Prošlotjedna odluka ruskih vlasti o parcijalnoj mobilizaciji prouzrokovala je, pored nasilja u regrutnim centrima, i priličan egzodus onih kojima mobilizacija prijeti, a nisu baš previše zainteresirani za status topovskog mesa. Na portalima i društvenim mrežama kolale su brojne snimke zakrčenih aerodroma i puteva, a s obzirom na to da im je Beograd jedna od dostupnijih i poželjnijih destinacija, uslijedili su i mimovi o zadovoljnim beogradskim rentijerima. A vrlo brzo su se pojavile i znakovite političke reakcije i društvene argumentacije.
Naime, brojne zemlje, prvenstveno one baltičke, odlučile su uskratiti azil Rusima koji bježe od mobilizacije pod izgovorom da trebaju ostati u svojoj zemlji i boriti se protiv vlasti. Ili, u varijanti svojevrsnog političkog suda, uskraćeni azil predstavlja kaznu za individualni doprinos samoj činjenici što je Vladimir Putin na vlasti. Radi se, dakle, o realizaciji onog prastarog kafanskog, a nerijetko i akademskog, argumenta o tome da narod ima vlast kakvu zaslužuje. Ili da je kriv zato što je tu vlast birao. Samim argumentom u ovoj konkretnoj varijanti ćemo se pozabaviti, ali prije toga valja naznačiti da se odlukama o uskraćivanju azila krše međunarodne konvencije i da se zapravo radi o ilegalnim potezima.
Kritiziranje ili kažnjavanje građana zato što su svojim (ne)djelovanjem doveli određenu političku opciju na vlast ili zato što ju naknadno nisu srušili pretpostavlja prilično idealističan pogled na politički život. I to na barem tri razine. Pretpostavlja da je građanima na raspolaganju svakodnevno sudjelovanje u političko-ekonomskim odlukama: s naglaskom na ekonomskim. I tu nema velike razlike između Rusije i Njemačke. Pretpostavlja da se političko organiziranje odvija u svojevrsnom vakuumu u kojem ne postoje bolje ili lošije startne pozicije i da se radi samo o širenju ideja kao takvih koje onda zahvate većinu i sve se promijeni. I pretpostavlja da je većini građana konstantno bavljenje politikom hobi, a ne luksuz teško dostižan onima kojima je ekonomsko preživljavanje prioritet. I sasvim je normalno da se građani, bez obzira na socijalni status, u kontekstu izostanke relevantne organizacije koja “skrbi” o političkim problemima počnu brinuti o tim problemima tek kad ih se počnu izravno ticati.
Ali čak i da se utvrdi da su oni koji sad bježe od mobilizacije glasali za Putina, kažnjavanje je krajnje politički problematično. Osim što ukida pravo na promjenu političkog stava i mišljenja, zanemaruje i politički legitimitet onih koji kažnjavaju i onih koji argumentacijama kažnjavanje podržavaju. Kako se taj legitimitet uopće stječe? I možemo li preispitati njihove političke odluke? Jesu li možda glasali za one političke snage koje su devedesetih u Rusiju “izvezli” doktrinu šoka i brutalnu privatizaciju i tako pripremili teren za kasniji dolazak Putina na vlast? Dakle, argumentaciju protiv kažnjavanja nije naročito teško izvesti, što upućuje da se prvenstveno radi o cinizmu. I to pogotovo liberalnom cinizmu kojeg je najefektnije na Twitteru razotkrio podkaster Dan Arrows ustvrdivši da je protivljenje azilu za mobilizirane Ruse zapravo liberalna varijanta desničarske antimigrantske retorike po kojoj izbjeglice moraju ostati u svojoj zemlji i uzeti pušku u ruke. Azil za dezertere je jedina ispravna odluka.