Nedavno je iz tiska izašlo novo izdanje dnevnika Ivana Šibla “Iz ilegalnog Zagreba: sjećanje na 1941.”, koji bez patetike i glorificiranja oživljava parolu o Zagrebu kao nepokorenom gradu, donoseći slike iz kvartova poput Kruga, Trešnjevke, Kanala, Sigečice, Svetica ili gornje Ilice, gdje ilegalne trojke hrabro uzmiču ustaškim patrolama. Ipak, zagrebačka publika danas je toliko pokorena da se oslobođenje u novom izdanju povremeno preimenovalo u “poslije Drugog svjetskog rata”, a vrijednosti antifašizma za svaki su slučaj na naslovnici uparene s domoljubljem kako bi bile probavljivije.
Prije koji tjedan zagrebačka izdavačka kuća MBbooks (Media Bar) reizdala je dnevnik Ivana Šibla – partizana, političara, književnika i narodnog heroja Jugoslavije, koji je bio jedan od istaknutijih sudionika Hrvatskoga proljeća i pisac memoarske literature o iskustvima iz NOB-a. Dnevnik je objavljen pod naslovom “Iz ilegalnog Zagreba”. Još ranije isti je nakladnik ponovno izdao “Bojovnu planinu” autora Williama Deakina – člana britanske vojne misije koji je u maju 1943. padobranom skočio u Crnu Goru i pridružio se Titu i Vrhovnom štabu – za novo izdanje preimenovano u “Planinu bitaka”. Izgleda da je izdavač Neven Kepeski, bivši muzičar, osnivač Psihomodo Popa i novinar, nanjušio lukrativnu nišu – partizansku memoaristiku. Tako je Deakinova knjiga prošle godine, ne bi li se što bolje plasirala, “lovila” obljetnicu vezanu uz bitku na Sutjesci, a s ovogodišnjim izdavanjem Šiblovog dnevnika iz okupiranog Zagreba žurilo se da se stigne 8. svibanj kad je obilježeno 80 godina od oslobođenja glavnog grada, kojim povodom je knjiga predstavljena u knjižnici Bogdan Ogrizović.
Izdavač je napomenuo da izvorni Šiblov tekst nije diran, odnosno da “nisu rađene sadržajne i jezične intervencije kako bi se sačuvali i duh djela i duh vremena”, te da je novo izdanje jednako onome iz šezdesetih godina koje je uredio Jozo Laušić, a izdao “Naprijed”. Međutim, toga se nisu držali baš dosljedno. Već su u naslovu uočljive razlike. Dok se staro izdanje zove “Iz ilegalnog Zagreba. 1941.”, u ovoj iteraciji drugi dio naslova glasi “Sjećanje na 1941.” To može biti zbunjujuće jer Šibl doista ima “Sjećanja”, ali ona su izdana osamdesetih godina prošlog stoljeća, a ne šezdesetih, bitno su obimnija, zapravo su trosveščana i odnose se na Šiblove uspomene na predratno, ratno i poslijeratno vrijeme. Također, ponegdje su “oslobođenje” današnji priređivači preimenovali u “poslije Drugog svjetskog rata”, jer, valjda se danas ne može sa sigurnošću znati na koje se oslobođenje misli i tko je tu koga oslobodio.
Skromno domoljublje
Izdavač je također naslovnicu tretirao na bitno “bogatiji” način nego što je to bio slučaj u ranijem izdanju, barem u onom koje smo mi konzultirali iz 1960. Dodao je na naslovnu stranu i svojevrsni blurb na kojem stoji “Mladost, hrabrost i domoljublje protiv okupacijskog terora”. O mladosti doista može biti riječi, jer je sam Šibl u rat ušao s nepune 24 godine, kao što se i o hrabrosti brojnih zagrebačkih ilegalki i ilegalaca svakako može govoriti. Međutim, domoljublje je dvojbeno. Ako ga se shvati na suženi način kako se danas uobičajilo, onda takvog domoljublja u Šiblovoj knjizi nema. Patriotizam se spominje, ali kakav? Autor ga navodi onda kad svoju gazdaricu – kod koje se u Eisenhuthovoj ulici broj 5 (smještenoj sjeverno od Kvatrića uz Keršovanijev trg) skriva jedno vrijeme – opisuje kao patriotkinju, a sve na svoj pomalo obješenjačko-topli način.
Dakle, evo kako izgleda patriotizam u Šiblovoj interpretaciji: “Gospođa Johana Jandrić spava u kuhinji sa svojih pet mačaka. Ni gospođa nije imala ništa protiv našeg useljenja. Znala je da nas traže ustaško redarstvo i Gestapo, znala je i zašto nas traže, a ipak nije imala ništa protiv… Ustaše i njemačke fašiste mrzi. Spremna je učiniti sve što može da bi pomogla ljudima koji se protiv njih bore. Iako nije osobito zainteresirana za politička pitanja i revolucionarnu borbu, protivna je fašističkim zlodjelima i nasiljima i dobra je patriotkinja. Ona zna zašto se Moša i ja skrivamo i potpuno je svjesna toga, što je čeka ako se ikada otkrije tko su njeni podstanari, pa ipak drži nas neprijavljene i u najvećoj tajnosti od svih sustanara i samoga kućevlasnika.“ Šibl se Johane Jandrić sjetio i 1969. kad je s njim razgovarao novinar Salih Zvizdić praveći za VUS (Vjesnik u srijedu) reportažu o televizijskoj seriji “Sumorna jesen”, koja je snimana po motivima iz Šiblove knjige. Pita novinar:
— A što je s gospođom Jandrić?
— Umrla je 1956. Toga dana, kad je bila njezina sahrana, upravo sam doputovao iz Kine. Ipak, požurio sam se i stigao na sprovod, i nad rakom izrekao nekoliko toplih riječi zahvalnosti…
— Poslije oslobođenja vi ste bili tajnik Gradskog narodnog odbora. Je li vam gđa Jandrić došla kad da zatraži nešto?
— Jedan jedini put. Došla je svečano odjevena, kosu uredila, obukla najbolju haljinu za koju sam i ja znao da postoji. Primio sam je srdačno, dugo smo razgovarali. Želio sam da joj pomognem, jer sam znao da živi veoma skromno, pa sam je upitao da li što treba. Pogledala me malo začuđeno: “Ah, ne, gospon Šibl, niš´ ja ne trebam, meni je dobro, samo sam došla da vas vidim”. Tako mi je odgovorila.
U svakom slučaju, izdavač je valjda mislio da bi opise ilegalne borbe trebalo na neki način zafrejmati u današnjicu ne bi li knjiga bila prijemčivija novoj publici koja se u međuvremenu jako podomoljubila, naravno, sve s ciljem da se knjiga bolje proda. Vrijednosti antifašizma u nas su se izgleda toliko srozale da ih obavezno treba upariti s domoljubljem (makar se ono shvaćalo i na današnji uskogrudni način), ne bi li kako-tako bile probavljive.
Prva televizija
Iako, kad je Šibl u pitanju, njegovo se domoljublje doista ne mora podboltati nikakvim jeftinim blurbovima. Poslije rata Šibl je, među ostalim, bio predsjednik NK Dinama, tog najhrvatskijeg kluba u nas i to baš u vrijeme kad je u sezoni 1966./1967. ovaj postigao svoj najveći uspjeh, bio pobjednik Kupa velesajamskih gradova. Osim toga, Šibl je uspio u konkurenciji Beograda i Ljubljane upravo Radio Zagreb, kojemu je pedesetih godina prošlog stoljeća bio na čelu, nametnuti kao onu sredinu koja je prva osnovala svoju televiziju. Tu vrijedi navesti dio teksta Vesne Dubovečak iz Časopisa za suvremenu povijest otprije četiri godine pod naslovom “Prvih deset godina Radiotelevizije Zagreb”, u kojem se opisuje kako je do stvaranja Televizije Zagreb zapravo došlo: “Prema sjećanju Zlatka Sinobada, prvo spominjanje televizije od nekoga iz političkoga vrha bilo je na sastanku Edvarda Kardelja s članovima Upravnog odbora Jugoslavenske radio difuzije (JRD) održanom početkom 1955. godine.
Nakon sastanaka Upravni odbor JRD-a počeo je razgovore o uvođenju televizije, za što su uz predstavnike Radija Zagreb bili zainteresirani i predstavnici Radija Beograd i Radija Ljubljana. O tom sastanku Sinobad je odmah obavijestio tadašnjega generalnog direktora Radija Zagreb Ivana Šibla i upoznao ga s idejom osnivanja televizije, na što je on bio vrlo skeptičan. Da bi se Šibla pridobilo za projekt televizije, organizirano je zajedničko gledanje televizijskog prijenosa jedne nogometne utakmice. Tako je 29. svibnja 1955. u Rijeci, točnije u Domu kulture na Trsatu, odakle se mogao pratiti program RAI-ja, mala skupina zaposlenika Radija Zagreb (Vojko Trs, Romano Galić, Zlatko Sinobad i Ivan Šibl) gledala prijenos nogometne utakmice između Jugoslavije i Italije odigrane u Torinu.
Nakon odgledane utakmice Šibl je bio oduševljen televizijom te dao svoju podršku projektu osnivanja televizije kao novoga odjela Radija Zagreb. Ljubav prema nogometu kod Šibla ne treba čuditi jer je on bio stari tifoz, a u mlađim danima prije rata i aktivni igrač nogometa. Najprije u čakovečkom Građanskom – to dok još nije bio politički izgrađen – a kasnije u zagrebačkom radničko-športskom klubu Metalac, gdje je članstvo dijelio s drugim članovima partije i kasnijim ilegalcima, kao što su Rade Končar, sekretar CK KPH, pa Marjan Čavić, Joža Vlahović i drugi.
Kako je Šiblova partizanija počela smetati Tuđmanu
Također, Šibl je pripadao krugu političkih “proljećara”, što je danas jedna od najvažnijih domoljubnih legitimacija. Premda, u tom se periodu Šibl, kao ni ostali “proljećari”, nije uvijek najbolje snalazio. Pamti se tako epizoda s Desete sjednice CK SKH (slavne, kako za koga), s početka 1970. godine na kojoj pedesetak članova CK, među njima i Šibl, tri dana maltretiraju jednog jedinog člana koji odbija misliti na novoj nacionalističkoj liniji, starog dalmatinskog partizana Miloša Žanka koji je uporno inzistirao na međunacionalnom savezništvu, dok su ga proljećari uvjeravali – treba reći, bez uspjeha, jer Žanko nije popustio – da napusti svoj, kako se to tada zvalo, a i danas također, unitaristički stav, te da se prikloni pobjedničkim hrvatskim komunistima koji su inzistirali na isključujućoj nacionalnoj politici i politici republičkog zatvaranja.
Šibla je ta sjednica, ali i proljećarska politika općenito, stajala daljnje karijere. Nakon 1971./2. povučen je s partijskih i političkih dužnosti i u privatnosti svog doma nastavlja sa zapisivanjem svojih sjećanja. Također, druži se s ostalim palim političarima iz 1971., o čemu nešto u svom pogovoru ovom izdanju izvještava i Tvrtko Jakovina. Tako opisuje Šiblovu smrt: “Šibl je umro još 1989., relativno mlad, od srčanog udara. Pozlilo mu je nakon jednog od uobičajenih subotnjih susreta sa Savkom Dapčević Kučar i Mikom Tripalom. Ručak je protekao u razgovoru o najavi Franje Tuđmana 28. veljače 1989., da će osnovati novu političku organizaciju.” Šibl je mjesec dana kasnije preminuo, a nama ostalima postalo je, i do dana današnjeg ostalo, zlo od Tuđmanove nove političke organizacije, kao da hoće reći Jakovina.
Inače, Tuđman dosta spominje Šibla u svojim dnevnicima, pogotovo apostrofira njihove zajedničke odlaske na utakmice Dinama u Maksimir. Kako su se osamdesete približavale kraju tako je i njihovo zajedničko drukanje bivalo sve rjeđe. Naime, Šibl se svojeg partizanovanja nije odricao, dok je Tuđmanu ono sve više smetalo. U međuvremenu je našao novu političku platformu, nije mu više trebala ona iz Šiblovog ilegalnog Zagreba. S dosta prezira Tuđman je u trećem svesku svojih “Osobnih dnevnika” opisao i Šiblov sprovod: “Joža (Horvat) govorio u ime DKH (Društvo književnika Hrvatske) i kao ratni suborac i prijatelj. Ostao ratni komunist: kako su zajedno gledali smrti u oči ‘u borbi s neprijateljem’ za Orahovicu. To što je Orahovica bila uništena kao ‘ustaško’ gnijezdo – to još nije doprlo do njegove povijesne svijesti… Slično je (priča mi Ankica) govorio i Marko Belinić: herojstvo Šibla u ubijanju neprijatelja…” Tuđman je tu već arogantni hadezenjara, pa neempatičnost prema starom partizanskom drugu ne čudi.
Šibl inače pripada onoj maloj ali važnoj folksdojčerskoj grupi partizana, ilegalaca i komunista koja je osvjetlala obraz ovdašnjim Nijemcima. Uz njega partizanskom su se pokretu iz te narodnosne skupine pridružili i Pero Pirker, kasniji zagrebački gradonačelnik, pa Marjan Badel, zatim svećenik Svetozar Rittig, pa umjetnik Vjenceslav Richter, zatim Franjo Knebl, pa Norbert Veber, koji je kasnije uspješno vodio sisačku željezaru, i drugi.
Šibl i Končar
Dobro, ali o čemu se uopće radi u knjizi? Mi samo kritiziramo i pametujemo, a ništa ne opisujemo. Dakle, Šibl otpočinje dnevnik u ljeto 1941. godine, a završava ga u februaru 1942. kad odlazi u partizane na Baniju. Te je događaje opisao u dvosveščanom “Partizanskom dnevniku”, jednako uzbudljivom kao što je i ovaj dokument o ilegalnom Zagrebu. Šibl, dakle, u zagrebačkim sjećanjima najprije konstatira tadašnje stanje, nepovezanost udarnih grupa i početak organiziranijeg otpora. On sam učestvuje u jednoj od poznatijih akcija – napad na trojicu njemačkih avijatičara u Zvonimirovoj ulici. Uz Šibla u akciji su učestvovali još i Nikola Perković i Lazo Vračarić, koji je preživio rat i 1961. godine imao zanimljivu aferu u vezi s tim. Naime, prilikom prelaska njemačke granice uhapsile su ga tamošnje vlasti pod optužbom da je likvidirao njemačke vojnike. I jest, ali u sklopu narodnooslobodilačke borbe, što se utvrdilo tek nakon tri dana koje je Vračarić proveo u njemačkom pritvoru.
Na potjernici iz rata (na temelju koje su djelovali i novi njemački policajci) uz Vračarićevo je bilo i Šiblovo ime, ali kako mu je ono još od rata bilo transkribirano po naški, njemačka ga policija, ma koliko god pedantna bila, nije detektirala pa onda ni reagirala. Šibl u devetom mjesecu 1941. sudjeluje i u likvidaciji ustaškog agenta Ivana Majerholda, a septembar je i inače bio plodan mjesec za udarne grupe: “U mjesecu septembru naša je aktivnost bila velika. Likvidacija Majerholda (7. IX), napad na njemački autobus (12.IX), diverzija na glavnoj pošti (14. IX), napad na ustašku formaciju u Vrbanićevoj ulici (14.IX) i napad na njemačke avijatičare u Zvonimirovoj ulici (30. IX).”
Nakon likvidacije zrakoplovaca Šiblova trojka je provaljena i naš se junak sljedeća četiri mjeseca potuca od nemila do nedraga, sve čekajući prebacivanje u partizane. Najprije neko vrijeme spava po štalama i sjenicima Rakitja, Svete Nedelje i Novaka, da bi kasnije opet u Zagrebu čekao vezu za “šumu”, najduže boraveći kod već spomenute gospođe Jandrić. Veza konačno stiže i on se vlakom preko Siska i Capraga prebacuje do Blinjskog Kuta i nakon niza peripetija dokopa se slobodnog teritorija i pridružuje se banijskim partizanima. Dnevnik je otpočeo susretom s Radom Končarom na zagrebačkim ulicama, a završio stiskanjem revolvera kojeg mu je Končar poklonio.
Za kraj još tri stvari. Za ono vrijeme kad se knjiga pojavila Šiblova depatetizirana priča iz okupiranog Zagreba predstavljala je pravu malu senzaciju, jer je odudarala od tada dominantno glorifikatorskog pristupa ratnim temama. Drugo, čak i tako nepretenciozan dnevnik doimao se nestvarno. Naime, priređivač u nepotpisanom tekstu (knjige su nekada izgledale bitno manje razmetljive nego današnje) u izdanju iz 1960. kaže “danas nam djelo zagrebačkih ilegalaca izgleda kao legenda”. Ako je njima tada, samo petnaestak godina nakon završetka rata, ta borba izgledala nevjerojatna, kako tek fantastično izgleda ta borba nama današnjima. I treće, priređivač piše još i ovo: “Ova knjiga Ivana Šibla svjedoči da su u toku minulog rata postojala zapravo dva Zagreba: onaj okupirani i okupatorski i onaj slobodarski.”
Nakon što se pročita jedna ovakva knjiga neki se zagrebački kvartovi poput Kruga, Trešnjevke, Kanala, Sigečice, Svetica ili gornje Ilice, barem na trenutak počnu doživljavati drukčije, kad znaš da su njima ilegalne trojke drsko i hrabro izmicale ustaškim patrolama. Nekako se nadaš da ona danas još uvijek postojeća parola o Zagrebu kao nepokorenom gradu ipak ima neko uporište.