Tekuća rasprava o inflaciji kreće se na terenu između tehnike i metafizike, uz redovitu moralizaciju. Neophodna politizacija je moguće jedino snažnijim uključenjem ljevice. Uključujući i objašnjenja i recepte.
Iako se, s različitim intenzitetima vidljivosti, već gotovo godinu dana bez iznimke pojavljuje na lokalnom dnevnom medijskom redu, javni razgovor o problemu inflacije, njezinim uzrocima i potencijalnim rješenjima, u pravilu ostaje unutar sigurnih, strogo tehničkih žanrovskih granica.
U najboljem slučaju, standardna kritika monetarnih politika centralnih banaka u posljednjih deset i više godina nadopunjava se preko volje minimalnom kontekstualizacijom, nabrajanjem recentno aktivnih inflatornih faktora na koje centralne banke po svojoj prirodi ionako nisu mogle imati previše utjecaja. To je, ukratko, ona argumentacijska ruta koja uglavnom vodi od pucanja sada već notornih opskrbnih lanaca, preko porasta cijena energenata i hrane izazivanih ratom u Ukrajini, pa do sasvim trivijalnog nabijanja cijena osnovnih usluga i potrepština od strane korporacija u kontekstu povećane potražnje.
U najgorem, stvari se pristupa kao isključivo monetarnom fenomenu, to jest jednostavno kao cijeni koju je sada potrebno platiti zbog krive tehnokratske procjene u polju monetarne regulacije nakon 2008. godine — inflacija je, najkraće rečeno, samo posljedica povećane ponude novca. Predvidljivo, kao konzervativni začin, u oba se slučaja koristi i primjer fiskalne politike američke države tijekom COVID-19 pandemije, odnosno podatak da se paket različitih oblika javne financijske pomoći u međuvremenu približio granici od gotovo pet bilijuna dolara, bez, očekivano, previše osvrtanja na logiku distribucije spomenutog iznosa. I dok je svaki od ovih momenata, naravno, u manjoj ili većoj mjeri pridonio situaciji u kojoj se globalna ekonomija u posljednjih godinu i nešto dana zatekla, šira slika ostaje zamagljena. Drugim riječima, o inflaciji kao političkom pitanju u pravom smislu riječi uglavnom se ne može čuti ništa.
Depolitizirane rasprave
Ovim povodom i u ovom kontekstu, depolitiziranost tekuće diskusije o inflaciji moguće je zapravo, između ostalog, tumačiti i kao dubinu poraza ideje masovne lijeve politike u sedamdesetim i osamdesetim godinama prošlog stoljeća. Unatoč konkretnoj, povijesnoj referenci, u beskonačnom aktualnom dominantnom naklapanju oko toga dižu li, u pokušajima obuzdavanja inflacije, centralne banke kamatne stope dovoljno brzo i visoko ili ne, prostora za ozbiljniju političko-ekonomsku kontekstualizaciju, za pogled na drugu stranu istog papira, čini se, nema previše.
Naime, u sedamdesetima i osamdesetima, američka je ekonomija u dva navrata zabilježila dvoznamenkaste postotne stope inflacije, 1974. te u periodu između 1979. i 1981. godine, a priliku za propitivanje poslijeratnih kejnzijanskih standarda u organizaciji ekonomskih aktivnosti konzervativni makroekonomski kamp nije propustio. Unatoč “eksternim” šokovima, odnosno poremećajima u opskrbi naftom, rasprava je uspješno prebačena uglavnom na kombinaciju tehničko-metafizičkog terena čije su granice u principu do danas ostale sačuvane u obliku korica tipičnog makroekonomskog udžbenika. Ukratko, izvore problema samo je trebalo začepiti na nivou potražnje.
Većim dijelom zbog potrebe financiranja rata u Vijetnamu, a manjim zbog običnih izbornih kalkulacija, Nixonova i Johnsonova administracija, glasilo je objašnjenje, održavale su stopu nezaposlenosti suviše niskom. U kombinaciji s visokom razinom sindikalne gustoće (gotovo četvrtina radne snage u privatnom sektoru uživala je neki tip sindikalne zaštite), odbacivanjem zlatnog standarda i makroekonomskim politikama većih deficita i niskih kamatnih stopa, cijene su, prije ili kasnije, morale početi rasti i nastaviti rasti. Cijene su, međutim, počele i nastavile rasti i zbog toga što je kapital njihovim podizanjem istovremeno odgovarao i na rast troškova proizvodnje i na sindikalne pritiske. No, dijagnoza i terapija ionako su bile unaprijed formulirane. Državno petljanje u samoregulirajuću logiku tržišta — ekspanzivne monetarne politike, javna potrošnja u funkciji poticanja ekonomskog rasta, smanjenje nezaposlenosti — inherentno je inflatorno.
Kvazipovijesne paralele
Pobjedu ipak nije odnijela posve idealna varijanta. Ova ili ona vrsta šoka tržište može izbaciti iz ravnoteže, ali ne dugoročno, pa je i eksternu intervenciju moguće tolerirati u slučajevima kada je ona u funkciji ponovnog uspostavljanja onoga što se smatra optimalnim uvjetima za funkcioniranje tog istog tržišta. Spirala rasta cijena i plaća i ekonomske stagnacije riješena je napokon koncem sedamdesetih u korist kapitala, i to s takvim učincima da se od njih američka radnička klasa zapravo nikada nije oporavila. Na izmaku 1979. godine Paul Volcker, upravo ustoličen kao predsjednik FED-a, podigao je kamatne stope na gotovo 18 posto. Postotak će iduće godine dodatno narasti, a na rezultate nije trebalo dugo čekati; veći kreditni troškovi, bankroti, rast nezaposlenosti i recesija obilježili su američku ekonomiju 1982. i 1983. godine. Stopa inflacije pala je zatim u listopadu 1982. godine ispod pet posto i problem je, eto, bio riješen.
Nije stoga posebno čudno što je Volckerovo prezime uskrsnulo u većini rasprava oko aktualne inflacije kao praktični motiv za povlačenje kvazipovijesnih paralela. Uostalom, ideja centralne banke kao legitimne i stručne institucije u reguliranju inflatornih kretanja formirana je upravo u spomenutom razdoblju i prije ili kasnije preuzeta i na drugim lokacijama. Primjerice, osnovni cilj Europske centralne banke, prema Ugovoru iz Maastrichta, jest održavanje “stabilnosti cijena”. Koncept je do kraja dotjeran baš u devedesetima, kontrolom inflacije na zanemarivoj ili umjerenoj razini s ciljem zaštite vrijednosti financijske imovine i, u situaciji u kojoj je sindikalni pokret prestao biti doista ozbiljan ekonomski faktor, upozorenjima o nužnosti umjerenih plaća te monetarne i fiskalne discipline. Set istih postulata ambiciozniji rimejk doživio je nakon 2008. godine kada su se, u svjetlu rizika od deflacije i privrednog zastoja, centralne banke okrenule “nekonvencionalnim” metodama, to jest niskim ili negativnim kamatnim stopama i politikama otkupa javnog duga i financijske imovine.
Liberalni diskurs o inflaciji, očito, nije u stanju dobaciti dalje od tehničke ili moralne kritike. U konkretnom primjeru monetarnih politika nakon 2008. godine nije, na primjer, u stanju postaviti pitanje o demokratskoj kontroli nad investicijama jeftinog javnog novca. Također, strukturna proturječja suvremenog kapitalizma ostaju nezapažena. Drugim riječima, u kojoj je mjeri doista suvislo trošiti toliko energije i prostora na raspravu o ritmu podizanja kamatnih stopa u situaciji u kojoj se centralne banke objektivno nalaze u slijepoj ulici. Konkretno, kako točno pomiriti politike upumpavanja povijesne količine svježeg novca u financijski sektor i boriti se protiv inflacije monetarnim zatezanjem? Suočeni s lošim izborom između umjetnih monetarnih poticaja, odnosno podizanja vrijednosti financijske imovine, i mjera štednje, obrise treće, demokratske opcije u rješavanju problema inflacije moglo bi se nazrijeti u razgovoru koji neće biti opterećen teretom tehničke “neutralnosti”. S konceptom inflacije kao konkretnim oblikom preraspodjele, određene institucionalnim postavkama i širim odnosima moći u društvu, ljevica ostaje ta koja bi takav razgovor trebala glasnije povesti.