Bosni i Hercegovini nedostaje jasno formulirana vanjska politika. U takvom kontekstu političke stranke koriste funkcije na različitim nivoima vlasti kako bi uspostavile razne kontakte i suradnje s različitim međunarodnim partnerima. A ti partneri su vrlo često nedemokratske zemlje i krajnje desne stranke iz onih nešto demokratskijih.
Opće je poznato da je Bosna i Hercegovina (BiH) država zarobljena stranačkim interesima, što se ogleda kako u domaćoj tako i međunarodnoj politici. Ustroj koji počiva na Mirovnom sporazumu napisanom prije skoro 30 godina, a koji omogućava opstanak poluprotektorata u kojem glavnu riječ vodi međunarodna zajednica, daje mogućnost strankama da funkcionišu na taj način, dok se predstavljaju kao zaštitnici konstitutivnih naroda i ponavljaju mantru o europskoj budućnosti. U takvim uslovima desničarske i ultradesničarske opcije jedine su moguće, te opstaju i jačaju, tražeći partnere u regionu ali i u inostranstvu, čime se rukovode i pri formiranju vanjske politike.
Prema Ustavu, koji je dio Mirovnog sporazuma, tročlano Predsjedništvo je nadležno za vođenje vanjske politike, a Vijeće ministara – vlada na nivou države – za njeno provođenje. Ova nejasna formulacija uglavnom se tumači na način da stranke koje osvoje vlast na državnom nivou biraju svoje ljude za ambasadore, koje Predsjedništvo imenuje, a oni rade što im lideri stranaka kažu. Šta žele građani i šta treba državi, to je manje bitno, te se o tome uglavnom ni ne priča.
Sporni partneri
Do 2003. godine nije postojao nikakav dokument na osnovu kojeg se formirala vanjska politika, a zakon ne postoji ni danas (i da postoji vjerovatno ga niko ne bi provodio, kao ni sve ostale). Godine 2003. usvojena je prva strategija za vanjsku politiku kojom se – na stranici i po – uopćeno ukazuje na osnovne pravce i principe. U trenutku usvajanja ovog dokumenta predsjedavajući Predsjedništva je bio Borislav Paravac, član Srpske demokratske stranke (SDS), kojem se već osam godina sudi za ratne zločine počinjene u Doboju. (Istina, nije jedini član Predsjedništva kojem se sudi bilo za ratne zločine ili druge vrste kriminala.)
Trebalo je proći 15 godina da Predsjedništvo usvoji novu strategiju koja se tiče perioda 2018-2023. i nije ništa manje uopćena od prvog dokumenta, mada je nešto opširnija. Ovaj put potpisnik dokumenta je “akademik Dragan Čović”, lider HDZ-a BiH koji je u tom trenutku bio predsjedavajući Predsjedništva, a ta se funkcija uopće na spominje u ovom zvaničnom dokumentu. Ova strategija, prema riječima novog ministra vanjskih poslova Elmedina Konakovića, koji tu funkciju obnaša od januara ove godine, dokument je kojim se Ministarstvo i dalje rukovodi. Ministar Konaković je naglasio i da će u svom radu “pratiti vanjsku politiku EU”, što ustvari ne znači puno, ali zadovoljava formu.
Neposredno po preuzimanju funkcije, ministar Konaković je otišao u Brisel gdje se sastao sa predstavnicima narodnjačkih stranaka, bliskih idejama stranke Narod i pravda koju vodi. Članica Europskog parlamenta Tineke Strik, koja nerijetko zagovara interese BiH, kao i neke druge njene kolege iz reda liberala i lijevo orijentisanih stranaka (kakvih nema u BiH), komentarisala je to javno, što je prošlo bez reakcije u BiH. O čemu je Konaković razgovarao prilikom tih susreta, javnost u BiH ne zna, ali se može naslutiti po onom što je uslijedilo – posjeta njegovih kolega iz Mađarske, Italije i Austrije, svi redom iz desničarskih stranaka. Na sastancima sa ministrom vanjskih poslova i trgovine Mađarske Peterom Szijjartom, kao i ministrima vanjskih poslova Italije Antoniom Tajanijem i Austrije Alexanderom Schallenbergom, glavna tema bile su migracije. Sve tri zemlje se u narednom periodu namjeravaju još više angažovati kako bi zaustavili migracije već na Balkanu, a BiH će tu imati važnu ulogu te će služiti kao jedan od poligona za deportacije. Bitno je podsjetiti da europska desnica, koju karakterizira islamofobija, ne podržava ulazak BiH u EU, a glavni razlog je činjenica da u BiH živi veliki broj muslimana.
Malo više od mjesec dana prije dolaska u Sarajevo, mađarski Szijjarto je bio u Bjelorusiji, te je prvi EU zvaničnik koji je posjetio ovu zemlju u kojoj režim već godinama ubija i zatvara neistomišljenike, uključujući novinare i aktiviste nevladinog sektora. Sama Mađarska je zemlja u kojoj su ugrožena brojna ljudskih prava, naročito LGBTQ populacije, ali i manjina, migranata, kao i medijske slobode. Premijer Viktor Orban, te pojedini članovi tamošnje vlade, duže vremena ukazuju na svoje prijateljske odnose sa Miloradom Dodikom, podržavajući ga u njegovim separatističkim idejama, verbalno i materijalno, te su mu vjerovatno i inspiracija za drakonske zakone koje uvodi, uključujući kriminalizaciju klevete ili diskriminatoni zakon koji se tiče LGBTQ populacije. Drakonske mjere koje bi ograničile prava LGBTQ populacije najavljuje i trenutno vladajuća stranka u Italiji, a i sam ministar Konaković ima problem sa LGBTQ pravima, koje negira, kao i medijskim slobodama.
Zanemarena javnost
Ministar Konaković je na tu funkciju došao nakon Bisere Turković (SDA), koja je otvoreno vodila ministarstvo vanjskih poslova u skladu sa interesima svoje stranke. Tako su tokom njenog mandata razvijani kontakti i sa Kazahstanom i Azerbejdžanom, pored niza drugih zemalja koje vode korumpirani lideri za koje ljudska prava i slobode ne postoje. Lider SDA Bakir Izetbegović je nekoliko puta boravio u Kazahstanu te je javno hvalio tamošnju politiku. Između ostalog, govorio je kako je ideja da se glavni grad Astana preimenuje po bivšem, višedecenijskom predsjedniku, u Nursultan, nešto što ga je impresioniralo: “Od samog početka sam bio impresioniran jer je ovo, zaista, veoma dobro organiziran i čist grad. Izgrađen je prije samo nekoliko decenija i zaslužio je da dobije ime Nursultan, jer, koliko znam, predsjednik je sam napravio plan grada i sve ostalo. U redu je što je promijenio ime iz Astane u Nursultan zato što se on toliko potrudio da bolje organizuje grad kako bi postao što funkcionalniji.” Inače, Izetbegović je svoju poziciju “naslijedio” od oca Alije, te je o proteklim godinama gradio kult njegovog lika i djela, od izgradnje muzeja u Sarajevu, za čije finansiranje se koristi javni novac, do podizanja spomenika i pokušaja preimenovanja sarajevskog aerodroma. I veći dio porodice Turković također je raspoređen na razne pozicije u institucijama BiH.
Ministrica Turković je na kraju svog mandata, u decembru prošle godine, u radnu posjetu primila iranskog kolegu Amir-Abdollahiana, i to u trenutku dok u toj zemlji traju masovni protesti zbog teških kršenja ljudskih prava, dok vlasti svakodnevno hapse i ubijaju one koji prosvjeduju. Zašto je BiH bio potreban ovaj susret, javnosti nije pojašnjeno.
Na spisku BiH “prijatelja” je i azerbejdžanski predsjednik Ilham Aliyev koji je na to mjesto došao nakon smrti svog oca koji je decenijama vladao. Porodica Aliyev najbogatija je u toj državi gdje drže skoro sve najvažnije funkcije. Supruga predsjednika je potpredsjednica, dok su njihovi članovi porodica na svim najvažnijim mjestima u državi. Aliyevi su uspjeli ujediniti stranke u BiH, te ih i SDA kao i SNSD, stranka Milorada Dodika, smatra prijateljima. Po dolasku na mjesto članice Predsjedništva, Željka Cvijanović je bila u posjeti Bakuu, a tokom sastanka krnjeg Saveza nesvrstanih, o čemu, kao i obično, javnost malo zna. Prema zvaničnim saopštenjima, BiH vlasti rade na unapređenju saradnje u oblastima energetike, poljoprivrede i turizma, te su najavljena ulaganja u BiH iz Azerbejdžana gdje su velike firme uglavom u vlasništvu porodica na vlasti.
U nedostatku jasne politike i smjernica na državnom nivou, entitetske i kantonalne vlasti nerijetko imaju kontakte sa političkim predstavnicima iz drugih zemalja. Entiteti (uglavnom Republika Srpska) otvaraju predstavništva u svijetu, lobiraju i zagovaraju ono što partijski lideri žele, a sve to novcem iz budžeta. Predstavništvo u Briselu otvorila je još 2007. i Vlada Kantona Sarajevo, ali je taj ured ostao misterija do danas. Inače, teško je upratiti šta se dešava na kantonalnom nivou dok pojedini kantoni uzimaju sve više ovlasti, često se miješajući u ono što su nadležnosti države ili entiteta. Ovaj trend je naročito primjetan sa povećanjem broja migranata u BiH, te kasnije i tokom pandemije kovida. Tako je premijer Unsko-sanskog Mustafa Ružnić 2021. godine u svom kabinetu primio predstavnike njemačkog AfD, ultradesničarske partije. Niko nije reagovao niti je poznato zašto i o čemu su pričali tokom ove zvanične posjete. Tokom pandemije, vlasti Kantona Sarajevo uspostavile su kontakte sa Bjelorusijom te su premijer Edin Forto i ministar saobraćaja i komunikacija Adnan Šteta otputovali u Minsk da kupe trolejbuse za javni gradski prevoz. Firmu kojoj su platili 14.014.914 eura, BKM Holding, je osnovala država, što znači da je barem dio novca otišao direktno vlastima Bjelorusije koje su pod EU sankcijama već godinama. Zanimljivo je da je novac donacija Europske banke za obnovu i razvoj čiji predstavnici, kao i predstavnici Kantona, nisu našli za shodno da pojasne javnosti kako je uspostavljanje ove saradnje uopće moguće.
Kontakti sa Bjelorusijom su inače prilično česti. Tako je u junu 2022., pomoćnik ministrice Turković za bileteralne odnose Ljubo Grković primio u Sarajevu novoimenovanog ambasadora Bjelorusije koji pokriva BiH iz, naravno, Budimpešte. Na sastanku su razgovarali o budućoj saradnji, a kako stoji u saopćenju “sagovornici su istakli očekivanje da će se prijateljski odnosi između dvije zemlje i dalje unaprjeđivati u svim oblastima djelovanja”. Inače Grković je bio šef kabineta Radovana Karadžića tokom rata, a potom je postavljen za “šefa predstavništva ministarstva inostranih poslova Republike Srpske za Australiju i Novi Zeland”.
Spisak ovakvih susreta bi mogao biti puno duži, a nastavit će se i u bliskoj budućnosti. Javnost će i dalje biti uskraćena za osnovne informacije o tome šta i zašto nešto rade ministri i zvaničnici na različitim nivoima, bilo na polju vanjske bilo unutrašnje politike, okupirani borbom za puko preživljavanje, ili u potrazi za načinom kako napustiti zemlju.