Kulturna, a samim tim i politička simbolika parizera na prostoru bivše Jugoslavije i više je nego jasna. Radi se o salami koja je rezervirana za “bruncheve” manualnih radnika, u prvom redu bauštelaca, i za obroke djece iz siromašnijih familija. Svima ostalima parizer bi trebao predstavljati egzotiku, povremeni guilty pleasure, rekvizit za klasni roleplay. Takvom statusu parizera svjedočila je i reklama otprije koju godinu u kojoj je Luka Dončić promovirao parizer i slične proizvode jednog slovenskog proizvođača. Spomenutima “svima ostalima” reklama je poslužila kao povod za sprdnju, ali sama činjenica da je Dončić angažiran svjedoči o kontinuiranoj potražnji za takvim proizvodima.
Ovog je tjedna politička simbolika parizera ušla u novu eru. Za taj je korak zaslužan srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić koji se za potrebe političkog marketinga približio, kako se to danas eutaniziranim političkim rječnikom kaže, potrošačkim navikama običnog puka. U prvoj se “epizodi” bavio izvlačenjem proizvoda iz košarice koji bi trebali pojeftiniti, a u drugoj je, zajedno s dvojicom ministara, odlučio odgovoriti na kritike koje su mu uskraćivale autentičnost u baratanju s najjeftinijim proizvodima, tako što će doručkovati sendvič s parizerom i majonezom. Snimke su poslužile kao neograničen resurs za zezanciju na društvenim mrežama, a Hrvatima kao još jedan povod za light nacionalističku patronizaciju: a jadni Srbi s njim, ali zaslužili su.
Međutim, već sutradan se slična priča pojavila i na ovdašnjoj političkoj pozornici. Motiviran podacima o rastu inflacije u kolovozu i nadolazećim izborima, premijer Andrej Plenković je odlučio zamrznuti cijene 30 artikala u dućanima. Toj su odluci prethodili i nekakvi pregovori ministra gospodarstva i održivog razvoja Davora Filipovića s predstavnicima najvećih trgovačkih lanaca o sniženju cijena, ali epilog, osim reklame za Konzum koji je najavio sniženje cijena, nismo vidjeli. Ali brzo smo vidjeli reakcije onih alergičnih na državni intervencionizam i bilo kakvu politizaciju cijena. Riječ je o onima koje inflacija ne dira. Pa smo tako mogli saznati da ovako nešto nismo vidjeli ni u socijalizmu. Da ne bude zabune, Vladine mjere su prilično nespretne i sliče na parodiju ozbiljne političke zaštite najugroženijih, ali takvoj žanrovskoj odrednici pridonose svi oni opinion makeri i dežurni čuvari minimuma političkog dostojanstva koji ne žele voditi razgovore o cijenama proizvoda koji se ne uklapaju u profilirane dijete onih koji drže do sebe.
Za predstave o parizeru nije kriv samo Vučić. Tome su pridonijeli svi oni koji uporno ponavljaju da je životni uspjeh rezultat individualnih odluka i upornosti, lišen utjecaja socijalne pozadine; svi oni koji nas decenijama uče da tržište donosi najobjektivnije ishode; svi oni koji su medijski krajolik oblikovali sukladno kupovnoj moći viših slojeva; svi oni koji su politike i minimalno zasnovane na problemima najugroženijih slojeva društve prokazivali kao populističke. Vučić, a i Plenković, samo parazitiraju na političkoj pustoši koju iza sebe ostavljaju svi nabrojani. Za razliku od njihovih kazališnih kritičara – kazališnih jer im političke odluke ne utječe na živote – oni znaju da postoje ljudi koji i dalje taj parizer kupuju. Naravno, njih za te ljude nije briga van političkih kalkulacija, ali onima koji su osuđeni na svakodnevne iscrpljujuće kalkulacije s onim što imaju u novčanicima više znače ta briga i klasni roleplay nego potpuno zanemarivanje u režiji onih s navodnim dignitetom.