Predstavnici kapitala i čitav liberalno-ekonomski um i zaum Hrvatske proparali su ovih dana vapajima ovdašnje medijsko nebo. Razlog je najava uvođenja poreza na ekstraprofit. U svojim reakcijama ne samo da uvode krajnje sporne interpretacije same društvene uloge takvog poreza već i napadno zaobilaze osnovnu faktografiju.
Ako je suditi po dominantnim medijskim reakcijama, Hrvatsku je prošli tjedan zadesila nova velika politička nepravda. Riječ je o najavi skorog uvođenja poreza na ekstraprofit. Ideju je neformalnim kanalima plasirao ministar financija Marko Primorac, za početak samo kako bi ispitao javno mnijenje. A ono, sačinjeno ponajprije od povlaštenog sloja onih čiji se glas u pravilu najviše čuje, uzvratilo mu je ljutom kritikom. Ostatak medijske refleksije odiše pak tzv. neutralnošću.
Pobornike takvog fiskalnog iskoraka dalo se prebrojiti na prste jedne ruke; navest ćemo njihova imena. Ipak, prije toga nam valja razmotriti načelne pozicije. Ekstraprofit obično se opisuje kao zarada stečena uslijed vanrednih okolnosti na općedruštvenoj razini, te za koju po definiciji nije primarno zaslužan sam taj sretni uprihoditelj. Zauzvrat na drugoj strani ostaje velikovećinska masa unesrećenih, pauperiziranih, očajnih.
Zborni vapaji
Lijep je primjer takve grozne situacije, recimo, pandemija. Tad su ni krivi ni dužni profitirali IT-divovi koje generalno konjunktura ionako služi već dva-tri desetljeća, ali i tvrtke za dostavu i online-trgovinu. Ekstraprofit na koji se referira hrvatska vlada ovom prilikom, međutim, jest izazvan napadom Rusije na Ukrajinu. Rat je zatim posljedovao reorganizacijom odnosa na tržištu – ili je možda bilo obrnuto, ali to nam sad i ovdje nije presudno – i, napokon, energetskom krizom.
Tržišni dobitnici u toj glomaznoj tragediji ispast će na koncu ponajviše naftno-plinske kompanije. Budući da su izbile na vrh po relativnoj dobiti, a dok su apsolutnu ionako redovno bilježile, Europska je komisija preporučila zemljama našeg kontinentalnog saveza da im naplati dio premije. Otprilike onako kao što porez na dobitak u igrama na sreću nadmašuje sve druge. Više od toga je ostavljeno pojedinačnim članicama EU-a na volju, premda se mora reći da se o jačem fiskalnom zahvatu u istom kontekstu već naveliko pričalo.
Hrvatska se tako svrstala uz one države koje će proširiti taj namet na sve firme čija je dobit u ovoj godini za barem 20 posto premašila godišnji prosjek u razdoblju od 2018. do 2021. godine. Porez na ekstraprofit iznosit će vjerojatno 33 posto. Nije poznato, jer Vlada RH još snima te kalkulira, hoće li mu biti podvrgnute sve raspupale tvrtke s više od 60 milijuna godišnjeg prihoda, ili tek šampioni iznad 300 milijuna.
Kriteriji se i dalje razrađuju, naime, ali bauk poreza na ekstraprofit je u svom điru po Europi definitivno naletio i u Hrvatsku. Procjenjuje se da će zahvatiti najmanje par stotina kompanija, a u javni budžet bi se od njega slilo minimalno dvije milijarde kuna. “To će otjerati investitore i zaustaviti razvoj”, odjeknuo je vapaj iz Hrvatske udruge poslodavaca, iako nije precizirano na koji se točno razvoj misli pritom.
Iz uvijek budne udruge Glas poduzetnika postavljen je upit: “Tko to može odrediti kako je tko zaradio više?” Cilja se na tezu da se npr. IT-sektor nije okoristio zbog aktualne krize, nego zbog svojih kvaliteta. Zato se i najavljeni porez u javnom prostoru često naziva porezom “na uspjeh”, ili čak “na sposobnost”, naspram termina koji se inače koristi po Europi – solidarni porez. “To je nemoguće provesti(…)”, ogorčeno negoduje hrvatska Udruga trgovine i logistike, “jer ispada da bi država trgovcima propisala koliko smiju zaraditi.”
Zaobilaženje faktografije
Da ne citiramo baš svaku sablažnjenu žižu ekonomsko-liberalnog uma i zauma, kažimo još samo da su se neizostavno oglasili brojni dežurni trbuhozborci slobodnog tržišta: Andrej Grubišić, Davor Nađi, Marko Repecki, Branimir Perković, itd. No pogledajmo koga oni konkretno ovom prilikom zdušno brane. Pored energetskih kompanija i ponekog IT-velikana, porezne bi škare zahvatile razne banke, oveće trgovce i prerađivače hrane, eventualno neki telekom, a možda i vojnu industriju.
Zaista, moglo bi se desiti da ceh plati i pokoja nevina žrtva iz redova prepoštenoga krupnog kapitala. Između svih njih, dakle, koji samo uspješnije gaze konkurenciju u tržišnom okršaju. Prolit će se nešto suza i nad njima, pa je moguće i da će gdjetko pobjeći iz ove regulatorske tamnice negdje istočno. No direktorica HUP-a Irena Weber i ostali koji tvrde da je Hrvatska iznimno kruta po tom pitanju, uz notornu Mađarsku, ipak napadno zaobilaze svaku faktografiju.
Razne su EU-članice uvele različite modele širenja poreza na ekstraprofit dalje od energetskog sektora: Španjolska, Češka, Poljska, Belgija, Grčka, itd. Opseg i kriteriji su raznoliki, a svakako treba reći da ovdje predviđenih 33 posto spada među niže stope u tom društvu. Ne treba zaboraviti ni formalno opravdanje Bruxellesa pri sugeriranju te mjere. Eurofondovi i državni budžeti izdašno su subvencionirali takoreći sve firme kroz obje spojene krize tokom protekle dvije i pol godine.
Naposljetku, baš se Hrvatska odlikuje regresivnim fiskalnim profilom u europskim razmjerima. Ova država sve kompenzira enormnim PDV-om koji naglašeno kači šire slojeve, a redovnog poreza na dobit kao da se smrtno plaši. Zato valjda tako izrazito kukaju prokapitalistički zagovaratelji; posrijedi je neke vrste presedan. Ako političarima na pamet dođe da uvedu još i neki, standardan u svijetu, žešći porez na prihod od trgovine nekretninama ili najma, nema više labavo.
Neće se to zbiti tako lako, naravno, niti preko noći, ali nije zgoreg uložiti u prevenciju. Na suprotnoj strani je zasad tek nekolicina javnih lica, od kojih ćemo za ovu prigodu izdvojiti dva. Luka Brkić, sveučilišni profesor ekonomske politike, upozorio je da bi porez na ekstraprofit bio samo malen potez u smjeru ispravljanja “primitivnog hrvatskog poreznog sustava” i “neravnomjerno raspoređenog fiskalnog tereta u našem društvu.”
Sindikalist Vilim Ribić napomenuo je da se krizom nipošto nisu okoristile samo energetske kompanije. “Mnogi su poduzetnici anticipirali mogući rast cijena i spekulativno se ponašali”, obrazložio je. Pozvao se na tvrdnje ECB-a i MMF-a o dvojakom porijeklu inflacije u rastu ulaznih troškova proizvodnje i, usporedno s tim, u spekulaciji s dizanjem cijene unaprijed. I nije to puno, tih nekoliko neovisnih zastupatelja poreza, ali njihova argumentacija znači dosta. Naročito kad se povrh svega ustobočio i ministar financija.