Među uvidima koji bi trebali signalizirati epohalni zaokret u posljednjih tridesetak godina uvaženo mjesto zauzima i onaj po kojem više ne postoji sukob rada i kapitala. Za njim posežu i oni kojima je u interesu da takav sukob ne postoji, ali i oni koji pretendiraju na razumijevanje društvene metafizike. Uglavnom, plasiranje tog uvida u diskusijama, intervjuima ili čak i potpuno nemotivirano, jamči vam ulaznicu u svijet u ozbiljnih ljudi. Unatoč tome što vam jamči tu ulaznicu radi se o uvidu koji sa sobom ne nosi nikakav rizik. Iza te naizgled paradoksalne situacije stoje barem dva razloga.
Prvi se krije u impliciranoj povijesnoj dimenziji – “više ne postoji”. Radi se zapravo o perspektivi generala poslije bitke. Naime, sukob u obliku klasnog rata u drugoj polovici 20. stoljeća rezultirao je pobjedom jedne klase. Ta je pobjeda, koju su popratili atomizacija radnih mjesta i tržišna integracija milijuna radnika iz postkomunističkih zemalja, “prisilila” drugu stranu na šutnju i tako stvorila dojam da sukob ne postoji, da su interesi zajednički. Naravno, postoje i oni “tvrđi” umovi koji smatraju da sukoba zapravo nikad nije ni bilo, a da su te epizode zapravo učinak iluzija komunističkog i sindikalnog pokreta. No, prevladava perspektiva generala poslije bitke.
Drugi se pak razlog krije u djelomičnoj socijalnoj uvjerljivosti narativa o zajedničkom interesu radnika i poslodavaca. Taj minimalni zajednički interes, koji se na tobožnjoj marksističkoj ljevici često prešućuje kao da živimo u feudalizmu, a ne u kapitalizmu, da se vrlo jednostavno objasniti i zato i je uvjerljiv: i radniku i kapitalistu je u interesu da kompanija opstane na tržištu. I tu nema ništa sporno i nije taj zajednički interes nekakva zahtjevna prepreka lijevom pristupu ekonomiji i klasnim interesima. Radniku jest, barem privremeni, cilj da kompanija opstane, ali pitanje je, naravno, pod kojim uvjetima. Viši intenzitet eksploatacije? Do kraja eliminirana autonomija u radu? Ovisnost isključivo o odlukama poslodavca? Nikakav utjecaj na odluke o investicijama? A da o bilo kakvom postavljanju pitanja o tome zašto životi ovise o ekonomiji zasnovanoj na konkurentskoj borbi za profite da ne govorimo.
Oni koji ova pitanja odbacuju kao elemente socijalne fizike na koje ne možemo utjecati često u pomoć pozivaju one primjere koji navodno utjelovljuju izlišnost sukoba rada i kapitala. Sama potreba za takvim primjerima dovoljno govori, ali promotrimo onaj najaktualniji. Već se godinama stvara dojam po kojem je rad u Big Tech industriji i digitalnim kompanijama nadišao klasične boljke najamnog rada. Nema dress codea, radiš ono što voliš i zapravo kreiraš, a ne radiš, radna mjesta ne izgledaju kao klasična radna mjesta već kao prostori koji “potiču kreativnost”, ali i pružaju priliku za (aktivni) odmor, autonomija je gotovo na razini one u slobodno vrijeme, plaća je itekako dobra, a ne moraš se pretjerano zamarati ekonomskim okruženjem i vanjskim utjecajima na tvoje radnom mjesto jer naprosto radiš u najpropulzivnijim kompanijama suvremenog kapitalizma, njegovim simbolima.
Međutim, poslovni modeli se polako iscrpljuju, a makroekonomske okolnosti, poput visine kamatnih stopa, mijenjaju. I u tim trenucima ona stara marksistička o prestajanju demokracije na vratima tvornice opet zvuči smisleno. Cijeli niz veliki firmi iz svijeta Big Techa je, pored zabilježnog snažnog pada vrijednosti dionica, obznanio ovih dana i masovna otpuštanja: od Facebooka preko Amazona do Twittera. I to su nerijetko obznanjivali gazde, kao u navodno nadiđenom old school kapitalizmu, poput Marka Zuckerberga i Elona Muska. Ta otpuštanja ne znače da su te firme na ivici opstanka (Twitter, doduše, možda i je) i da nas čeka kolaps, već samo signaliziraju da ni taj propulzivni sektor nije lišen klasnog sukoba. A donedavno se bilo kakav pokušaj uvođenja sindikata u sektoru smatrao anakronizmom u kojem bi uživali ionako privilegirani. Sarah O’Connor, kolumnistica Financial Timesa o tržištima rada, u nedavnoj je kolumni o benevolentnim diktaturama na radnim mjestima u Big Techu citirala reakciju jednog investitora koji je pokušaj sindikalnog organiziranju u sektoru opisao kao #aproprijaciju jezika eksploatiranih rudara dok se istovremeno uživa u najprivilegiranijem radnom iskustvu u povijesti čovječanstva.”
Ali, kao što vidimo, povijest čovječanstva se ne poklapa baš s poviješću kapitalizma i onima privilegiranijima tu i tamo zatreba jezik onih koji su radili u zahtjevnijim uvjetima. Poslovni modeli i makroekonomski uvjeti imaju svoj vijek trajanja i ne mogu zauvijek pružati utočište fantaziji o kraju sukoba rada i kapitala.