Europski Dan jednakih plaća obilježen je ovog utorka (15. studenog), pri čemu su europske institucije i mediji skrenuli pozornost na rodni jaz u plaćama, odnosno činjenicu da žene u Europskoj uniji u prosjeku zarađuju 13% manje od muškaraca, te na potrebu za transparentnosti plaća unutar poduzeća kako bi se stalo na kraj diskriminaciji. Datum je odabran kao prikaz te razlike, kao dan nakon kojeg će žene u EU “besplatno raditi“ do kraja godine (u preostalih 13% vremena). Naravno, taj postotak varira od države do države, pa bi u Latviji i Estoniji u kojima jaz u plaćama prelazi 20% taj simbolički datum trebalo obilježiti ranije, a kasnije u nekima poput Luksemburga, Rumunjske i Slovenije u kojima jaz u plaćama ne prelazi 4%. Još jedan, nažalost u medijima vrlo popularan, način za predstavljanje ove razlike su formulacije poput one koju je objavila Europska komisija na svojim stranicama: “To znači da za svaki euro koji u prosjeku zaradi muškarac, žena zarađuje 87 centi“.
Kao što smo puno puta pisali, takve fraze istovremeno podcjenjuju i precjenjuju problem rodnih razlika u plaćama: precjenjuju na način da pogrešno impliciraju opću rasprostranjenost diskriminacije, gotovo kao da se radi o konspiraciji poslodavaca koji u tajnosti potplaćuju radnice koje rade isti posao kao njihovi kolege, iako sva istraživanja ukazuju na to da taj tip diskriminacije objašnjava vrlo mali postotak razlika u plaćama. Drugim riječima, takva diskriminacija postoji, ali ne u tolikoj mjeri da bi je trebalo uporno gurati u prvi red prilikom rasprava o rodnim razlikama u plaćama. Zato što je glavni problem drugdje: prije svega, u neprilagođenosti tržišta rada roditeljima male djece, što najčešće pogađa žene koje (ako zadrže posao nakon trudnoće) godinama financijski ispaštaju zbog izbivanja s posla tijekom porodiljnog i majčinskog dopusta, kao i zbog manje dostupnosti u narednim godinama zbog brige o djeci. Drugo, istraživanja pokazuju je ključno objašnjenje razlika u plaćama u potplaćenosti na razini čitavih zanimanja i sektora u kojima većinom rade žene. To se s pravom može smatrati diskriminacijom, ali to nije ona “jednostavna“ diskriminacija na kakvu se najčešće misli, i kakva je uostalom i zakonom zabranjena. Iz tog razloga fraze o 87 centi koje žene zarade za svaki euro koji zarade muškarci podcjenjuju problem potplaćenosti žena jer izazivaju asocijacije na nepravdu koja se može ukinuti uvođenjem novih zakona ili sankcija za poslodavce koji diskriminiraju žene unutar svoje firme. Uz to, pričati samo o rodnom jazu u plaćama bez drugih, često puno važnijih podataka, često vodi na krivi trag: na primjer, Rumunjska je jedina od tri članice EU s najnižim rodnim jazom u plaćama, što nipošto ne znači da žene tamo imaju dobre plaće, kao što ni pad rodnog jaza u plaćama koji se često slavi kao znak napretka ne upućuje nužno na rast plaća žena, nego može ukazivati i na pad plaća muškaraca. Ali šta je tu je, koliko god takav pristup ekonomskoj nejednakosti žena i muškaraca bio manjkav, čini se da on ne izlazi iz mode u lijevo-liberalnim krugovima, valjda jer se može predstaviti jednom brojkom i upečatljivim frazama o djeliću eura/dolara za koji su žene zakinute.
Europski sindikati (ETUC) su prilikom obilježavanja Dana jednakih plaća rodni jaz u plaćama doveli u vezu s podacima iz novog istraživanja Eurofounda koji ukazuju na to da porast troškova najviše pogađa žene, i to posebno žene bez partnera. Istraživanje je također pokazalo da su samohrane majke i žene koje žive same najviše pogođene energetskim siromaštvom. Gotovo polovica samohranih majki (44%) i trećina solo žena (31%) u EU predviđa da će teško pokriti troškove za energiju u iduća tri mjeseca, dok je to izjavilo 26% muškaraca. ETUC je ove friške podatke iskoristio da upozori i na činjenicu da aktualni porast životnih troškova i cijena energenata ne znači samo da će žene teže platiti račune ove zime, nego i da će se žene teže izvući iz nasilnih veza ukoliko ne mogu preživjeti bez drugog prihoda. Zato je, poručuje ETUC, nužno pod hitno dovesti mjere na nacionalnoj i europskoj razini kako bi se zaštitilo ove najranjivije kategorije od aktualne krize. Zahtjevi ETUC-a sažeti su u tzv. planu od šest točaka koji uključuje povećanje plaća, zamrzavanje cijena energenata, financijsku pomoć onima koji ne mogu platiti račune, zabranu isključivanja struje i plina i uvođenje poreza na ekstraprofit energetskim divovima.
Zamjenica glavnog tajnika ETUC-a Esther Lynch komentirala je ove zahtjeve s naglaskom na rodnu dimenziju tako što je istaknula da žene češće rade na slabo plaćenim poslovima zbog toga što su “ženska“ zanimanja podcijenjena te da su češće zaposlene na nepuno radno vrijeme zbog toga što u velikoj većini snose teret brige za djecu i starije. Lynch je istaknula da je kriza troškova života gurnula žene u ozbiljno siromaštvo: “Riječ je o gotovo polovici samohranih majki koje ove zime neće moći priuštiti grijanje za sebe i svoju djecu. Bit će puno toplih riječi na Dan jednakih plaća, ali ono što žene trebaju je da im političari osiguraju tople domove povećanjem plaća, hitnim isplatama za gorivo i ograničenjem cijena energije.”