Situacija je prilično zeznuta. Eno Indexov dopisnik iz Švedske Slobodan Muftić prenosi da je stanoviti član Rotary kluba iz Goteborga, dakle, dobrostojeći gospodin, javno priznao da je prvi put u životu počeo kupovati hranu u Lidlu. Eto, čak je i švedska viša srednja klasa pritisnuta inflacijom otpustila klasno-kulturne kočnice i pokucala na vrata neuglednog cjenovnog utočišta za europske proletere. I poručila nama na Balkanu da ona već gotovo tridesetak godina važeća šifra za tu zemlju – ‘ladno, ali standard – više ne vrijedi.
Ali nisu švedski rotarijanci jedina neočekivana društvena grupa u problemu s inflacijom. Postoji, naime, jedna skupina ljudi koja živi i radi u Frankfurtu, a bavi se na svom poslu upravo inflacijom i novcem općenito. I bavi se tako da producira izvještaje, govore i političko-ekonomske prijedloge koji poručuju da rast plaća ugrožava borbu protiv inflacije i da je jedini učinkoviti alat podizanje kamatnih stopa koje će nekima oduzeti i tu plaću jer će rezultirati rastom nezaposlenosti. Međutim, nisu baš skloni te ekonomske zaključke primijeniti na vlastiti slučaj. Ili pak u njih ionako ne vjeruju. Radi se naime o zaposlenicima Europske centralne banke (ECB).
Uprava ECB-a im je za narednu godinu ponudila rast plaća za 4,07%, međutim, taj rast ne prati i rast inflacije te radnici smatraju da će im se smanjiti realne plaće. Carlos Bowles, potpredsjednik sindikata Ipso koji predstavlja zaposlenike ECB-a je poručio: “Ljudi gube vjeru u ovu instituciju. Ono što nam čelništvo ECB-a govori je sljedeće – ‘mi smo promašili u ciljanju inflacije i sada ćete vi, zaposlenici, platiti cijenu.'” Nadodao je i da ECB sustavno umanjuje pregovaračku moć radnika i pridonosi rastu nejednakosti te je najavio da će sindikat u siječnju odlučiti o daljnjim koracima i obliku prosvjeda.
A kad se radi o oblicima prosvjeda, onaj najučinkovitiji – štrajk – nije baš lako organizirati u toj instituciji. Naime, ECB nije podložan nijednom nacionalnom zakonu i operira po vlastitim pravilima koja uključuju “obveznu minimalnu uslugu” za zaposlenike i o kojoj se odlučuje od slučaja do slučaja. Dakle, pred sindikatima i radnicima je zahtjevan zadatak, pogotovo zato što im je šefica, Christine Lagarde, poručila da uzmaka nema. Mi im želimo svu sreću, ali i da, pored vlastitih povećanja plaća, napore usmjere i prema promjeni političkog sadržaja koji proizvode.