Desna kritika takozvane woke kulture prvenstveno se zasniva na želji da otvoreno budu rasisti i šovinisti. Međutim, to nije dovoljan razlog da ljevica svoje resurse većinski troši na moralne performanse. O aspektima te problematike koja obilježava američku političku scenu, ali se sve više proteže i preko oceana, piše Mario Kikaš.
Ljevica je danas puno više supkultura nego realna politička snaga. Vjerujem da ima onih koji se s ovim neće složiti. Pogotovo među aktivnim članovima (nominalno) lijevih opcija koje možda i jesu, odnedavno, realna politička snaga. Ali dopustite mi da objasnim. Prvo, ovaj temat kao ni ovaj tekst nemaju takve analitičke pretenzije da mjere koliko je zabavna pojedina lijeva opcija, aktivistička grupa ili umjetnički kolektiv, primjerice na zagrebačkoj ljevici. Vjerujem da bi ta top lista bila iznimno nezanimljiva. Drugo, namjerno koristimo to “ljevica” koje istovremeno označava sve i ništa. U ovom slučaju to je heterogena masa s određenim ritualima, komunikacijskim obrascima, setovima popularnih tema i dilema, kontroverznim figurama, određenom razinom akademizma i na kraju – najmanjim zajedničkim vrijednosnim i ideološkim nazivnicima poput deklarativne i praktične jednakosti (žena, LGBT populacije, nevećinskih etnija i rasa), antifašizma, redistribucije bogatstva, ekonomskog intervencionizma, pacifizma etc. I vjerojatno bi već na ovom koraku dio ljevičara po kriterijima jednog ljevičara već bilo isključeno iz daljnjeg razmatranja. Ili bi pak zaradili svoj meme što je u svakom slučaju bolja opcija iz perspektive i ovog temata, ali i budućnosti ljevice.
Pritom, upravo ta heterogenost pretpostavlja da je moja perspektiva vjerojatno drugačija, frivolnija, ciničnija i manje ozbiljna od drugova i drugarica koji se ne slažu s onom prvom tvrdnjom. Primjerice, za mene je ta lijeva supkultura, bar u onoj mjeri u kojoj ja participiram u njoj, uvelike definirana Amerikom i raspravama na američkoj ljevici. Posljedica je to globalne dominacije engleskog jezika i američke kulture te njihove masovne dostupnosti. Jednostavno, engleski jezik je našim generacijama jezik izlaska u svijet iz ove naše poluperiferije. A proizvodnja intelektualnog i kulturnog sadržaja u tom svijetu je uvelike vezana uz SAD. Pa čak i kad je riječ o sadržajima koje konzumira ljevičar s Balkana. Iako američka ljevica, na nekoj all time listi ljevice, vjerojatno ima puno manje bodova nego ona jugoslovenska. Pa i u sektoru zabave. Pritom na američku ljevicu gledam isto kao na supkulturu, ali i svojevrsnu menažeriju komentatora, podcastera, stand up komičara, influencera (pa tek onda i političara) koja je buknula razvojem tehnologije i digitalnih platformi, ali, valja i to reći, realnim rastom ljevice kroz različite masovne pokrete od kojih su sigurno najvažnije dvije predsjedničke kampanje Bernija Sandersa 2016. i 2020.
Kenslanje dok svijet gori
Da me pitate koja je to danas glavna tema ili set tema koje okupiraju američki lijevu supkulturu, pa i sve nas koji ju konzumiramo, a indirektno i ostatak ljevice koji te sadržaje dobiva posredno, onda je to tzv. woke ili wokeism. Oko ovog novog (poboljšanog i nadograđenog) termina za nešto što se prije nazivalo političkom korektnošću splela se cijela mreža rasprava, svađa i famoznih kenslanja (canceling, cancel culture). Vrlo generalizirano, woke bi bila interpretacija određenih iskaza te mjerenje njihove usklađenosti s aktualnim progresivnim setom vrijednosti. Pritom te interpretacije znaju biti prilično tendenciozne, a osjećaj za nijanse u predmetnim iskazima gotovo nepostojeći.
Ovaj vid moralno-interpretacijskih zahvata svoj vrhunac doživio je upravo u sektoru zabave, odnosno među komičkim žanrovima i baš u stand up komediji. Ovdje moram napraviti jednu ogradu. Stand up komedija jednostavno nije moj žanr. Nikad nisam pratio nijednog stand up komičara na Youtubeu, što ne znači da nema dobrih stand up komičara. Jednostavno, ne zanima me. Pogotovo kada uzmem u obzir da je američki stand up mainstream (Stephen Colbert, Jon Stewart etc) zapravo politički komentar sa komičkim stilskim sredstvima. Uvijek sam više preferirao obične političke komentatore nego takve stand up komičare. Jedan od razloga je i taj što stand up komičari nisu nužno i dobri politički komentatori, a mene je uvijek više zanimalo kako zaista funkcioniraju mehanizmi moći u Washingtonu, a ne kako dodatnim hiperbolama ismijati ionako hiperboliziranu figuru Donalda Trumpa. Drugim riječima, izostavit ću primjere iz konkretnih stand up nastupa jer, kao što ćemo vidjeti, nije problem u njima, nego u samoj ljevici danas i praksama njene supkulture.
U svakom slučaju, koliko god to apsurdno zvučalo: stand up komedija je postala poprište kulturnih ratova. I to u trenutku kada su pojedini komičari na pik uzeli upravo cenzorske prakse cancel kulture i wokeisma i do kraja pokušali izgurati tezu da je sve podložno ismijavanju. Drugim riječima, sve može biti sadržaj nastupa stand up komičara, a upravo o kombinaciji komičkih sredstava (retoričkih, odnosno jezičnih, ali i onih koji ulaze u domenu tjelesna izvedbe) ovisi konačan efekt, pa i onaj politički i moralni, odnosno je li svojim nastup neka društvena skupina diskriminirana ili povrijeđena.
Ovo je samo jedna od teza američkog filozofa i ljevičara Bena Burgisa iz njegove knjige “Canceling Comedians While the World Burns“. On upravo na primjeru proskribiranja komičara vidi metaforu današnje ljevice, njenih strateških i logičkih pogrešaka, ali i loptu na volej desnici koja je jedva dočekala da iz toga izgradi sliku ljevice kao namćorastog cenzora. Pritom, iza desničarskog anti-wokeisma ne krije se ništa drugo nego želja za tim da mogu otvoreno biti rasisti i fašisti. To naravno nije nešto za što se zalaže Burgis. On jednostavno tvrdi da je komedija književni žanr i da kao takav podliježe pravilima jezika i njegovih nijansi, dočim je woke ljevica upravo izgubila osjećaj za nijanse, ali i za vlastitu topografiju i logistiku – odnosno pitanje gdje doista vodimo svoje bitke i na šta trošimo svoje resurse.
Upravo je wokeism jedan od temeljnih razloga zašto se danas ljevicu percipira kao – nezabavnu. Burgis će reći da je kenslanje komičara kao najraširenija slika wokeisma danas simptom općeg stanja lijeve supkulture koja umjesto da razmišlja strateški i politički, politiku pretvara u “moralni performans”, a sebe umara međusobnim prokazivanjima i kenslanjima dok se svijet raspada. A na većinu toga oko čega se ljevičari moralno kolju na društvenim mrežama čovjeku dođe da odmahne rukom i kaže: koga briga!