U političkom iščekivanju sve izraženijih učinaka klimatskih promjena raspravama kolaju razne ideje o ljudskoj prirodi i očekivanom ponašanju. Takve su rasprave jalove, a samim tim i borba protiv ublažavanja učinaka klimatskih promjena, ako ne razumijemo društvene odnose u kojima su te promjene nastale.
Nedavno je u časopisu Lancet objavljena studija koja je otkrila povezanost između agresivnog ponašanja na internetu i vremenskih prilika. Istraživači su usporedili govor mržnje na Twitteru s temperaturama i otkrili porast online agresije u slučaju nižih ili viših temperatura. Najizraženiji porast online neprijateljstva otkriven je u slučajevima ekstremnih vrućina.
U vrijeme globalnog zatopljenja studija nas navodi na pesimistične zaključke: ako vrućina povećava ljudsku agresivnost, onda su to zaista loše vijesti za čovječanstvo koje će se morati prilagoditi životu na vrućem planetu, bez obzira na uspjehe u ublažavanju klimatskih promjena.
Utjecaj klimatskih promjena na konfliktnost, nasilje i agresiju prilično je dobro istražen, a veza je intuitivno pozitivna: ali samo pod pretpostavkom svijeta u kojem živimo. Iako jesu korisne s obzirom na to da ukazuju na biološke granice podnošenja visokih temperatura, studije ne treba shvatiti kao suho zlato: ljudi su društvena bića i više od svega definiraju nas prvenstveno društveni odnosi u koje ulazimo. Oni nisu nepromjenjivi, već se mijenjaju u skladu s borbama društvenih aktera.
Kapitalizam katastrofe
Špekulacije ili tvrdnje o ljudskoj prirodi oduvijek su bile prisutne u intelektualnom životu čovječanstva, a odigrale su i posebno važnu ulogu u formiranju političkih trendova modernog doba. U posljednje desetljeće ili dva, pop psihologija – paralelno s usponom američke internetske desnice – također se etablirala u širim raspravama. S jasnim naglaskom: čovjek je sebično, natjecateljsko i agresivno biće.
To su, naravno, idealne karakteristike aktera na slobodnom tržištu. U kapitalističkim društvima taj tip ponašanja se potiče, ako ne i proizvodi. Takvo gledište služi za prikaz kapitalizma kao prirodnog stanja – društvenog poretka koji najbolje odgovara ljudskoj prirodi.
Iz ove su perspektive razumljivi pesimistični pogledi psiholoških studija. U društvenom poretku koji se temelji na privatnom prisvajanju zajedničkog bogatstva – prirodnih resursa i društvenog rada, i u kojem većina stanovništva ne može samostalno odlučivati o svojim životima, a država autoritarno kontrolira svoje stanovništvo i brani svoje granice od drugih, dok u isto vrijeme cvijeta opresija zasnovana na spolu, boji kože ili drugim obilježjima, ne treba očekivati drugačije odgovore. Pooštravanje prirodnih životnih uvjeta pooštrit će i ponašanje ljudi koji se nađu u takvom svijetu.
Upravo je takav društveni poredak uzrok ubrzanog iscrpljivanja i uništavanja prirode. Kapitalizam proizvodi i prirodne i društvene katastrofe. Čak i kada su u pitanju samo sile prirode, primjerice geološka u slučaju potresa, katastrofu istovremeno stvaraju društveni uvjeti: lošija stambena izgradnja u manje bogatim sredinama, nejednake mogućnosti obnove domova, (ne)dostupni resursi za brzu pomoć itd. U klimatskom kolapsu kauzalnost je očita: kapitalizam pokreću fosilna goriva koja su glavni uzrok globalnog zatopljenja.
Prirodne i socijalne katastrofe također su poslovna prilika iz perspektive kapitala. Naomi Klein skrenula je pažnju na to izrazom “kapitalizam katastrofe”. Teško je poreći da kapital ne koristi katastrofe kao katalizator za eksproprijaciju, deregulaciju, privatizaciju, tj. kapitalističku ekspanziju. Trenutno to možemo promatrati “uživo” tijekom rata u Ukrajini. Zašto bismo zamišljali da možemo očekivati drugačije trendove u vremenima intenzivnijeg kolapsa klime?
Komunizam katastrofe
U odgovorima na katastrofe može se pronaći i uporište za optimizam. Rebecca Solnit suprotstavila se uvjerenju da katastrofe izvlače ono najgore iz ljudi idejom “zajednice katastrofe” – novih kolektivnih veza solidarnosti i uzajamne pomoći i suradnje koje se uspostavljaju između ljudi u katastrofalnim situacijama. Njezin primjer je uragan Katrina koji je poharao New Orleans, a u našem okruženju možemo se prisjetiti velikih poplava na Balkanu 2014. godine.
Solnit upozorava da je nakon katastrofe često prvi zadatak države uspostaviti “red”, a ne pomoći žrtvama. U slučaju uragana Katrina, policija se usredotočila na sprječavanje “pljačke” i pritom ubila dosta preživjelih koji su pokušavali pobjeći iz poplavljenog grada. Pritom nije rijedak još jedan odgovor države – da zakaže u većoj ili manjoj mjeri; ne može se nositi s posljedicama, a ujedno i (privremeno) gubi vlast na tom području. Time se otvara još više prostora za samoorganiziranu solidarnost ljudi.
U nekim slučajevima, gdje je mreža solidarnosti, organizacijskih veza i kulture uzajamne pomoći već postojala prije katastrofe, zajednice katastrofe započele su proces drugačije organizacije društva, temeljene na nekapitalističkim načelima, eliminirajući stare oblike dominacije i ugnjetavanje. Istodobno su se odupirali pokušajima kapitala koji je u katastrofi prepoznao prilike za gentrifikaciju ili druge intervencije u društvenom tkivu. U krugovima libertarijanskih socijalista za takav odgovor na katastrofalne situacije ustalio se izraz “komunizam katastrofe”.
Ali to su samo prolazni trenuci oslobođenja jer ih država “raspušta” ili ukida kada se uspostavi barem neka razina stabilnosti. U isto vrijeme, ti trenuci raja uspostavljeni su u pravom paklu: razaranja koje odnosi mnoge ljudske živote i važnu društvenu infrastrukturu. Ipak, ovi odgovori nude optimizam – pogled koji je u suprotnosti s frenetičnom borbom svih protiv svih koju pogoršava eskalirajuća vrućina.
Iz obje perspektive možemo napraviti neku vrstu realne sinteze. Ovo je otrcano opažanje, ali očito je da ljudi imaju potencijal biti loši i dobri. Sebični, neprijateljski, šovinistički ili altruistički, solidarni, drugarski. Ponašanje ljudi mora se razumjeti u spletu društvenih okolnosti i njihova vlastitog djelovanja.
Realizam
Ako ne želimo pristati na pesimističan pogled, onda se moramo posvetiti promjeni društvenih okolnosti koje nas guraju u sebičnost i natjecanje, a planet u ekološki kolaps. No, da bi se promijenile društvene okolnosti, one se najprije moraju analizirati i razumjeti. Moramo pristupiti razumijevanju društvenih odnosa i okolnosti sa stajališta pripisivanja ljudima što manje ili nimalo urođenih karakteristika. U suprotnom svoje razumijevanje društvenih procesa prilagođavamo svojim pretpostavkama o ljudskoj prirodi ili na tim pretpostavkama gradimo cijelu konstrukciju punu pogrešnih zaključaka i predrasuda.
Kada se promišljaju razlozi izostanka pravog masovnog otpora na rubu klimatskog kolapsa, često se nameće hipoteza da je degradacija prirode previše apstraktna, da su krize prolazne i da ih radni ljudi ne osjećaju dovoljno na vlastitoj koži. Ako malo proširimo hipotezu – da ipak imaju dovoljno komfora za njegovanje unutarnjeg egoizma. Takvo gledište previđa drugu stranu: da nema jasnog odgovora što učiniti. Razlog izostanka odgovora ili njihove marginalnosti je i nerazumijevanje društvenih okolnosti – odnosno teorije koja bi mogla pridonijeti razvoju takvog odgovora.
Trendovi pogoršanja i brzo približavanje klimatskih “točaka preokreta” događaju se unatoč raznim naporima naprednih društvenih snaga. To pridonosi širenju defetizma, pa i klimatskog nihilizma: “ne možemo ništa zaustaviti, nemamo rješenja”, što nadopunjuje načelo “uživaj dok možeš”.
No, pritom ne smijemo zaboraviti uvodno upozorenje o biološkim učincima velikih vrućina i ekstremnih vremenskih pojava koje su posljedica zagrijavanja planeta. Klimatski kolaps nije stvar distopijske budućnosti, već se danas na globalnom jugu ubrzano urušavaju prirodni uvjeti za život, posebno za male poljoprivredne proizvođače, radni ljudi se guraju u još goru bijedu ili bježe za novim životom, a sve izraženiji su i sukobi za osnovne prirodne resurse. Neće proći dugo prije nego što neka područja budu nenastanjiva zbog kombinacije topline i vlage. Svaka desetinka stupnja manje je važna. Bez obzira na trendove, ne smijemo odustati od borbe za ublažavanje klimatskih promjena. Znanost o klimi je jasna: još uvijek ima prostora za manevriranje.
No, sužavanje manevarskog prostora i horizonta klimatskog sloma ne znači i slom smisla društvene borbe. Pouke o “zajednici katastrofe” ili “komunizmu katastrofe” pokazuju koliko je, bez obzira na situaciju, važna borba za institucije solidarnosti – kako za državno organiziranu solidarnost (npr. javno zdravstvo), tako i za oblike izvan države, tj. novi autonomni oblici solidarnosti.
S druge strane, horizont klimatskog kolapsa nameće radikalizam u borbi, i to u leksikonskom značenju riječi: borba koja se “tiče suštine, temelja nečega i ostvaruje se odlučno, bez popuštanja”. Bit ili temelj su kapitalistički društveni odnosi koji ubrzano uništavaju životne uvjete čovječanstva i neljudske prirode te nameću konkurenciju i agresivnost.