjetnosti koje nemaju pametnijeg posla. Ne treba posebno objašnjavati sve dimenzije gluposti ovakvih ideja, ali jasna je politička potreba koalicije fašista koji si žele priskrbiti dignitet demokrata i wannabe kontroverznih intelektualaca koji si ne mogu priuštiti disidentski status jer se inače u svemu slažu sa sistemskim postavkama. Također, sva promašenost dijagnostike vezane uz “kulturu otkazivanja” prilično je očita ako samo malo pogledamo u retrovizor. Pa nije li “otkazivanje” oduvijek postojalo? Nisu li ljudima zbog spola, rase, nacionalnosti, imovine, seksualne orijentacije ili političkih stavova uskraćivana sudjelovanja u društvenom i javnom životu? Nisu li bili izloženi linčevima? U krajnjoj liniji i ubijani u industrijskoj varijanti “otkazivanja”.
Ako nisu bile dovoljne ove uvodne “metodološke” opaske oko analitike političke svakodnevice, nije problem zaigrati ni na gostujućem terenu. Prihvaćamo tezu da je “kultura otkazivanja” presudno obilježje našeg doba i ponudit ćemo još jedan primjer kako bi tezu prisnažili. Samo ćemo malo proširiti uobičajenu demografiju “žrtava”. Ne moraju “žrtve” uvijek biti muškarci, uglavnom bijeli, skloni kontroverznom humoru ili intelektualnoj radoznalosti, kako već glase uobičajene šifre za šovinizam. Vratit ćemo se nekih godinu i pol unazad, taman u vrijeme kad je omikron bio najkorištenija riječ i dočekivala se 2022. godina. Tih je dana jedna slabije poznata ekonomistica, potaknuta naznakama inflacije, objavila članak u Guardianu u kojem je predložila, pozivajući se povijesne epizode, raspravu o ograničavanju i kontroliranju cijena kao sredstvu borbe protiv inflacije.
Računala je da će potaknuti raspravu, ali ne i da će članak postati viralan, a ona meta gnjusnih uvreda. Proglašavali su je glupom nasumični propovjednici kriptovaluta i renomirani nobelovci poput Paula Krugmana, njene su teze jako dobro kotirale na izborima za najgori tejk godine, a brojni konzervativni mediji su se naprosto iživljavali nad njom i njenim “perverznim” idejama. Dakle, klasičan primjer “kulture otkazivanja”. Njeno ime je Isabella Weber, profesorica je ekonomije porijeklom iz Njemačke na radu u SAD-u, a trenutno uživa u svojevrsnoj osveti. Naime, za razliku od “otkazivača” koji poduzetnički djeluju u sektoru ideološkog zatezanja, postoje i upravljači koji se nekako moraju suočiti sa svjetskim problemima.
Sama Weber nije odustala i nastavila je raditi na detektiranju uzroka inflacije i predlaganju rješenja za njeno obuzdavanja. U cijelom tom periodu smo pratili njen rad i služili se njenim uvidima kako bismo dali prilog drukčijem tumačenju inflacije od onog prevladavajućeg koji je uzrok vidio u “višku” novca u optjecaju, a rješenje u povećavanju kamatnih stopa. Weber je dokazivala zajedno sa suradnicima da su profiti glavni uzrok inflacije i da kontroliranje cijena određenih proizvoda koji imaju snažan utjecaj na cijene širom ekonomije predstavlja koristan i učinkovit alat. Paul Krugman se u međuvremenu ispričao, a krug podržavatelja njenog rada se iznimno proširio od onih nekoliko kolega na početku cijele priče. U gotovo svim važnijim globalnim financijskim tiskovinama cirkuliraju njene ideje i intervjui, njemačke i američke vlasti su je angažirale u svojstvu konzultantice, a njenim uvidima javno barataju i menadžeri najznačajnijih globalnih fondova. Isabella Weber je gotovo pa samostalno vratila kontrolu cijena u politički mainstream.
Pitanje je naravno koliko će taj povratak trajati jer on nije omogućen političkim pritiskom masovnih lijevih organizacija već potrebom vladajućih za efikasnim rješenjima. Na kraju recentnog profila u New Yorkeru koji nas je inspirirao da joj još jednom poklonimo pažnju, Weber ističe da bi povratak mogao biti i trajan jer će zasigurno uslijediti novi šokovi poput pandemije na koje ogoljeli tržišni mehanizmi ne mogu odgovoriti. Mi možemo samo dodati: što više bude šokova koji su kapitalizmu isuviše zahtjevni za asporpciju to će racionalnost vladajućih i njihova spremnost da slušaju heterodoksne ekonomistice biti sve manje učinkovita. Bit će potrebne masovne organizacije koje iz današnje perspektive izgledaju kao čudo. Isabella Weber je pokazala put.