Sportski su kolektivi imali važnu ulogu u našoj revolucionarnoj i antifašističkoj povijesti. Među njima se ističe zagrebački Dizački klub Metalac koji se svoje povijesti ne srami. Priču o klubu iz Doma sportova donosi Ivana Perić.
Nasmijanih očiju i snažnog stiska ruke dočekuje nas Branko Zemunik na ulazu u teretanu Dizačkog kluba Metalac u zagrebačkom Domu sportova. Na zidovima s lijeve i desne strane ulaza poredano je nekoliko fotografija, pehara i medalja, od prvenstava 1970-ih do onih nedavnijih. Osvajali su Metalci i Metalke naveliko i lani, kada su postali ekipni pobjednici Hrvatske i osvajači Kupa za muškarce i žene, što je prvi put da je jedan klub uzeo sve ekipne titule u povijesti domaćeg nam dizanja utega. Općenito, gdje god da se okrenete kada je u pitanju ovaj sport, naletit ćete na Metalac.
Da i to spomenemo, prvi čovjek koji se u nas počeo intenzivnije baviti dizanjem utega bio je jedan od prvih hrvatskih hrvača i osnivač teškoatletskog kluba Atlas Maks Leidinger. Leidinger je 1903. iz svog džepa pribavio četiri žonglir bombe (svaka po 12 i pol kg), jednu osovinu s bučicama od 54 kg, jednu običnu bučicu od 38 kg i jednu osovinu s kotačima. Po pet kotača na svakoj strani, pa krenuo dizati. Dizačka strast proširila se po gradu, a više od sto godina kasnije, jedina sportska organizacija u Zagrebu koja ima certificirane trenere za olimpijsko dizanje utega dizački je klub Metalac. Jedan od tih trenera je i Zemunik, koji je u Metalac došao davne 1969. godine, kada je klub još boravio na adresi u Ilici. Početkom 1970-ih prebacili su se u Dom sportova, i ondje ostali do dana današnjeg. Zemunik je i sam osvajač brojnih medalja, bio je dizački prvak Jugoslavije, a zatim i posljednji trener i selektor reprezentacije Jugoslavije, od 1988. do 1991. godine. Legendarni je trener generacija dizača i dizačica, predavač, autor knjiga o dizanju utega.
Počeci
Iako friško s teške stomatološke operacije, s četiri zuba manje u ustima, rado nas je malo proveo kroz dvoranu i ispričao nam o povijesti kluba. U Metalcu su se uoči nastupa na Olimpijadama pripremali i veslački šampioni braća Sinković, utege su dizali pod Zemunikovim budnim trenerskim okom. Unatoč brojnim uspjesima i dugačkoj listi trofeja, financijska situacija u klubu je teška – ugovor o korištenju dvorane moraju obnavljati svake godine, a troškove odlaska na natjecanja Metalci i Metalke snose sami. “To je tako oduvijek s Metalcem, uvijek smo se nekako borili, preživljavali”, kaže Zemunik. Pritom zaista misli na čitavu povijest kluba. Naime, DK Metalac svoje korijene vuče iz Radničkog sportskog društva Metalac, a tu poveznicu klub i danas ističe na svojim službenim stranicama i društvenim mrežama.
“Nažalost, nemamo puno arhivskog materijala iz tog vremena, puno toga o Metalcu je uništeno, još više toga je zaboravljeno. Samo da to spomenem, Metalac je dao devet narodnih heroja”, govori nam Zemunik. Opakoj mašineriji brisanja radničke sportske povijesti oduprijela se jedna knjiga, monografija Zlatne godine RSD Metalca (1929.-1979.), izdana povodom pedesete obljetnice postojanja društva. Jedini primjerak koji posjeduje, a koji mu je 1979. godine poklonjen, kako piše u posveti, “u znak zahvalnosti za pruženu pomoć i suradnju na organizaciji zlatnog jubileja Metalca”, Zemunik nam zdušno posuđuje, da u njemu pronađemo sve što nas zanima o Metalcu.
Čitamo tako kako su 1929. svugdje pod udarom kraljevske vlasti kulturno-prosvjetna društva, napredni sindikati i sportske organizacije, a vladajući krugovi razrađuju tezu o takozvanom “neutralnom sportu”. Međutim, grupa radnika na čijem se čelu nalaze Ivan Korošec, Branimir Resimić i Ivan Slugić, a kojima se ubrzo pridružuju Vlado Mutak, braća Hadelan, Ivan Lešnik i Mijo Polančec, priprema stvaranje novog radničkog sportskog društva. Okupljajući oko sebe metalske radnike i radnice, prikupljaju najnužnije rekvizite, od grafičkog sportskog društva Grafičar dobivaju igralište za prve treninge, i formiraju Metalac. Sve se to odvija u proljeće 1929., a 15. lipnja iste godine održana je Osnivačka skupština, kojoj je prisustvovalo 18 članova. Godinu dana kasnije klub je brojao 70 aktivnih članova i članica.
Koliko je taj pothvat bio vanredan, govori i svjedočanstvo grupe radnika objavljeno 1950. godine, u kojem se prisjećaju kako je “sasvim nevjerojatno da se u ono vrijeme, gotovo neposredno nakon proglašenja diktature 6. siječnja, legalno osniva jedno ovakovo radničko sportsko društvo”. Radnički sportski pokret u zemlji bio je usko vezan s Komunističkom partijom i Savezom komunističke omladine Jugoslavije. Na to se u monografiji osvrće i Josip Broz Tito, član i doživotni počasni predsjednik Metalaca. Tito 1979. godine piše: “Pridružujući se evociranju uspomena na vrijeme kada je osnovano Radničko sportsko društvo Metalac, želim da istaknem da je djelovanje radničkih sportskih i kulturno-umjetničkih društava u predratnom periodu, odnosno djelovanje članova KPJ i SKOJ-a među njima, bilo od izvanrednog značaja za povezivanje Partije sa širokim masama. A upravo to povezivanje s masama odigralo je odlučujuću ulogu u teškim godinama narodnooslobodilačkog rata i revolucije.”
Narodnooslobodilački Metalac
Okupaciju 1941. godine Metalac je dočekao u ilegali. U siječnju 1941., odlukom banskih vlasti, a nakon pokušaja tzv. Hrvatske sportske sloge da se neka sportska društva spoje, Metalac je kao i većina radničko-sportskih društava zabranjen. Bilo je pokušaja da se mu se dopusti daljnja egzistencija, ali pod uvjetom da društvo promijeni svoju političko-klasnu orijentaciju, što je kategorički odbijeno.
Kako piše redakcija Metalca povodom pedesetog jubileja društva: “Izrastao u eri najžešće buržoaske diktature, s čvrstom jezgrom svjesnih proleterskih snaga, Metalac je bio lučonoša novih ideja. Partijski i sindikalni rad s mladima bio je značajniji od postignutih sportskih rezultata. Ali najznačajniji rezultat tog predratnog Metalca je ljudsko opredjeljenje njegovih članova odsudne 1941. godine.” Umjesto igranja u redovima fašista, Metalci i Metalke pridružili su se narodnooslobodilačkoj borbi. Prema nepotpunim podacima, u Narodnooslobodilačkom pokretu sudjelovalo je najmanje dvjesto članova i članica Metalca.
“Kada u ovom trenutku bacimo pogled unatrag, a posebno na tokove razvitka naše revolucije, vidjet ćemo da nema gotovo niti jedne forme njezine aktivnosti, a da u njoj nije sudjelovao po neki od članova Metalca. Tako, na primjer, Rade Končar, sekretar Centralnog komiteta KP Hrvatske, Joža Vlahović, legendarni sekretar Pokrajinskog komiteta SKOJ-a za Hrvatsku, Ivica Lovinčić, jedan od najaktivnijih ilegalaca, Petar Biškup-Veno istaknuti junak i komandant partizanskih jedinica od čete do divizije, Dragica Končar aktivna partijska radnica u Zagrebu, Silvio Pelcl komandant jedne od prvih partizanskih jedinica u zagrebačkoj okolici”, navodi se u monografiji. Imena devet narodnih heroja Metalca, koje nam je spomenuo i Zemunik, ispisana su na početnim stranicama knjige: Petar Biškup-Veno, Marijan Čavić, Dragica Končar, Rade Končar, Ivica Lovinčić, Marko Orešković, Joža Vlahović, Milutin Baltić, Ivan Šibl.
Mnogo je Metalaca i Metalki koji nisu postali službeni heroji i heroine, ali su živote dali i izgubili u Drugom svjetskom ratu. Spomenut ćemo ovdje samo dvije takve sudbine: Albin Halužan, jedan od osnivača hrvačkog kluba Metalac i njegov prvi trener, ubijen je 14. veljače 1942. u Zagrebu. Metalčevu igračicu hazene Zoru Gredelj-Leleš ustaše su ubile 8. svibnja 1945. godine.
Povratak radničkog Metalca
Nakon Drugog svjetskog rata Metalac je nastavio s radom kao sportsko društvo, a tom nazivu vraćen je pridjev radnički na godišnjoj skupštini 1969. godine, kad se slavila četrdeseta obljetnica postojanja. Nije bilo većih izmjena u broju članstva ni klubova, jer se umjesto onih koji su iz različitih razloga prestali postojati, formirani novi klubovi. Metalac je tako 1969. godine imao deset klubova i šesto aktivnih sportaša i sportašica s kojima je radilo 12 profesionalnih trenera. Među tim klubovima bio je i dizački klub Metalac. DK Metalac osnovan je u prosincu 1966. na adresi Ilica 17. Osnivačkoj su skupštini prisustvovali i igrači iz nekih drugih klubova izvan Zagreba, koji su izrazili želju da postanu članovi Metalca. Izabran je upravni odbor kluba u sastavu: Tomislav Hrkač, predsjednik, Pavle Veldin, potpredsjednik, Volođa Ivasovič, tajnik, Toni Markovič, blagajnik, Mladen Lastič, liječnik, Marijan Kraljevič, stručni referent, Petar Šoban, član uprave.
Svi su klubovi i tih godina muku mučili s infrastrukturom i financijskim sredstvima. “Koliko god su važni sportski rezultati, natjecanje u saveznim ligama i podvizi na međunarodnim natjecanjima, isto toliko je bitno da se svim radnim ljudima omogući da se koriste raspoloživim objektima i za vlastite potrebe. Nadamo se da Metalac neće biti vječni podstanar u gradu u kojem su njegovi sportaši proživjeli pedeset godina. Zbog toga treba očekivati da će boksači, dizači, judaši, nogometaši, rukometaši, rvači, tenisači, stolnotenisači i karatisti s više nade i optimizma ući u šesto desetljeće postojanja radničkog sportskog društva Metalac”, zaključuju Metalci povodom pedesetog jubileja 1979. godine.
Prošlo je više od četrdeset godina od izricanja te želje, a da se nije ostvarila dao nam je do znanja već prvi Zemunikov komentar kad smo u Dom sportova kročili, onaj o stresnoj obnovi ugovora za korištenje dvorane svake godine. U Metalcu se i dalje trenira s puno entuzijazma i ljubavi prema sportu, ali i zajedničkom druženju i povezivanju. Ljudi koji klub vode znaju i javno uvažavaju otkud je potekao, a to je u hrvatskom sportu velika rijetkost. To da o radničkim i antifašističkim korijenima naših klubova ne postoji samo poneka prašnjava knjiga, nego da u klubu postoje ljudi koji su o takvim knjigama voljni pričati i drugima ih posuđivati, Metalac čini jednom od svijetlih točki današnjeg hrvatskog sporta.