društvo
intervju

Ishay Landa: Mete fašizma su uvijek bili kolektivi, a ne pojedinci i njihove slobode

Foto: Youtube / SkriptaTV

Ishay Landa, profesor povijesti na Izraelskom otvorenom sveučilištu u Ra’anani, poznato je lice u našoj intelektualnoj javnosti. Više puta je gostovao u Hrvatskoj, a prevedene su mu i dvije knjige: “Šegrtov čarobnjak. Liberalna tradicija i fašizam” i “Fašizam i mase”. S obzirom na to da su mu središnji predmeti interesa povijest fašizma i liberalizma te njihov odnos, s Landom smo porazgovarali o “sudbini” tih termina u suvremenom kontekstu obilježenom pandemijom i ratom u Ukrajini. Kako su lokdauni, epidemiološke politike i prosvjedi utjecali na njihov status, a što nam o njihovoj upotrebljivosti govori ratna propaganda? I što iz prevladavajućeg razumijevanja njihove povijesne uloge možemo saznati o našoj političkoj sadašnjosti?

U inicijalnim i spontanim reakcijama na epidemiološke mjere i lokdaune, ali i u onim politički razrađenijim, kritičari (liberali, ali i oni s krajnje desnice) su koristili termin fašizam kako bi opisali državne politike u pandemiji. Možete li razlučiti povijesne razloga iza odabira termina i političke implikacije tog odabira? I mijenja li upotreba termina u ovim specifičnim okolnostima njegovo svakodnevno značenje?

Kovid-skeptici raznih profila su se zaista razbacivali terminom “fašizam”. Čak mislim da je ostao dio standardne retorike i nakon inicijalne faze pandemije, uz moguće varijacije ovisno o zemljama i socijalnim krugovima. Radi se o fenomenu vrijednom pažnje i slažem se da iziskuje povijesno objašnjenje. Mislim da proizlazi iz razumijevanja fašizma koji prevladava u široj javnosti, a po kojem je fašizam jednostavno oblik arbitrarne i kompulzivne regulacije ponašanja pojedinaca u izvedbi državnog autoriteta. Prema tom razumijevanju, žrtve fašizma su oni pojedinci koji su branili svoju autonomiju i slobode od državne tiranije. Ovakva perspektiva korespondira s uobičajenim liberalnim poimanjem fašizma kao represivne politike samouvjerene države, ali i s onim na krajnjoj desnici koja državu vidi kao kriptokomunističku, uvijek spremnu da ljude liši njihovih svetih individualnih prava i vlasništva (posrijedi je prilično snažan trop među američkim desničarima, konzervativcima i libertarijancima, koji smatraju da “liberalne” elite koriste pandemiju za svoje zlokobne anti-američke agende. U tim se krugovima prilično nonšalantno spajaju “fašizam” i “komunizam”.). Također, skloni su joj i dijelovi ljevice koji gaje anarhističke sentimente.

Ove se predožbe hrane grubim i “prikladnim” pogledom na fašizam koji se povijesno zapravo nije zasnivao na jednostavnom suzbijanju individualnih prava, već se radilo o obliku klasno zasnovane politike čiji cilj je bio uništavanje narodnih pokreta, oduzimanje kolektivne moći radnicima i njihovo pokoravanje. Istina je da je fašizam, posebno u Italiji, dizao državu na pijedestal i tvrdio da ona predstavlja “sve”, da ništa ne postoji izvan države i slično. Ali to je sve bilo prvenstveno usmjereno protiv kolektivnih entiteta – posebno radničkih sindikata – koji su postali izrazito snažni u periodu rasta socijalizma i masovne demokracije i koji su pred državu mogli postavljati snažne i ozbiljne zahtjeve. Lojalnost radnika je bila odvraćena od države, ili “nacije”, i usmjerena prema konkurirajućim klasnim organizacijama i prezrenom “internacionalizmu”. Fašizam je, naravno, bio usmjeren i protiv etničkih manjina koje su smatrane nelojalnima naciji-državi ili prema manjinama koje su bile proskribirane kao inherentno subverzivne (nacistički antisemitizam je tu najočitiji primjer). Ali u svim ovim slučajevima mete nisu bili naprosto “pojedinci” već kolektivi. Štoviše, kako sam argumentirao u svojim studijama, fašizam je itekako veličao zaštitu individualizma i individualnih veličina u eri navodno sivog i nerazaznatljivog mnoštva. Hitler nije razmontirao Vajmarsku republiku zbog njenog individualizma već prvenstveno da se riješi parlamenta, sindikata i ostalih mehanizama narodne, kolektivne vlasti.

Naravno, fašizam je snažno i uz upotrebu ekstremnog nasilja regulirao živote pojedinaca i prisiljavao ih da se prilagode ciljevima države i partije – u fašističkoj Italiji, da navedemo jedan primjer, uveden je porez na samce koji su zanemarivali svoju dužnost darivanja djece naciji. Međutim, usporedba takvih prisilnih mjera s naporima zaštite javnog zdravlja u obliku obveze nošenja maski, preporuka za cijepljenje ili uskraćivanja “prava” ne-cijepljenim osoba da uđu u određene javne ustanove, jest groteskna. Ako bi to bio “fašizam”, onda možemo isto tako sami sebe smatrati hrabrim antifašistima ako odbijemo stati na crveno na semaforu, nositi pojas za vezivanje ili prestati proizvoditi buku u susjedstvu u periodu predviđenom za odmor i tako dalje. Naposljetku, sve su to obveze koje je propisala i čije nepoštivanje sankcionira država. I prilično neobično, takvi se protesti protiv “fašizma” rijetko čuju kada država stvarno postupa na načine koji su puno podmukliji, iracionalniji i sličniji fašizmu, poput obveznog služenja vojnog roka, započinjanja rata, progona političkih disidenata i zatvaranja izbjeglica.

To naravno ne znači da je svaka javna sumnja u načine na koji država i poslovne elite operiraju neopravdana, naprotiv. Postojali su brojni aspekti nošenja s pandemijom koji su se činili prilično upitnima – nedostatak transparentnosti u državnim ugovorima s medicinskim korporacijama i odlukama o uvođenju lokdauna, ali i onima o ponovnom uspostavljanju “normalnosti” – i čiji motivi i razlozi nisu bili do kraja jasni. I ne zaboravimo da su u pandemijskom periodu države usmjeravale prilična sredstva prema bogatim korporacijama koje su ih sumnjivim manevrima pretvarale u privatne profite. Ovakvi se potezi moraju kritizirati i raspravljati, i napori ka demokratizaciji društva koja podrazumijeva javnu regulaciju ekonomskih i političkih odluka su itekako potrebni. No, da bi takvi napori imali šanse da doprinesu boljem društvenom uređenju potrebna je konkretna analiza društvenih odnosa moći, a ne divlje teorije zavjere ili hirovito razmetanje hrabrošću u individualnom “obračunu” s državom.

Veliki broj komentatora, kako onih na ljevici tako i liberalnih, dijagnosticirao je državne politike u pandemiji, zdravstvene i ekonomske, kao znak političke promjene: više ne živimo u neoliberalizmu. Kakav koncept (neo)liberalizma stoji iza ovih dijagnoza i koji su njegovi povijesni korijeni?

I zagovaratelji i kritičari neoliberalizma razumiju ga kao vladavinu tržišta i njegovih sloboda, neograničenima državnim političkim uplivima. Radilo se o povratku klasičnog liberalizma “slabe države” koji je prethodio nastanku države blagostanja. Danas se, nakon što je nekoliko desetljeća navodno stajala van ekonomske domene, država vraća i intervenira – na radost jednih i uz iritaciju drugih. Ovakva se predodžba djelomično zasniva na iluziji, koju kapitalistički ideolozi žarko žele održati, s obzirom na to da država nikad nije u potpunosti nestala. Ostala je ekstremno važna i utjecajna, samo ispod fasade društvene nepristranosti ili u ime “nacionalnog interesa” – samo uzmite u obzir ratove koje su pokrenuli neoliberalni režimi, što izravno što neizravno, ogromne količine novca koje su otišle u “vojno-industrijski” kompleks, spašavanje velikih banaka kad je bilo potrebno ili kako centralne banke određuju navodno neutralne kamatne stope koje zapravo snažno utječu na odnose moći među klasama. Međutim, istina je da se država kao isporučitelj javnih usluga masama značajno smanjila: obustavljeni su socijalni programi, nacionalni sektori u privredi su prepušteni privatnoj kontroli i tako dalje i tako dalje.

Na neki način, trenutak u kojem se nalazimo predstavlja raskrižje: političke intervencije u društvo i ekonomiju su postale vidljivije i teže se mogu sakriti, čime se jedan od ključnih političkih i ideoloških principa neoliberalizma – jasna odvojenost između političkog i ekonomskog – opet čini upitnim.

Ali opet, pitanje glasi: koji oblik će političke intervencije i upravljanje preuzeti? Bezobzirne vojne avanture? Arbitrarne mjere, čak i protiv “privatnog vlasništva” deklariranih neprijatelja pod izlikom hitnosti? Ili će, pod pritiskom odozdo, preuzeti osnažujući oblik? Hoćemo li u određenom trenutku dočekati dovoljan pritisak odozdo koji će rezultirati ravnomjernijom raspodjelom bogatstva ili, još radikalnije, sasvim otvoriti raspravu o samom odvajanju ekonomije i politike? Trenutno se čini da su na repertoaru prvo spomenute opcije. U vrijeme snažnih investicija u vojsku na CNN-u se moglo čuti da “Biden kaže da se u doglednoj budućnosti ne može učiniti ništa kako bi se smanjile cijene plina i hrane”. To pokazuje da je neoliberalizam i dalje s nama, barem ako su u pitanju interesi većine. Povratak države koji bi značio kraj neoliberalizma bio bi samo onaj koji bi podrazumijevao istinski demokratsku državu, a ne “komitet za upravljanje zajedničkim interesima buržoazije u cjelini”, kako bi rekli Marx i Engels.

Vladimir Putin je invaziju na Ukrajini objasnio kao čin “denacifikacije”. Istovremeno su zapadni mediji i društvene mreže puni usporedbi Putina i Hitlera. Također, sam rat i njegovo praćenje u zapadnim medijima su pridonijeli normalizaciji ukrajinske krajnje desnice. Kako komentirate povijesne analogije, korištenje ideološki nabijenih koncepata i političke učinke tih poteza?

Pa, prilično je utješno da su se brojne snage odlučile na borbu protiv nacizma. Sad ozbiljnije: fašizam, kojeg su svojedobno razne figure među europskim elitama dočekale s interesom i eksplicitnom podrškom, danas je, nakon iskustva horora europskog fašizma, proskribiran. Vjerojatno se radi o posljednjem političkom tabuu. Ali baš iz toga razloga anti-fašizam postaje tako bitan jer upravo način na koji interpretiramo i definiramo taj tabu istovremeno definira našu “antifašističku” sadašnjost.

Na obje strane trenutnog konflikta, nažalost, antifašizam preuzima oblike koji su podli, varljivi i licemjerni. Premda Putin nije Hitler, bez oklijevanja se može reći da je denacifikacija bila na dnu njegovih motiva kad je brutalno napao Ukrajinu; nacifikacija Putina, s druge strane, je na sličan način očito instrumentalna (nisu li Sadam Husein, Gadafi ili Osama Bin Laden isto bili Hitleri?). Zapravo, objema stranama se može predbaciti zalaganje za ciljeve stvarnog fašizma premda tvrde da se bore protiv njega. Nediskriminatorno korištenje fašizma ili čak nacizma služi banalizaciji i normalizaciji upravo onih njihovih odvratnih elemenata. I zaista, normalizacija ukrajinske krajnje desnice je simptom toga. I još gore, ubrzana militarizacija Europe, uključujući i Njemačku, predstavlja jedan od učinaka rata koji najviše zabrinjava i čije nerazaznatljive posljedice ćemo tek osjetiti u narednim godinama.

Također, među najučestalije političke zaključke vezane za rat spada ocjena da je invazija spasila liberalizam i njegove navodno najprominentnije institucije EU i NATO. NATO je ponovno dobio povijesni smisao, a Poljska i ostale “problematične” članice više nisu tako problematične. Dopušteno je biti i na krajnjoj desnici ako ste protiv Rusije. Što mislite o ovom novom razvoju odnosa između samoproglašenih liberala i (krajnje) desnice u Europi?

Ironično, liberalizam je u dubokoj i dugotrajnoj krizi u SAD-u i širom Europe: Trumpov mandat, rast snaga krajnje desnice gotovo svugdje i sve veći jaz i nepovjerenje između naroda i njegovih “predstavljačkih institucija”. Ali umjesto suočavanja s demokratskim deficitom kapitalističkog poretka, kako ste ispravno primijetili, Rusija se koristi kao vanjski neprijatelj (naravno, ne negiramo sve njene duboke i brojne mane) da bi se prekrile ove opasnosti i oživio zastarjeli koncept “demokratskog Zapada” koji se bori da spasi “slobodni svijet” od diktatura.

Brojni liberali su brzo napustili hitni zadatak samo-kritike i odustali od iskrene obrane demokracije u svojim zemljama i u njihovim sferama utjecaja – najflagrantniji kršitelji demokratskih procedura u zapadnoj orbiti su Indija, Brazil, Turska, Poljska, Izrael i Saudijska Arabija. Umjesto toga, sve što treba da bi se zaslužio epitet demokrata je snažan stav protiv Rusije (često i protiv Kine, drugog konkurirajućeg globalnog hegemona). Ovo kockanje koje uključuje podršku najreakcionarnijim i najnazadnijim snagama u borbi protiv glavnih konkurenata već se pokazalo katastrofalnim: sjetite se samo talibana koji su svojedobno bili naširoko romantizirani u zapadnim medijima i među političarima i slavljeni kao plemeniti borci za slobodu.

Štoviše, sam Putinov rast i konsolidacija njegovog autokratskog režima su u značajnoj mjeri povezani s politikama Zapada, od ekonomske šok terapije nakon raspada Sovjetskog Saveza do podrške naknadnim korumpiranim vođama. Tada je postojala zlatna prilika – ako je Zapadu do takve prilike ikad i bilo stalo – da se promovira stvarna demokracija u Rusiji i susjednim zemljama. No, odlučili su se za ekonomske dobitke i geopolitičke prednosti i tako otkrili svoje istinske prioritete.

I danas se, također, imperativ uspostavljanja mira što je prije moguće i zaustavljanja rata i svih patnji koje nosi sa sobom hladno odbacuje u ime očekivanih koristi. Ako uzmemo u obzir da u konfliktu sudjeluju zemlje koje posjeduju atomsko naoružanje onda je jasno da ove špekulacije nisu samo moralno pogrešne već i nezamislivo opasne. Nemamo luksuz povratka u loše stare dane inter-imperijalističkih svađa koje podsjećaju na situaciju u osvit Prvog svjetskog rata. Mir je, danas, preduvjet preživljavanja.