Nakon što je istražila medijski rad stranih studenata u Jugoslaviji, u nastavku “Priča iz davnine” Ivana Perić zavirila je u fenomen recepcije muzike s afričkog kontinenta za vrijeme Jugoslavije i afričkim muzičarima koji su na ovim prostorima stvarali u tom periodu. Poslušajte kako su obradili jugoslavenske klasike i uglazbili tekstove naših pjesnika!
Za Srebrna krila čuli su svi koji jugoslavensku muziku iole poznaju, ali malo tko je imao prilike čuti (za) Zelena krila. Godina je 1981., libijska ambasada u Jugoslaviji izdaje ploču grupe The Green Wings. Naziv ploče “Džamahirija”. Uz pjesme na arapskom, tu su i pjesme na srpsko-hrvatskom, među njima i obrade domaćih klasika. Na A strani “Vrati se, lađo moja”, “Al Fatah”, “Prva džamahirija”, “Druga džamahirija”. Na B strani “Mare”, “Moj dilbere, kud se šećeš”, “Bent Al Mhamid”, “Šuf el dunja”, “Ja markabi”. U bendu pjevaju studenti iz Libije, koji su u Jugoslaviju došli na studentsku razmjenu. Na albumu “Džamahirija” Gadafi je božanstvo, Zelena knjiga Biblija, a obećana zemlja svenarodna republika. U “Vrati se, lađo moja“, jedinoj pjesmi trenutno dostupnoj na YouTubeu, veli: “Preplovimo našom lađom do obale slobode i mira, do obale Sjeverne Afrike, da bi nas zagrlila širokogrudna i prostorna Sahara, gdje živi najprincipijalniji narod svijeta (…) Njihova orijentacija je demokracija, narod sam sobom vlada, nema sistema države niti despotskog državnika”. S Petrom Matić nedavno smo na Biltenu razgovarali o časopisu Solidarnost i medijskom radu stranih studenata i studentica u Jugoslaviji, a ovim ćemo tekstom uši malo naćuliti prema recepciji muzike s afričkog kontinenta za vrijeme Jugoslavije, kao i afričkim muzičarima, često studentima, koji su na ovim prostorima stvarali u tom periodu.
Crni panteri i dolazak funka u Beograd
Ovoga je proljeća u Beogradu, u produkciji Info Parka, pokrenuta emisija na Radio Aparatu koja se bavi se pitanjima migracija u Srbiji, a zove se “Afrikanac u Beogradu“. Naziv je dobila po pjesmi grupe Du Du A “Afrikanac iz Beograda“, koja je objavljena 1983. godine. Muzički gledano, prvi Afrikanci u Beogradu bili su bend Crni panteri, aktivan 1964. i 1965. godine. Bio je to prvi bend u Jugoslaviji sastavljen isključivo od afričkih studenata, uglavnom iz Zaira, današnjeg Konga. Nakon što se bend raspao, muzikom se nastavio baviti samo jedan od članova, pjevač Edi Dekeng. Godine 1967. Dekeng se priključuje beogradskom beat bendu Elipse. Nakon njegovog dolaska, Elipse počinju svirati soul i funk (o tome kako su afrički studenti utjecali na jugoslavenski funk pisao je Vladimir Radinović).
Vjerojatno najpoznatiji muzički Afrikanac u Beogradu bio je od 1970-ih nadalje mladić iz Kenije poznat pod umjetničkim imenom Steven Hannington. U Beogradu je upisao srednju medicinsku školu, ali sredinom 1970-ih kreće u muzičke vode i za Diskos snima singl “Retrospection/Alulu Jazz”. Legendarna je njegova obrada starogradske “Kad te vidim na sokaku”, nazvana “Mpendzi na sokaku” (na albumu pak iz 1987. godine “Vama s poštovanjem” više je obrada jugoslavenskih klasika, među njima i “Mujo kuje konja po mjesecu“).
Vice Vukov i Mohamed Kaba Sow na Krapinskim popevkama
O tragovima i traganju za jugoslavensko-afričkom muzikom u Hrvatskoj razgovaramo s etnomuzikologinjom Mojcom Piškor, profesoricom sa zagrebačke Muzičke akademije. “Nažalost, časopis stranih studenata Solidarnost s glazbenim stvarima slabo ulazi u detalje. To je s glazbom generalno problem. Kad povjesničari prolaze građu, obično traže druge stvari. Imamo povjesničara koji se bave Pokretom nesvrstanih, ali malo tko istražujući obraća pozornost na muziku. Spomen glazbe bi morao biti jako dominantan u narativu da se prepozna kao bitan”, priča nam Piškor o poteškoćama rekonstruiranja muzičke nam povijesti. Iako često zanemarena u historiografskom očištu, muzika je svakodnevno vezivno tkivo, važan način interakcije i komunikacije među ljudima. “Pogotovo je to slučaj ako promatramo ljude iz afričkih zemalja koji su dolazili u Jugoslaviju. Način na koji su se često uključivali u zajednicu bio je baš kroz glazbu, tako su se predstavljali u novom okruženju. I u Solidarnosti vidimo da su izaslanstva stranih studenata išla primjerice u Požegu ili Slavonski Brod, tamo održavali priredbe. Dosta je aktivno bilo udruženje sudanskih studenata za koje znamo da su imali folklornu grupu”, objašnjava Piškor.
Govori nam i o poteškoćama arhivskih pretraživanja. “U arhivu HRT-a sigurno postoje neki materijali, jer su snimali dio aktivnosti kluba stranih studenata. Ali ući u te arhive nije lako, a slična je stvar i s Jugotonovim arhivom. Miro Križić je 1960-ih na Radio Zagrebu imao emisiju koja se zvala Glazba nesvrstanih. Oni su iz nekih donacija dobivali ploče iz tih zemalja i to je godinama puštano u eteru. Po tome bi bilo divno kopati, ali mislim da je malo tog materijala sačuvano”, govori Piškor. Na priče o afričkim muzičarima u Jugoslaviji najviše je nailazila slučajno, listajući neke “opće” jugoslavenske časopise. “Primjerice, u časopisu Estrada iz 1960-ih našla sam članak o studentu koji je došao iz Ugande u Sarajevo i tamo se počeo baviti glazbom. Preko tog članka sam uspjela naći da mu je Jugoton 1964. izdao ploču, a aranžman je napravio ansambl Kornelija Kovača, koji je u to vrijeme bio važan autor domaće popularnoglazbene scene”, priča naša sugovornica.
Radilo se o Ahmedu Taibu, a fotografiju dotične ploče Piškor nam i pokazuje. Na ploči su četiri pjesme, “Mchezo mpiya’” (“Novi ples”), “Mchezo ya uhuru” (“Ples slobode”), “Wasifa” (“Djevojka Wasifa”), i “Kisafiri” (“Putovanje”). Na pozadini ploče piše da je Taib “simpatičan i srdačan, student sarajevskog Filozofskog fakulteta, rođen u dalekoj Ugandi, pod vrelim afričkim suncem. Sav temperament, muzikalnost i osjećaj za ritam svojih zemljaka prenio je u Evropu i našavši se u Sarajevu snimio ove četiri pjesme iz svoje domovine”. Navodi se i da je u Sarajevu brzo postao popularan nastupajući kao pjevač na brojnim koncertima i na radio stanici.
“Zanimljiva je i priča Mohameda Kabe Sowa, koji je došao u Zagreb na studij iz Gvineje. Pisao je pjesme i izdana je jedna ploča s njegovim pjesmama, ali dosta je i uglazbljivao tekstove hrvatskih pjesnika. Primjerice, on je uglazbio “Noć tajanstva” Grupe 777 prema tekstu Dobriše Cesarića. Na YouTubeu je dostupna i verzija te pjesme koju pjeva Mohamed s Nedom Karabaić. Također je uglazbio i “Beli Most” Ivana Gorana Kovačića, koju je onda Vice Vukov izveo 1960-ih na festivalu Krapinske popevke”, govori nam Piškor.
Dodaje i kako se Afriku još uvijek percipira kao prostor koji je stao u vremenu, pa je tako ljudima prva asocijacija na afričku glazbu često tradicionalna, iako diljem afričkog kontinenta postoji duga povijest glazbenog eksperimentiranja, različitih muzičkih pravaca, urbanih žanrova koji su nužno bili i sinkretički, ono što zovemo popularnom glazbom. “Baš kad gledamo bend Crni panteri ili poslije Elipse, to nije nikakva tradicionalna jugoslavenska ili afrička muzika, to je rock’n’roll, soul, jezik kojim su i jedni i drugi govorili. Jedan Ahmed Taib je moderni Afrikanac koji je došao u Jugoslaviju i jednako kao i svi drugi participirao u muzici tog vremena”, kaže Piškor.
Prisjeća se i kako je etnomuzikologinja Jelka Vukobratović istražujući za doktorat o lokalnoj glazbenoj sceni u Križevcima pronašla informacije o bendu u kojem je neko vrijeme pjevao Malijac Salif Djouku Diallo, koji je u Križevce došao na studentsku razmjenu. Bend se zvao VIS Skakavci, nastupali su 1960-ih i bili prvi križevački bend koji je svirao rock’n’roll.
Povijest koju tek treba ispisati
“To je povijest koju trebaju ispisati ljudi koji su ovdje došli studirati, ljudi koji su se muzikom bavili ponajviše na amaterskoj razini, njome ispunjavali različite društvene potrebe. Ta se povijest tek treba dići odozdo, izaći iz privatnih arhiva, podruma i tavana, kroz fotografije, spomenare, razgovore”, komentira Piškor.
Prisjeća se i vlastitih druženja sa studentima iz različitih afričkih zemalja koji su došli ovdje prije 1990-ih i ostali živjeti i nakon rata. “Skupa smo tulumarili, družili se, izmjenjivali mikstejpove. To je bio moj put u afričku glazbu, tako sam se zainteresirala za ovo što danas radim. Neke od tih kazeta i dalje čuvam”, govori Piškor.
Pred kraj razgovora još malo važemo o razlikama između pristupa afričkoj muzici za vrijeme Jugoslavije i danas. “Ni tada, a ni danas, afrička muzika i muzičari nisu bili dio mejnstrima. Ali razlika jest u tome da su ovdje za vrijeme Jugoslavije studirale tisuće stranih studenata, dok smo danas daleko od tih brojki. Iako se danas čini da imamo pristup svemu i svačemu, da možemo doći i do najopskurnije glazbe, to ne znači nužno da ljudi više istražuju i da se više povezuju. Ne smijemo zanemariti ni koliko toga nam algoritmi serviraju. Kad imaš živu osobu pored sebe, kad postoji konkretan, opipljiv odnos, to je druga priča. A i opća je atmosfera bitna, jer koliko god u Jugoslaviji nije bilo savršeno i bilo je uvjetnog kozmopolitizma, pogled prema afričkom kontinentu jest bio drugačiji. Čini mi se da su se ljudi osjećali drugačije, bolje, zato što su živjeli u sredini u kojoj su ljudi iz tzv. trećeg svijeta bili dobrodošli”, zaključuje Piškor.