Zašto Možemo! svoj ogranak u Puli uoči referenduma “prepušta” SDP-ovom poslušništvu investitoru, a u Zagrebu ostaje u koaliciji bez obzira na sve? Što nam ta asimetrija govori o politici platforme na nacionalnoj razini? Je li posrijedi taktički kompromis ili političko nesnalaženje u centrali i manjak povjerenja?
Netko će to možda nazvati političkom taktikom u ime višeg cilja, a netko tek jednostavno glupošću. Netko će u tome vidjeti specifičnost različitih razina političke vlasti i njima posve prikladnu logiku postupanja, netko pak samo i jedino žbukanje pogrešaka situacijski izmišljenim argumentima na brzinu. A radi se zapravo o asimetriji političke principijelnosti, o Možemo! i SDP-u, u Zagrebu i u Puli, o centru i periferiji, o metropoli i zapadnoj provinciji, o gubicima i dobicima.
To da se u Puli 9. listopada održava referendum, da je pitanje “Jeste li za izmjenu Generalnog urbanističkog plana Grada Pule kojom će se u cijeloj zoni obuhvata važećeg Urbanističkog plana uređenja „Lungomare“ (Službene novine Grada Pule 12/12, 11/15 i 1/16 – pročišćeni tekst) ukinuti mogućnost gradnje hotela, drugih turističkih smještajnih kapaciteta i stambeno-poslovnih građevina?” (jesmo!), da je povod izgradnja hotela kojim pulski Lungomare zauvijek gubi svoju javnu fizionomiju, da investitor najavljuje da bi u slučaju za nj nepovoljnog ishoda pokrenuo međunarodnu arbitražu protiv Republike Hrvatske – o tome se, unatoč kontinuiranom pristizanju vijesti s periferije, u centru, nažalost, jako malo zna.1
Kao što se jednako malo zna da je pulski Možemo! u preslagivanju odnosa upravljačkih snaga u gradskom Vijeću izgubio mjesto njegove predsjednice (Dušica Radojčić) i da je u toj smjeni, koju je pokrenuo jedan zastupnik nacionalne manjine, zdušno sudjelovao lokalni SDP i lokalne političke nakupine i frakcija njihovih frakcija. Ta se ključna vijest ili spoznaja možda ipak jest probila u nekom trenutku do Viktora Gotovca koji je vidjevši ulogu pulskog SDP-a, zamislio kraval u pol jedne sjednice, a da se nije raspitao je li vijest doprla do ušiju zagrebačkog Možemo! i vrha SDP-a. Ukratko, radi se o tome kako je Možemo! u jednom gradu na periferiji ostao bez SDP-a i kako je u centru iskorišten svaki postojeći adut da se s SDP-om ostane na vlasti. Ili drukčije: ono što je dopušteno u zapadnoj provinciji, nije dopušteno u metropoli. Naravno da je ključno pitanje zašto?, ali je i naravno da se to uopće ne pita jer je, je li, neupitno bjelodano da se ne pita.
Taktika prešućivanja
Način na koji su pulski vijećnici SDP-a tretirali zastupnike Možemo!, kao i način na koji su im se obraćali na sjednicama Gradskog vijeća, nedvojben je znak da plenkovićevski intonirana bahatost i politička kratkovidnost ne stanuju samo u HDZ-u (kao što trajno zbunjuje hadezeovska disciplina i šutnja Možemo!–skupštinara na sjednicama u Zagrebu). Dapače, set patetičnih argumenta iskorišten u pulskoj debati, u kojoj su navodni socijaldemokrati svesrdno zagovarali velebnu hotelsku eko-investiciju koja Pulu vodi izravno u bolju budućnost, izaziva fiziološke poremećaje, kao i stajalište pulskoga govornog automata na čelu nacionalnog SDP-a. Kako god, pulski je Možemo! dobio po nosu, a lokalni je SDP predvodio bahatu većinu i prednjačio u cipelarenju. U tom je smislu posve dovoljno na YouTubeu na kanalu grada Pule pogledati 16. i 17. sjednicu Gradskog vijeća ako se već nije uživalo u prijenosu uživo. Nadam se da će jednako atraktivan biti i pretpostavljeni 2. čin, kad se za hotel bude opravdano tražila koncesija na plažu pa kad matematičari napokon zbroje 1+1 i razriješe dvojbu. Jer, ah, tko ne bi onakvom hotelu dao koncesiju na plažu? Pa kad već dupkom puni pulski proračun da bar ima komad “svoga mora”, neka se investicija dovrši u punom profilu.
Prešućivanje događaja u središtu carstva daleke provincije zbilo se nekako u vrijeme kad se počelo šuškati o takozvanom okrupnjavanju koalicijskih strana lijevo od centra protiv HDZ-a i kad su se počeli zbrajati anketni postotci. Na to se nadovezao Gotovčev harakiri. Pa kako su stvari krenule, nešto se moralo napraviti, u plemenitoj namjeri da se popegla ili barem ublaži asimetrija političke principijelnosti. Tako je (zagrebački) saborski Možemo!, onaj koji je šaptom ispratio gaženje pulskog dijela platforme i kojemu je SDP siguran partner u metropoli, organizirao u četvrtak, 28. rujna u Saboru RH okrugli stol posvećen pulskom slučaju odnosno službeno: Okrugli stol Kluba Zeleno-lijevog bloka “Pulski Lungomare – Imaju li građani pravo odlučivati o svojem gradu”. Govornici na dvosatnom okruglom stolu, koji je moderirala uvijek raspoloživa i smislena Sandra Benčić, bili su (donedavna predsjednica, a sad) vijećnica u Gradskome vijeću Grada Pule Dušica Radojčić (Možemo!), Ivana Nataša Turković iz inicijative građana Referendum za Lungomare, zastupnik u Gradskome vijeću Grada Dubrovnika i predstavnik inicijative građana Srđ je naš Đuro Capor, arhitektica i potpredsjednica Društva arhitekata Istre Helena Sterpin, arhitektica i predstavnica udruge Pravo na grad Iva Marčetić, kao i pravnik iz udruge Zelena akcija Enes Ćerimagić.
Uglavnom, raspravljalo se o referendumu za Lungomare, desetak dana prije njegova datuma, inače drugom lokalnom referendumu koji se u Hrvatskoj održava od proglašenja neovisnosti, a na kraju su uobičajeno uslijedila pitanja prisutnih. Koliko se okom moglo vidjeti u publici nije bilo nijednog saborskog zastupnika iz Istre, dakle ni IDS-a ni SDP-a, pa čak ni onih iz pulskog SDP-a koji su svojedobno cipelarili Možemo!, svrgavali predsjednicu Gradskog vijeća i zdušno, kao i Peđa Grbin, zagovarali čudo od hotela. Bizarnost slučaja seže i izvan saborskog prostora pa se tako baš u vrijeme trajanja okruglog stola na YouTubeu pojavio video-spotić investitora i dobrotvora, a portal Glasa Istre, lokalnog kolonijalnog dnevnika, u hipu ga je kao glavnu vijest zakačio na svoje stranice. Impresivna količina sredstava koja će gradnjom i radom novog hotela dospjeti u blagajnu Pule, kao i njegova komparativna podjela u aspekte javnih politika i njihovih izravnih korisnika u tom video-spotiću doista ostavlja bez daha jer se zapravo ne radi o hotelu nego o daru s neba kojim Pula tek tako rješava barem dvije trećine svojih problema.
Na okruglom stolu višekratno je spomenuta uloga stranački visokopozicioniranih ljudi i donatora pulskog SDP-a u tvrtkama koje grade hotel i slične dobrotvorine za građane Pule, ali nitko nije postavio ključno pitanje: kako se iz centra politički vidi zapadna provincija i kako se surađuje s partnerima u metropoli, a sukobljava s njihovom lokalnom ekspoziturom, i zašto se u jednom slučaju lokalna organizacija pregazila, a u drugom, onom provincijskom, uživala potpunu autonomiju u vlastitom patetičnom performansu. Jednako vrijedi i za drugu stranu kao niz pitanja: što se pritom taktički prešutjelo, gdje se i kad pušta magla, što je na stolu, a što ispod njega. Stoga se na trenutke činilo da svi znaju i pristaju kao na neku igru u kojoj netko drži figu u džepu. Sudionici su nastupili jasno i dorečeno, dio publike (tipičan metropolitanski višak) pokušavao je sugerirati uključenim pridošlicama iz zapadne provincije zašto nisu poduzeli ili učinili ovo ili ono, a Maja Sever se, primjerice, čudila kako se pulski slučaj nije probio u medije, čudila se kao da nikad nije radila na HTV-u ili da ne zna što se još nalazi u vlasničkom portfelju Dragana Šolaka i United grupe koji je, da ponovimo za ponavljače, vlasnik tvrtke koja gradi hotel na Lungomare. A vlasnik je i Telemacha i Nove TV i N1 televizije, a i FC Southamptona, onako da se zna.
A što onda s nacionalnom razinom?
Dakle, pitanje koje vrijedi postaviti: ako smo na lokalnim razinama naišli na asimetriju političke principijelnosti, kako bi se stvar “jednog dana” mogla odvijati na nacionalnoj razini? Tko je skloniji progutati mimo iluzije u prestabiliranoj harmoniji “lijevo od centra”? Odnosi u anketnim postotcima pretežu na jednu stranu. Hoće li se zbog toga SDP ukazati kao onaj pulski ili središnji (vs. zagrebački nedavno)? Hoće li se pak centrala Možemo! (ne zvuči pretenciozno, iako bi se na prvi pogled moglo učiniti) zamagljena kvazilobiranjima ponašati principijelno kao u Zagrebu ili će iz Zagreba (“bzzzz”) skretati poglede u slučajevima sličnim pulskom i zalijevati nepovjerenje prema svima osim prema par izabranih u centrali? Način na koji su ostavili pulski dio platforme na cjedilu, i onda u Saboru zaključili kako je borba protiv sistema ista kao i prije osamnaest godina gotovo da izaziva podsmijeh sa stajališta političkog ishoda u kojemu jesi na vlasti u glavnom gradu i kad matematički pouzdano sa SDP-om u startu imaš par postotaka više od HDZ-a.
Ako postoji nacionalna politička ambicija, trebalo bi ju deklarirati i prepoznati izvana, kao što bi vlastite kapacitete trebalo dobro poznavati iznutra. To bi možda pulskoj inkarnaciji platforme moglo doći kao svojevrsna utjeha jer su eto i u centru uspjeli politički artikulirati svoj glas dok je besplodna rasprava o smeću i vrećicama pojela zdravi smisao političkog života, a Zagrepčani odjednom otkrili savršeno kompliciranu radnju nošenja vreća razvrstanog smeća na za to predviđena mjesta. Usto, gdje je politički kadar koji bi upravljao državom u užem ili širem koalicijskom bloku. Hoće li stare partijske strukture uvjetovati popunu kadrovskih križaljki, a Možemo! će za ministre raspisivati javne natječaje?
Šalu na stranu, ali imati kapaciteta za preuzimanje vlasti u državi nije mala stvar. Nedovoljno je ono populistički komotno fraziranje varijanti Puljkove krilatice (“Ili Hrvatska ili HDZ”.), nedovoljno barem za onaj profil koji Možemo! katkad, u rijetkim “ideološkim” poluprilikama, poluiskoristi u polukategorijama, onaj koji pristojan dio njihovih glasača zapravo očekuje. Može se učiniti da su spomenuta pitanja izlišna. Međutim, ona definiraju smjer. Lako je okrenuti glavu od zapadne provincije, ali to nije baš dobra niti poželjna uvertira za bilo što smislenije.
A što se referenduma tiče, možemo se pretvarati kako je to važan korak u demokratizaciji političkog života jer su građani koji ne bi hotel omogućili svim građanima da iskažu svoja stajališta i odluče hoće li zapravo taj hotel ili ne, i umirati od ljepote u toj demokratskoj, štoviše, direktno-demokratskoj stilizaciji. Kud ćeš veće sreće nego kad građani uzalud koriste demokratske institute, ali bi trebali biti sretni što su ih iskoristili, ono kubertenovski: važno je sudjelovati. Za to vrijeme investitor poziva Puljane da ostanu doma i ne budu brana razvitku grada.
Da mi je zaokružiti DA debelim crvenim flomasterom. Uz prigodnu za kraj.
1 “Popis sličnosti s onim prvim lokalnim referendumom u RH (misli se na Srđ, op. a.) može se zaokružiti podatkom da je i u Puli investitor najavio, ako ne dobije pravo na gradnju, tužbu protiv države na međunarodnom arbitražnom sudu. Tad je od Hrvatske potraživano čak pola milijarde eura odštete. No kao i s procesom za klevetu, obično je riječ o tzv. SLAPP-tužbama. Notorna je to praksa u globalnim razmjerima zadnjih desetljeća, radi zastrašivanja protivnika.” Usp. “Privatizacija Pule od prvog reda do mora“. Inače SLAPP tužbe (akronim od Strategic Lawsuit Against Public Participation) ili strateške tužbe protiv javnog sudjelovanja jesu tužbe s namjerom cenzure, zastrašivanja i ušutkavanja kritičara tako da ih se optereti troškom pravne obrane dok ne odustanu od kritike ili protivljenja. Dakle, sve jasno.
- “Popis sličnosti s onim prvim lokalnim referendumom u RH (misli se na Srđ, op. a.) može se zaokružiti podatkom da je i u Puli investitor najavio, ako ne dobije pravo na gradnju, tužbu protiv države na međunarodnom arbitražnom sudu. Tad je od Hrvatske potraživano čak pola milijarde eura odštete. No kao i s procesom za klevetu, obično je riječ o tzv. SLAPP-tužbama. Notorna je to praksa u globalnim razmjerima zadnjih desetljeća, radi zastrašivanja protivnika.” Usp. “Privatizacija Pule od prvog reda do mora“. Inače SLAPP tužbe (akronim od Strategic Lawsuit Against Public Participation) ili strateške tužbe protiv javnog sudjelovanja jesu tužbe s namjerom cenzure, zastrašivanja i ušutkavanja kritičara tako da ih se optereti troškom pravne obrane dok ne odustanu od kritike ili protivljenja. Dakle, sve jasno. [↩]