politika
Hrvatska
vijest

Fingirani društveni ugovor

Foto: AFP / Ludovic Marin

Na jučerašnjoj sjednici Vlade Republike Hrvatske premijer Andrej Plenković je predstavio široki paket mjera za “za zaštitu kućanstava i gospodarstva od rasta cijena”. U paket su uključeni različiti oblici ublažavanja rasta cijena energenata, potpore određenim segmentima privrede i ugroženim društvenim grupama, ograničenja cijene određenih namirnica i porez na ekstraprofite. Čim su mjere objavljene uslijedile su reakcije i trajale su dok nije obznanjena smrt britanske kraljice koja nas je udaljila od kapitalizma više nego ograničena cijena svinjska lopatice.

Reakcije možemo udijeliti u tri skupine. Prvu čine staloženiji ekonomisti i ideološki pitomije cehovske i privredne organizacije. U drugu spadaju opozicijske stranke, a treću čine poduzetnički gurui i njihove udruge. Krenimo od treće. I dok je Glas poduzetnika ponudio prilično balansiranu reakciju s obzirom na renome, članovi i simpatizeri na društvenim mrežama pribjegli su infantilnom humoru otprilike na liniji: ograničenje cijena – socijalizam – Sjeverna Koreja. Kontrola cijena je kroz 20. stoljeće bila prisutan element ekonomske politike razvijenih zapadnih zemalja, uključujući i SAD. Bilo je uspješnih primjera, ali i onih promašenih. Uspješnost, kao što je to u raspravama o ulozi kontrole cijena u trenutnoj inflaciji pokazala u Guardianu njemačka ekonomistica Isabella Weber, ovisi o cijelom nizu ostalih faktora i pretpostavci da se radi o tranzicijskoj mjeri dok se ne “poprave” dublji ekonomski problemi poput onih koji se tiču opskrbnih lanaca.

Predstavnici prve skupine, pragmatičniji privrednici i ekonomisti manje alergični na državni intervencionizam su pozdravili paket mjera uz određene kritike među kojima prednjače one vezane uz ograničenje cijena namirnica, ali prvenstveno s naglaskom na kriterij odabira i možebitni izostanak komunikacije s proizvođačima i trgovcima. Primijećeno je u kritikama i da socijalna dimenzija paketa nije dovoljno razrađena, to jest, da nije ciljano usmjerena prema grupama koje treba zaštititi. Sličnu su kritiku u elaboriranoj reakciji uputili i iz stranke Možemo!, a posebno su pozdravili uvođenje poreza na ekstraprofite. Upravo su reakcije iz druge skupine, u koju spadaju opozicijske partije, politički najinteresantnije. I njih možemo podijeliti na dvije najučestalije. Prva, u koju ulazi i stav stranke Možemo! o ekstraprofitu inzistira na tome da se radi o mjerama koje su i oni sami prije predlagali, a HDZ ih je sad prihvatio. I pritom, poput Mira Bulja iz Mosta, naglašavaju da je to dokaz djelotvornosti političkog pritiska. Druga se tiče navodnog raskrinkavanja stvarne motivacijske pozadine mjera: njima se samo želi potisnuti pitanje korupcije iz političkog života. U toj su reakciji prednjačile stranke s desnog spektra koje pozivaju na sutrašnji prosvjed protiv HDZ-a povodom pljačke u INA-i Prosvjed organizira ista skupina ljudi kao onaj proljetni protiv COVID potvrda pa ćemo tako vjerojatno saznati što je energetski ekvivalent ivermektinu.

Ta je reakcija značajna jer prilično uvjerljivo oslikava trenutnu političko-stranačku konstelaciju u Hrvatskoj. U današnjem broju Novosti Ivica Đikić je precizno izdvojio dva ključna problema opozicije u eventualnoj eksploataciji afere INA: nedostatak ozbiljnije i prepoznatljivije ekonomske politike i politički lider koji bi mogao parirati Plenkoviću. Korijen prvog problema leži u priličnoj mjeri u tome što se gotovo sva politika svodi na anti-korupciju. Prekomjerno oslanjanje na anti-korupciju iscrpljuje recepte koji se mogu ponuditi kao alternativa. Jedino što preostaje su moralizam ili snažnije neoliberalne reforme. U kontekstu prilične političko-ekonomske neizvjesnosti na globalnom planu takve će reforme teško osigurati značajniju političku popularnost. Zato treba pozdraviti politička razrađenija reagiranja stranke Možemo! u slučaju INA i prilikom donošenja paketa mjera koja nisu ostala na lokalnim prepucavanjima već su ponudila širu globalnu sliku i smjer održivih politika van klasičnog repertoara domaće opozicijske scene.

Kao što smo prošlog tjedna istaknuli, globalne ekonomske nedaće, od pandemije do inflacije, HDZ-u jamče zaštitu od lokalnih skandala. Naravno, neće to trajati vječno, ali obrazac je već dovoljno uočljiv da možemo ponuditi dijagnozu, uvjetno rečeno, modela vladavine: fingirani društveni ugovor. Vi nam oprostite korupciju, barem tako da ne podržavate opoziciju, a ja (Andrej Plenković) ću u globalnim kriznim situacijama ponuditi koliko-toliko suvisao i koliko-toliko obuhvatan paket mjera pomoći i pritom ću izgledati ozbiljno. Ovakav fingirani društveni ugovor prilično je štetan i dodatno će iscrpiti ionako manjkave političke resurse u društvu, a nakon što istekne ostavit će u nasljeđe rezignaciju i plodno tlo za svakojake politički patogene pojave.