Istočna Afrika suočava se s trostrukom krizom: koronavirus, najveća najezda skakavaca u posljednjih 70 godina, a sad još i poplava kao rezultat astronomskih razina vodostaja u jezeru Viktorija – najvećem svjetskom tropskom jezeru čije vode uglavnom tvore kišne padaline (uz dodatne dotoke okolnih potoka i rječica). Trenutni vodostaj jezera najveći je od početka mjerenja koje je započelo prije 120 godina. Njemu gravitira oko 400 milijuna ljudi, ekvivalent stanovništvu gotovo cijele Europske unije ( koja broji 445 milijuna) i više od polovine ukupnog broja ljudi nastanjenog na europskom kontinentu. Na granicama ovog jezera leže tri države: Uganda, Tanzanija i Kenija. Poplave jezera Viktorija već su raselile desetine tisuća ljudi, i nažalost, ubile stotine. Na obalama jezera živi oko pet milijuna ljudi, uključujući riječne otoke, velike gradove i glavni grad Ugande – Kampalu. Od ukupno 145 plaža, pod vodom je njih 135. Uništeni su prihodi od ribarstva i brojne brodice, a raseljavanje dodatno otežavaju epidemiološke mjere socijalnog distanciranja.
Jezero Viktorija većinu svojih voda gubi isparavanjem, isto kao što ih dobiva kišom. Tlo tamo nije propusno, tako da tek manji dio vode otječe dvjema branama od kojih jedna natapa tzv. Bijeli Nil i opskrbljuje vodom okolno stanovništvo (Južnog Sudana, Sudana i Egipta). Brane su dio hidroelektrana koje također opskrbljuju okolno stanovništvo strujom. Posljednjih tjedana brane su podigle svoja vrata propuštajući dvije tisuće litara vode u sekundi, što je dvostruko povećanje od standardnih 1000 litara po sekundi. No, to nije riješilo problem poplave. Bujica vode dalje ugrožava stanovništvo niže od brane, pa je vlada Ugande upozorila stanovništvo grada Jinja (95 km udaljen od Kampale) da se evakuira.
Dvije perspektive
Ovaj problem moguće je analizirati iz barem dvije, odmah vidljive perspektive: s jedne strane, zakonima afričkih zemalja na jezeru Viktorija propisane su protupoplavne mjere koje kažu da se u krugu od 300 metara od jezera ne smiju graditi nikakvi iole trajni objekti. Ne samo sela, već ni ribarska infrastruktura ili trgovački objekti. No, to se ne poštuje, budući da voda obično sa sobom nosi neku ekonomsku korist, lokalno stanovništvo nije se držalo zabrana, te su na neki način “sami krivi” za ovo. Isto tako “krivi” su i njihovi politički predstavnici koji su ignorirali očigledno kršenje zakona. Ova linija argumentacije lako nas izlaže prvoloptaškim rasističkim predrasudama, poput onih o visokoj stopi korupcije na globalnoj periferiji. No, ovdje tek treba imati na umu standardan odgovor: korupcija nije nešto inherentno siromašnima, ona postoji svugdje, ali njezino lice ima različite oblike s obzirom na klasu u kojoj se događa. Dok je u zemljama centra ona premrežena legalnim sukobima interesa, lobiranjem i integrirana u modele financiranja predizbornih kampanja, u zemljama periferije ona ima svoj standardni, najbazičniji oblik te se očituje u ovakvim eklatantnim toleriranjima kršenja zakona.
Lijeva perspektiva ovom pitanju zahtijevala bi pitanje tko uopće donosi zakone u zemljama periferije i s kojom svrhom? Šefovi zemalja periferija impresionirani sredstvima koje razne interesne skupine ulažu u tobožnje očuvanje Afrike, ignorirajući činjenicu da svaka društvena zabrana za sobom mora povlačiti i strategiju svoje mitigacije, odnosno mora uključivati i alternativni izvor ekonomske koristi lokalnom stanovništvu. Ako je išta jasno oko cijelog diskursa ekoloških zaštita, onda je to da je strategija suzbijanja neželjenih ekoloških učinaka nužno vezana za ekonomski napredak lokalnog stanovništva. Ekologija ne postoji bez pratećih društvenih i ekonomskih progresivnih politika. Zato nam i ne ide suzbijanje klimatske krize.
Druga perspektiva promatranja poplava na jezeru Viktorija su dakle klimatske promjene. Na stranu sada svi sociološki argumenti, ova poplava rezultat je globalnog zatopljenja. Nitko trenutno ne sumnja u to da je poplava rezultat “Indijskog Njinja”, odnosno “Dipola Indijskog oceana”. To je meteorološka prilika, odnosno nepravilna oscilacija temperatura morske površine u kojoj zapadni Indijski ocean postaje značajno topliji (pozitivna faza), a zatim hladniji (negativna faza) od istočnog dijela oceana. Ova pojava smatra se odgovornom i za nedavne požare u Australiji ali pripisuje joj se i snaga ciklona Amphan nezapamćene snage koji hara po Bengalskom zaljevu te gađa Istočnu Indiju i Bangladeš. I ova klimatska promjena trenutno uzima živote i ljudi i životinja i uništava gradove (trenutno, Kalkutu). Indijski Njinjo izazvao je od 150 do 200 puta više kiše na području istočne Afrike što je dovelo do kaskadne reakcije.
Kakve to ima veze s Europom?
Klima je promijenila vrijeme koje je u Africi utjecalo na rast usjeva i cijene hrane, a pridonijelo je i izrazito rodnoj generaciji skakavaca koji već mjesecima kosi te usjeve. Prema najavama Ujedinjenih Naroda, očekuje se da će se najezda skakavaca pogoršati za 400 puta do lipnja. Sve ove stvari otežavaju održavanje zadovoljavajuće razine higijene i drugih epidemioloških mjera propisanih zbog koronavirusa. Ljudi u regiji trpe posljedice ovih katastrofa, istovremeno s krizom koju izaziva epidemija koronavirusa koja smanjuje njihovu sposobnost da se nose s problemima, pri čemu situacija a zalihama hrane postaje akutno nesigurna.
Ovi svi događaji bili su predviđeni. UN-ov međuvladin panel o klimatskim promjenama (IPCC) godinama već izdaje tisuće stranica u pravilu ignoriranih znanstvenih istraživanja. Godina 2020. “oduvijek” je bila predodređena kao granica kada će promjene postati vidljive, isto kao što je godina 2012. bila predodređena kao godina nakon koje gotovo da i nema više povratka na staro. Jedina nada između ove dvije godine bila je ona kada je prosječno globalno zatopljenje imalo preći i znanstvenu i psihološku granicu od 2 stupnja Celzijusa. I ta je granica sada godinama iza nas. Pitanje koje je jedino ostalo hoćemo li promijeniti sustav ili izumrijeti zajedno s njim.
S obzirom na europsku ksenofobnu politiku prema migrantima, čini se kako se kapital odlučio za opciju B. Stoga trenutno ulažu milijune u Afriku, ne bi li se izbjeglice sa njezinih sjevernih, mediteranskih obala preusmjerile prema jugu – ovom, poharanom skakavcima, koronavirusom, kišama, poslije sušama i onda još jednom valu karakteristične afričke gladi koja se nesumnjivo sprema. Europski mediji istovremeno pak javljaju da su europski silosi puni, tankovi plina prekrcani, a i nafte ima na bacanje. Iz Bosne pak stižu apeli upozorenje kako se tamo migranti drže u logorima koji sad već liče na koncentracijske kampove a koje financiraju europske institucije. Iste one čiji kapital leži uložen u sve ljudske aktivnosti koje izazivaju klimatske promjene. Kad preskočimo par logičkih stepenica jasno je da Europa nosi snažnu odgovornost za svijet kako on danas izgleda.