Kraj je ljeta za finsku premijerku Sannu Marin bio prilično turbulentno razdoblje. Postala je relevantna konkurencija ratu u Ukrajini u borbi za središnje mjesto na naslovnicama diljem Europe. Pritom razlog nije ležao u njenim političkim potezima već u privatnim sklonostima. U javnost su “procurile” snimke njenog plesa i općenito zabavljanja na tulumima. Rasprave su široko nadišle finski javni prostor, ali i okvir unutar kojeg su se navodno vodile. Naime, rasprava se nije vodila o tome što bi bilo primjereno ponašanje visokih dužnosnika u slobodno vrijeme već o tome kako bi se trebala ponašati mlada žena. Upravo je taj patrijarhalni nagon za kontrolom i regulacijom ženske zabave bio ključan pokretač svih rasprava. No, nakon nekoliko tjedana i negativnog testa na droge, rasprave su utihnule, a Sanna Marin se vratila isključivo u domenu finskog javnog života.
A tamo je intervenirala zanimljivom objavom na Twitteru prije koji tjedan. Naime, Marin je retvitala link na članak jednog finskog sveučilišnog profesora i popratila ga citatom na finskom iz članka koji glasi: “Ima nešto ozbiljno pogrešno u prevladavajućim idejama monetarne politike čim centralne banke štite svoj kredibilitet tako da ekonomije vode u recesiju.” Marin i citirani profesor misle na politike podizanja kamatnih stopa u svrhu obuzdavanja ekonomskih aktivnosti, rasta nezaposlenosti i navodno posljedičnog smirivanja inflacije. Ne radi se dakle o nikakvoj radikalnoj ideji već o zdravorazumskom pitanju: je li recesija stvarno jedino rješenje za obuzdavanje inflacije? I da malo produbimo njegove implikacije: ako je, što nam to govori o ekonomskom sistemu u kojem živimo? Ili barem o distribuciji troškova krize tog sistema?
Intervenciju Marin na Twitteru u anglofonu, a samim tim i u globalnu javnu sferu, prenio je kolumnist Financial Timesa Martin Sandbu i zabilježio moguće političke konzekvence izostanka rasprave o sadržaju citata koji je finska premijerka obznanila javnosti. Naime, ključni problem je politička neovisnost centralnih banaka. Za razliku od političara koji moraju elektoratu opravdavati svoje poteze, središnji bankari se vode “strukom” i zakonskim mandatom: cjenovnom stabilnošću. Dakle, ako “struka” opravdava izazivanje recesije i ako je to lijek za inflaciju, onda naprosto nema političkog prostora za osudu takvog poteza. Međutim, kao što navodi Sandbu, kredibilitet središnjih bankara ovisi o kredibilitetu makroekonomskog režima u cijelosti. I ne postoje te zakonske odredbe ili ekspertize koje će zaustaviti snažne političke reakcije. Iz prostog razloga jer su same te odredbe i ekspertize politički fenomeni, a ne zadati fizički parametri.
I onda kad se pojave te političke reakcije koje će vrlo vjerojatno biti sazdane i od demokratski krajnje upitnih ideja i stavova – poput onih prilično bliskih desnom ekstremizmu – establišment će se, i politički i ekonomski, čuditi razvoju stvari i napadati protivnike retorikom o civilizacijskim vrijednostim i liberalnim procedurama. A pritom nisu omogućili ni minimum bilo kakve demokratske rasprave o najučinkovitijim i socijalno najpravednijim rješenjima za obuzdavanje inflacije. Međutim, možda postoji šansa za ponešto drukčiju putanju u odnosu na onu koja je slijedila nakon izbijanja ekonomske krize 2008. godine. Tada je primarna politika koja je imala za posljedicu snižavanje životnog standarda bila ona fiskalna. Dakle, ona pod kontrolom izabranih političara. Doduše, ta je kontrola bila ograničena mastriškim pravilima i drugim parametrima Europske unije, ali svejedno. Danas je pak monetarna politika ta koja “proizvodi” nepoželjne rezultate, a političke posljedice će opet snositi političari. I čini se da im se ta podjela uloga baš i ne sviđa. Pored Marin, recesijske politike centralnih banaka doveo je u pitanje i francuski predsjednik Emmanuel Macron. U izostanku snažne i masovne ljevice koja se može pouzdati i u pritisak odozdo i u ekonomski elaborirane model drukčijeg pristupa inflaciji, ovisni smo o strahovima političkog centra. Nije baš neka nada, ali bolje išta nego ništa.