U nastojanju da običnom puku rastumače ispravnost uvođenja mjera štednje nakon izbijanja financijske krize prije više od 10 godina, ekonomski su stručnjaci uglavnom posezali za jednostavno usporedbom. Država vam je – poučavali su nezavisni analitičari s TV ekrana – poput kućanstva, trošite onoliko koliko imate. A svi ste, barem jednom, iskusili kako je to živjeti iznad svojih mogućnosti. Neminovno slijedi pad i stezanje remena kako bi se “ispravila” ta jednadžba iz socijalne fizike. I većina vas je uzela kredit i znate da vraćanje tog kredita iziskuje smanjenje nekih drugih životnih troškova. Isto vam je i s državom.
Samo što nije isto. Da se ograničimo samo na jedan primjer: država može zaduživanjem financirati izgradnju infrastrukture koja će potaknuti ekonomsku aktivnost i državi osigurati izdašniji priljev poreznih sredstava. Vama zaduživanje za kupnju nove kuhinje neće generirati nove prihode. Nova kuhinja predstavlja čisto upotrebnu vrijednost. No, bez obzira na upozorenja brojnih ekonomista na neodrživost usporedbe, ona je zadržala političku uvjerljivost. Pored toga što su ti “brojni ekonomisti” ipak u manjini u odnosu na svoje kolege kojima je ta usporedba naprosto nepropitani refleks, dio razloga uvjerljivosti leži u njenoj efikasnosti. Ljudima se pruža prilika da svojim iskustvom “shvate” kompleksne makroekonomske i fiskalne procese.
Na sličnu se “iskustvenu” komponentu u retoričkoj dimenziji svog vladanja oslanja i srpski predsjednik Aleksandar Vučić. Uz jedan bitan dodatak: Vučić u svojim svakodnevnim obraćanjima građanima putem bliskih i kontroliranih televizijskih kuća državu Srbiju ne tretira samo kao kućanstvo već i kao mali porodični biznis. S obzirom na to da mu službene ovlasti formalno ne dopuštaju da vodi zemlju, morao je pronaći prikladan retorički i legitimacijski obrazac, a nema prikladnijeg od malog obiteljskog biznisa: nužno su prisutni zajedništvo, “porodične vrednosti” koje su zapravo eufemizam za patrijarhalnu hijerarhiju, ali i famozno tržište na kojem taj mali biznis konkurira i koje svojom nemilosrdnošću legitimira tu nužnu hijerarhiju kao sredstvo opstanka.
Vučićeva obraćanja naciji neodoljivo podsjećaju na obiteljski sastanak nakon napornog radnog dana na kojem “CEO familije” ostalim članovima u različitim statusima objašnjava ekonomsku situaciju te vrednuje svoj i njihov doprinos. Pa tako Vučić nerijetko na ploči donosi nekakve matematičke izračune koji služe tome da pokaže nezavidnu situaciju u kojoj se porodica/zemlja nalazi ili da ukaže na uspjehe postignute u tim nezavidnim situacijama. Pored samih brojki koje bi trebale jamčiti neumoljivost istine, Vučić u istupima kombinira različite fraze i pozicije kakve se čuju na obiteljskim ručkovima i sastancima. Prva je, dakako, ona strogog oca koji na sebe preuzima sav teret rizika i muka, ali ni ostalima ne dopušta uzmak. Ne libi se Vučić ni zaigrati ulogu majke i u različitim varijantama posegnuti za frazom koja je ušla u popularnu kulturu kao svojevrsni simbol nepolitiziranog neplaćenog kućnog rada: ja od jutros nisam stala. I to narod, ovog puta u ulozi djece, treba da zna. Nisu rijetke ni situacije u kojima Vučić prigrli zajedničku roditeljsku poziciju i poruči djeci onu poznatu šifru zajamčene klasne aspiracije: vaše je samo da učite.
Srpski se građani, dakle, nalaze na kontinuiranoj kriznoj sjednici malog porodičnog biznisa na kojem glava porodice saopćava teške vijesti i nudi zahtjevne, ali pravedne puteve za izlazak iz krize. Slično kao i na pravim sjednicama takvog tipa, Vučić kao inspiracijski i mobilizacijski apel nudi usporedbu sa susjednim malim obiteljskim biznisima. Konstantno tako poručuje da je Srbija u nečemu prestigla Hrvatsku. Pritom su brojke selektivno odabrane, a računi mutni. No, to nije ni važno. Mora se polučiti integracijski efekt: svi smo u ovome zajedno, razlike između plaćenog i neplaćenog rada nisu vidljive, kao ni one između porodične solidarnosti i čiste eksploatacije. A kad te razlike nisu vidljive onda dolazi do depolitizacije ekonomije. Ideologija malog porodičnog biznisa istovremeno je “prirodna” za podmazivanje klijentelističke mreže putem koje se vlada, ali djeluje i kao “objašnjenje” za ulogu zemlje na beskompromisnom svjetskom tržištu. Koliko god bila sumanuta, nije puno sumanutija od one koja rješenje vidi isključivo u transparentnosti, anti-korupciji i europskim vrijednostima.