Iako Slovenija na papiru ima dobro uređeno područje reproduktivnih prava, od financijske krize 2008. množe se satelitske organizacije koje ih nastoje ograničiti, a sa svakom koalicijom desnog centra resursi se sve više slijevaju u njihove ruke. Tonja Jerele piše o kronologiji i ustroju konzervativnog pokreta u Sloveniji.
Povijest neovisne Slovenije također je povijest pokušaja ograničavanja seksualnih i reproduktivnih prava i borbe za njihovo očuvanje. Na početku treba naglasiti da je Slovenija jedna od zemalja s relativno dobro uređenim područjem reproduktivnih prava. Pravo na samostalno odlučivanje o rađanju zajamčeno je člankom 55. Ustava koji glasi: “Odlučivanje o rađanju djece je slobodno. Država omogućuje ostvarivanje te slobode i stvara uvjete koji roditeljima omogućuju da donose odluke o rađanju svoje djece.” Područje je pobliže uređeno Zakonom o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djeteta (ZZUUP), koji je malo mijenjan od 1977. Hormonska kontracepcija, pobačaj i druge usluge povezane s reproduktivnim zdravljem uključene su u popis usluga koje pokriva zdravstveno osiguranje. Čak 72% stanovništva podržava pravo na pobačaj, a broj pobačaja svake je godine sve manji. Ukupno se u Sloveniji na godišnjoj razini izvrši otprilike 3.000-3.500 pobačaja). Priziv savjesti ostvaruje samo 10 ginekologa, što iznosi oko 3% svih ginekologa u Sloveniji. Institucija u kojoj takav ginekolog radi zakonski je dužna ženi omogućiti pristup traženoj usluzi. Nema dobne granice za prekid trudnoće, a maloljetnici ne treba dopuštenje roditelja.
Međutim, to ne znači da reproduktivna prava nisu ugrožena ili da sve žene imaju jednaku mogućnost pristupa uslugama reproduktivnog zdravlja. Trenutno 200.000 žena u Sloveniji nema odabranog primarnog ginekologa, jer nacionalnoj razini nedostaje ginekologa/inja. Ne znamo što je sa ženama koje nemaju zdravstveno osiguranje, poput migrantica, beskućnica, itd., ima li dovoljno prilagođenih ambulanti za žene s invaliditetom i slično. Drugi problem koji se javlja je nedostatak informacija – u školama nema sustavnog spolnog odgoja, a informacije o abortusu dostupne na slovenskom jeziku uglavnom pružaju konzervativne ili crkvene web stranice i mediji.
Povijest konzervativnog aktivizma
U Sloveniji je konzervativni aktivizam protiv pobačaja i drugih reproduktivnih prava usko povezan sa strankama desnice i desnog centra, kao i s Rimokatoličkom crkvom i njezinim vodstvom. To se odnosi na parlamentarne stranke Slovenska demokratska stranka (SDS, stranka Janeza Janše), Nova Slovenija (NSi), Slovenska ljudska stranka (SLS), te prije nekoliko godina osnovanu vanparlamentarnu stranku Pokret za djecu i obitelj (Gibanje za otroke in družino – GOD). NSi i SLS jedine su parlamentarne stranke čiji se zastupnici otvoreno protive pobačaju u javnom prostoru.
Rimokatolička crkva (RKC) je od sredine 1980-ih na valu rastućeg nacionalizma počela govoriti o ograničavanju pristupa pobačaju zbog straha od izumiranja slovenske nacije. Godine 1987. u pojedinim osnovnim školama prikazan je film protiv pobačaja “Nijemi krik“. To se poklopilo s promjenom nacionalne ideologije i ideologa koji su pripremali teren za promjenu društvenog uređenja. Pobačaj je tako postao simbol prethodnog režima, još jedan alat za totalitarno uništenje slovenske nacije. Pravo na pobačaj predstavljalo je jedan od većih kamena spoticanja i tijekom osamostaljenja, jer su različite političke struje dovodile u pitanje uvrštavanje prava na slobodno odlučivanje u ustav. Zbog toga je sastavljanje ustava kasnilo, i do glasanja 23. prosinca 1991. nije se znalo hoće li ustav biti usvojen. Iako su tada političarke, aktivistice i akademkinje uz puno truda, zalaganja, manifestacija i demonstracija uspjele zadržati reproduktivna prava koja su dotad imale u Jugoslaviji, reproduktivna prava su u novoj državi ponovno postala predmetom prijepora. Najveća prekretnica za žene tijekom tranzicije tako se događa na razini ideologije, jer na težini sve više dobivaju nacionalizam, ideje o istinskoj ženskosti, brizi za naciju i autohtone Slovence. Ljiljana Burcar stoga piše o tom razdoblju kao o razdoblju retradicionalizacije i repatrijarhalizacije slovenskog društva.
Napadi na reproduktivna prava intenziviraju se nakon 2000. godine, a pristup pobačaju ostaje relevantnim političkim pitanjem. Već 2000. godine došlo je do prvog ograničenja reproduktivnih prava, kada je ministar Andrej Bajuk (NSi) ograničio pravo na biomedicinsku oplodnju, koja je postala dostupna samo heteroseksualnim parovima, dok je prethodno to pravo bilo dostupno svim ženama, uključujući solo žene i lezbijke. Sljedeća vlada pokušala je izmjenama vratiti prethodnu verziju zakona, ali neuspješno. Konzervativne parlamentarne stranke raspisale su referendum (lipanj 2001.) i promjene su ostale. Godinu dana kasnije Slovenska ljudska stranka (SLS) predlaže zakon kojim se s popisa usluga koje pokriva zdravstveno osiguranje brišu sve usluge vezane uz porod, kontracepciju, sterilizaciju i prekid trudnoće, čime se svi troškovi biološke reprodukcije prebacuju na žene. Uslijedili su prosvjedi i zakon je pao, no novi je pokušaj ograničenja stigao već 2006. Za vrijeme prve vlade Janeza Janše (SDS, 2004.-2008.) ministar rada, doma, obitelji, socijalnih pitanja i jednakih mogućnosti Janez Drobnič (iz NSi) predlaže Strategiju za povećanje nataliteta u Republici Sloveniji utemeljenu na nacionalizmu i natalizmu, koja ponovno prebacuje troškove pobačaja na žene. Uslijedili su prosvjedi, a premijer je pozvao ministra na ostavku. Sve u svemu, svaki put kad je koalicija desnog centra na vlasti, dolazi do pokušaja ograničavanja seksualnih i reproduktivnih prava.
Konzervativni aktivizam u našoj zemlji ima nekoliko specifičnih karakteristika: diskurs crkve je sekulariziran zbog izrazito negativnog javnog mnijenja o crkvi (istraživanja pokazuju da čak 77,5% ljudi u Sloveniji ne vjeruje RKC i vjerskim organizacijama), a konzervativni aktivisti također koriste naizgled racionalan i znanstveni diskurs, ali pritom krivotvore znanstvene činjenice. Glavne značajke tog diskursa su: homogenizacija (stvaranje diskursa “mi protiv njih“), univerzalizacija (predstavljanje vlastitih stavova kao univerzalnih i točnih), emocionalizacija (jako emocionalno obojen jezik), viktimizacija (“oni“ ugrožavaju “nas“ ), okrivljivanje države s jedne strane i branitelja prava na izbor i LGBT zajednice s druge strane te kriminalizacija LGBT i feminističkih aktivista. Kako bi postigli svoje ciljeve, usredotočili su se na osnivanje satelitskih organizacija. Budući da slovensko stanovništvo drži do odvojenosti države od crkve, predstavnici se svojoj publici predstavljaju kao antisistemski borci protiv neoliberalizma, globalizacije, homoseksualaca i feminističkih lobija, za koje tvrde da su suučesnici u razgradnji tradicionalnih vrijednosti jer provode tzv. rodnu ideologiju.
Crkva i njezini sateliti
Kako bi se postigla veća klerikalizacija društva, krajem 2001. Plenarna skupština Crkve u Sloveniji izradila je strateški akcijski plan “Izaberi život” koji sadrži preporuke za osnivanje organizacija katolika laika, koje bi trebale pomoći u širenju poruka crkve – dokument odražava vatikansku doktrinu borbe “za život” i protiv “rodne teorije”. Od tada do danas niknule su brojne institucije i medijski portali, od kojih ćemo predstaviti najutjecajnije.
“Zavod Iskreni” prvo se pojavio kao web portal iskreni.net, ali je kao institut osnovan 2007. godine i trenutno ima 5 stalnih i 40 honorarnih djelatnika. Sebe opisuju kao neprofitnu kršćansku konzervativnu privatnu instituciju koja održava događaje i edukacije za roditelje i obitelji te objavljuje online sadržaje o obitelji ili partnerskim temama, a aktivan je i na društveno-političkom planu. Od 2015. godine izdaju internetski medij Domovina.je. U 2021. godini počeli su izdavati i tiskano izdanje “Domovine“ kao tjednika (za što su navodno također dobili sredstva od Ministarstva kulture). Redovito organiziraju i “Festival obitelji“ na kojem se često pojavljuju najviši predstavnici NSi-ja. Aktivno su se protivili donošenju Obiteljskog zakona, a 2012. su vladi RS predložili štednju tako što će troškove biološke reprodukcije (poput kontracepcije i abortuse) svaliti na žene. “Zavod Iskreni“ povezan je s političkom strankom NSi – jedan od osnivača bio je i Janez Cigler Kralj koji je napustio poziciju kada je u ožujku 2020. postao ministar rada, doma, obitelji, socijalne skrbi i jednakih mogućnosti. Isto ministarstvo krajem 2020. pod njegovim vodstvom Zavodu je dodijelilo više od 130.000 eura natječajnih sredstava. Ministra su optuživali za koruptivne radnje, što je on negirao. U istom razdoblju Zavod je dobivao i sredstva za oglašavanje od nacionalne televizije (RTV) i Ministarstva obrane na čijem je čelu predsjednik NSi Matej Tonin, kao i od Katoličke crkve.
“Zavod Živim“ osnovan je 2011. godine, a sebe opisuju kao “privatnu ustanovu koja pomaže obiteljima u potrebi, ženama u kriznoj trudnoći, ženama pred neplaniranom trudnoćom i roditeljima koji pate od gubitka djeteta”. Poznati su prije svega po protivljenju pobačaju i raznim akcijama, pa su tako u listopadu 2016. u Dječjem tjednu. Kada su se u Poljskoj održavali masovni prosvjedi protiv dodatnih ograničenja pristupa pobačaju, na pročelju franjevačke crkve na Prešernovom trgu u Ljubljani tjedan dana prikazivali su film “Čudo života“ koji abortus prikazuje kao ubojstvo. Unatoč burnim reakcijama javnosti, nisu odustali od prikazivanja filma, a akciju je podržala i Slovenska biskupska konferencija. U 2019. proveli su plakatnu kampanju s emotivnim porukama “za život“.
“Institut Božja djeca“ (Zavod Božji otroci) su katolički “pro-life” aktivisti, koji su prvenstveno poznati po organiziranju molitvi ispred ljubljanske ginekološke klinike i skupovima protiv pobačaja po uzoru na one iz SAD-a pod nazivom “Marš za život”. Na prosvjednom skupu protiv stručne konferencije Međunarodnog udruženja strukovnih udruga za pobačaj i kontracepciju u Ljubljani 3. listopada 2014. pripremili su transparente s fotografijama abortiranih fetusa uz natpis “Istina o pobačaju“, a nazočilo je oko 50 ljudi. Sljedeći skup je održan 3. listopada 2020. u središtu Ljubljane, na kojem je bilo oko 200 ljudi, a prosvjednici su se susreli s protuprosvjednicima i zagovornicima prava na pobačaj. S molitvama ispred ginekološke klinike započeli su 2015. i od tada ih redovito održavaju. Molitve su dio međunarodnog projekta “40 dana za život” koji je započeo u SAD-u 2004. godine, a održavaju se dva puta godišnje – u proljeće i jesen. Svaki put se prosvjednim pismima javlja civilno društvo, liječnici i drugi, kao što je to bio slučaj 2016. (i pismo je dobilo burnu protureakciju na portalu 24kul.si i sudski epilog), a 2017. članovi Radnog odbora za feminizam Studentske organizacije Iskra organizirali su kontramiting na istom mjestu, pa se “45 dana feminizma“ održalo istovremeno s “40 dana za život”.
“Institut za obitelj i kulturu života“ (Zavod za družino in kulturo življenja) – KUL.si je, vlastitim riječima, neprofitna organizacija civilnog društva koja je nastala 2009. godine, a suosnivač joj je dr. sc. Tadej Strehovec, član Komisije za pravdu i mir te generalni tajnik i glasnogovornik Slovenske biskupske konferencije, koji informira javnost o stajalištima RKC. KUL.si je 2011. godine zajedno s Građanskom inicijativom za obitelj i prava djece (Civilna iniciativa za družino in pravice otrok) osnovao portal 24kul.si kao reakciju na novi prijedlog liberalnog Obiteljskog zakona.
“Građanska inicijativa za obitelj i prava djece“ koju je osnovao Aleš Primc 2009. i “Koalicija To je za djecu!“ (Koalicija Za otroke gre!) koju su osnovali Aleš Primc i Metka Zevnik 2012. nastale su u kontekstu pokušaja legalizacije homoseksualnih brakova i izjednačavanja drugih prava. Te su inicijative origrale ključnu ulogu u kampanjama protiv izmjena zakona, oba puta skupljajući potpise za referendume na kojima su prijedlozi propali. Primc i Zevnik su 2017. godine osnovali novu krajnje desnu političku stranku “Glas za djecu i obitelj“ (Glas za otroke in družine – GOD), koja u svojoj programskoj deklaraciji traži provođenje “prava na život svakog nerođenog djeteta”.
Neutralno desno
Neokonzervativna nacionalistička populistička retorika zasad je uglavnom ograničena na medije povezane s desničarskim strankama i RKC, ali to ne znači da ona ostaje na margini. Od financijske krize 2008. množe se satelitske organizacije koje se bore protiv reproduktivnih prava, što se očituje i u promjeni stava mladih prema pobačaju (osobito mladih žena). Jer sa svakom koalicijom desnog centra puno resursa slijeva se u ruke glavnih protivnika reproduktivnih prava koji sve više jačaju. Zabrinjava činjenica da Slovenija od osamostaljenja nije učinila ništa na području reproduktivnih prava, a istovremeno su s promjenom nacionalnog sustava i ideologije politike emancipacije izgubile mjesto u javnom diskursu. U tome ulogu igraju i mainstream mediji koji provode načelo uravnoteženog medijskog izvještavanja, kojim umjesto nedvosmislenog stava o ženskim ljudskim pravima (poput abortusa) inzistiraju na tome da obje strane zaslužuju da ih se čuje (pro et contra). Tako se javni diskurs u Sloveniji stalno pomiče udesno.
Tijekom kampanje za parlamentarne izbore 2022. tema pobačaja je za kandidate već postala relevantno političko pitanje civilnog društva, a samo je pitanje vremena kada će stranke tendenciju ograničavanja reproduktivnih prava početi uvrštavati u svoje programe. Za kraj nemamo što drugo nego ponoviti da borba za reproduktivna prava nikada nije gotova.