Homonacionalizam je termin koji je uvela američka filozofkinja Jasbir K. Puar da bi označila političke strategije kojima se LGBT+ zajednica i njihova prava koriste u svrhu klasificiranja nacionalnih država kao manje ili više razvijenih. Riječ je o praksama koje se historijski povezuju s napretkom LGBT+ prava na zapadu, ulaskom u politički mainstream i u svijet kapitalističke proizvodnje i potrošnje roba i usluga. Nama najbliži primjer je turistička industrija. U turizmu se pojedine destinacije reklamiraju kao LGBT+ friendly poput primjerice Izraela da bi potakle zapadnu LGBT+ srednju klasu na potrošnju na njihovom tržištu, a ne primjerice Egiptu, Tunisu ili Turskoj, konkurentnim turističkim destinacijama i većinski muslimanskim zemljama u kojima je stanje LGBT+ prava lošije nego u Izraelu i u kojima se pripadnici zapadne LGBT+ populacije ne mogu osjećati slobodno i opušteno kao, primjerice, u Tel Avivu. Naravno, ovakve strategije, osim što su nacionalističke i šovinističke, imaju i unutarnje političke ciljeve. Konkretno u Izraelu se nastavljaju na dugu tradiciju ideološkog aparata države koji Izrael želi predstaviti kao progresivnu zapadnu demokraciju, a Palestince kao zaostale Arape. Pritom, takve strategije dugoročno onemogućuju bilo kakav oblik transetničke solidarnosti među LGBT+ populacijom u Izraelu, ili transnacionalne solidarnosti globalno. Puar je svoju teoriju homonacionalizma empirijski potkrijepila primjerima iz ranih 2000-ih i vremena tzv. rata protiv terorizma kada su američka vlada i američki kapitalizam koristili homonacionalističke strategije kako bi prikazali vlastitu kulturu i civilizaciju kao vrjedniju i razvijeniju od neprijateljske. Bio je to samo jedan od slojeva sistemske islamofobije koju je provodio režim Busha mlađeg.
Rat u Ukrajini je ovakve homonacionalističke strategije doveo i među LGBT+ populaciju u Istočnoj Europi kojoj je život s konzervativnim i reakcionarnim politikama i političarima već sam po sebi težak. Kao najočitiji primjer takvih strategija je angažiranje dijela ukrajinske LGBT+ populacije u vojnim formacijama i predstavljanje toga kao borbe europskih vrijednosti protiv putinovske antizapadne i antimodernističke ideologije čije su prve žrtve bili upravo LGBT+ ljudi. Posebice u Čečeniji gdje su izloženi progonu, mučenjima i ubojstvima koje provodi režim Ramzana Kadirova. A sad taj isti Kadirov zajedno sa svojim milicijama provodi Putinovu politiku na ratištima u Ukrajini. U ratnim okolnostima u kojima je propaganda bitno oružje, homonacionalizam je tek jedna od strategija homogenizacije nacije i, u ovom slučaju, militarizacije LGBT+ ljudi. Kao pop kulturni prilog toj tezi jedno je vrijeme socijalnim mrežama kolao mem u kojem je ukrajinski nacionalist i kolaboracionist Stepan Bandera prikazan kao svojevrsna i doslovna queer ikona. Slike s nedavnog Pridea u Rigi pokazuju u prvom planu latvijske i ukrajinske zastave. Zastave duginih boja su u pozadini. Tamo je pak dugo vremena upravo ruska zajednica zajedno sa svojim političkim predstavnicima bila najglasniji protivnik prajdova i progresa po pitanju LGBT+ prava. To sve je dovelo do toga da je Riga Pride danas primarno mjesto borbe protiv Rusije, a tek onda za boje s LGBT+ zastava. Svi ovi primjeri pokazuju da LGBT+ ljudi i njihova prava ne postoje u nekom vakuumu deklaracija i frazema ljudskih prava, nego u realnim geopolitičkim i ekonomskim odnosima te nacionalnim teritorijima. Pritom je upravo LGBT+ pokret, koliko god bio heterogen pa i fragmentiran upravo homonacionalističkim strategijama, taj koji ima ulogu zauzeti vrijednosni stav na tragu svojih povijesnih tradicija: antiratne, pacifističke, internacionalističke.
A upravo na tom tragu je i nedavna najava prvog zajedničkog ciparskog prajda koji bi trebao i simbolički ujediniti LGBT+ zajednicu ovog razjedinjenog otoka i njegovog glavnog grada Nikozije 18. lipnja. Povorka će krenuti s dvije lokacije. Jedna će biti u grčkom, a druga u turskom dijelu grada, a simbolički će se susresti u zoni razgraničenja Turske Republike Sjeverni Cipar i Republike Cipar. Kao što su naglasili organizatori, riječ je o komunalnom, grassroots događaju koji ujedinjuje sve ciparske zajednice i veliki broj tamošnjih LGBT+ organizacija te počiva na ideji solidarnosti među LGBT+ ljudima bez obzira na njihovu naciju i kulturu. Usprkos dominaciji homonacionalizma koji je u ratu u Ukrajini pokazao tek zadnju od svojih faceta, LGBT+ pokret koji počiva na, recimo to i otvoreno, lijevim političkim vrijednostima, i dalje ostaje jedina prava alternativa strategijama kapitalističke i nacionalističke kooptacije naše borbe i naših dosadašnjih pobjeda