Niz korupcijskih skandala u kombinaciji s podacima o nevjerojatnim nejednakostima u plaćama koji su procurili u javnost tresu političku scenu u Albaniji. Arlind Qori donosi pregled kompleksne situacije i predviđa možebitne rasplete.
Ova je godina u Albaniji započela nizom skandala koji su dodatno narušili politički legitimitet vlasti. S druge strane, sve veći ekonomski problemi s kojima se stanovništvo suočava stvaraju pritisak na politički sistem za koji je sve manje izgledno da će preživjeti bez značajnijih promjena.
Početkom siječnja u javnost su procurili dokumenti koji sadrže podatke o 600.000 plaća i nadnica u zemlji. Svi su mogli vrlo lako uočiti nejednakosti između buržoazije na plaći i ostatka stanovništva. Na primjer, 0.01% najplaćenijih pripadnika spomenute skupine zarađuje 221 put više od onih koji primaju minimalnu nadnicu te 119 puta više od radnika koji primaju prosječnu nadnicu. Tu elitu većinom čine direktori i menadžeri albanskih i onih kompanija u stranom vlasništvu. Tako Bankers Petroluem, kineska kompanija koja buši naftu u južnoj Albaniji, premda na godišnjoj razini prijavljuje gubitke u poslovanju, uspijeva nekako direktoru isplatiti mjesečnu plaću u visini od 514.747 eura što je 2.127 puta više od minimalne nadnice. Drugi ilustrativan primjer predstavlja direktor Top Kanala, najveće albanske TV postaje – inače optužen za koruptivnu rabotu u dosluhu s vladom – čija je mjesečna plaća 136 tisuća eura.
Ove nejednakosti – koje su još veće ako u obzir uzmemo ukupno bogatstvo (plaće + profiti + kamate + renta + vlasništvo nad imovinom) – su generirale priličnu količinu bijesa u javnosti. Bruto minimalna nadnica u Albaniji iznosi 242 euro mjesečno i najniža je na Balkanu nakon one na Kosovu, dok je per capita dohodak u Albaniji najniži u Europi. Prema dokumentima o plaćama i nadnicama koji su procurili, više od polovice zaposlenih u Albaniji prima minimalnu ili još nižu nadnicu. S druge strane, prema službenim podacima iz 2019. godine, u riziku od siromaštva se nalazi 23% stanovništva, dok njih 37,1% živi u ozbiljnoj materijalnoj deprivaciji.
Javna se rasprava oblikovala kao borba za hegemoniju između liberala koji su skandalizirani nesposobnošću vlade da zaštiti privatne podatke građana i ljevice koja naglašava skandaloznu nejednakost, porezne utaje kompanija koje prijavljuju ridikulozno niske plaće zaposlenika i visoke plaće novinara dobro povezanih s vladajućim strankama i oligarsima. Ovolika razina nejednakosti vratila je u javni prostor ideje o nužnosti snažnijeg oporezivanja bogatih i pokretanja stvarne borbe protiv porezne utaje.
Samo nekoliko tjedana prije curenja dokumenata uhićen je Lefter Koka, bivši ministar zaštite okoliša u trenutnoj vladi. On je optužen za korupciju u slučaju izgradnje tri spalionice otpada koje su prema procjenama koštale 430 milijuna eura. Postoje snažne indicije i da su drugi visoki dužnosnici sudjelovali u ovom korupcijskom skandalu – najmanje dva ministra trenutno na funkcijama, gradonačelnik Tirane, a možda čak i premijer Edi Rama. Primjetna je nervoza među vrhuškom vladajuće Socijalističke stranke dok traje službena istraga.
Neizvjesni rasplet
Podaci o nejednakosti i korupcijske afere su se u pojavili u ekonomskoj situaciji koja klizi prema ozbiljnoj krizi. Cijene osnovnih roba su u proteklih nekoliko mjeseci prilično porasle. Premda službena stopa inflacije za hranu i ne-alkoholna pića iznosi 3,9%, obični ljudi smatraju da je stvarna stopa puno viša. Cijena kruha je skočila za 20%, cijena ulja i masti za 6,9%, a cijena povrća za 6,7%. I cijene goriva su dosegnule povijesno rekordne razine. Kao posljedica tog skoka, najavljuje se povećanje cijene javnog prijevoza u Tirani. Za većinu ljudi, pogotovo mlade, jedino održivo rješenje jest “štrajk nogama”, tj. migracija na zapad, prvenstveno u Njemačku. Ovaj sve izraženiji migracijski val stvara velike probleme u tekstilnoj industriji. Vlasnici se žale na veliki broj otkaza, ali i dalje odbijaju povećati nadnice.
I dok vladajući s obzirom na skandale i ekonomske probleme sve snažnije gube na legitimaciji, 30 godina star politički sistem ne nudi efektne alate za reprezentaciju i organizaciju onih pogođenih tim nevoljama. Glavna opozicijska snaga, Demokratska stranka, raspada se po liniji raskola otprije nekoliko mjeseci kada je SAD njihovog povijesnog vođu Salija Berishu stavio na listu nepoželjnih osoba. Trenutni predsjednik stranke Lulzim Basha je izbacio Berishu iz stranke i tako raskolio stranku čineći unutarnje kontradikcije nepremostivima. Obje strane optužuju jedna drugu za dosluh s vladom Edija Rame i tako zbunjuju tradicionalno biračko tijelo. Politička dezorijentacija i potencijalno urušavanje političkog sistema (dviju stranaka “ekstremnog” centra koje podržavaju neoliberalne politike i bogaćenje oligarha) potiču ljude prema potrazi za novim oblikom političkog angažmana i predstavljanja.
Na prošlim općim izborima u travnju 2021. godine pojavila su se dva nova politička subjekta: NGO liberali koje su podržale strane ambasade i nacionalisti koje je podržala trenutna vlada na Kosovu. Međutim, ni jedni ni drugi nisu uspjeli ostvariti značajan utjecaj i danas su gotovo nestali iz javnog prostora. Jedini potencijalne snage koje mogu iskoristiti trenutnu dvostruku krizu (ekonomsku i legitimacijsku) su raznovrsni fragmenti krajnje desnice (antivakseri, propovjednici teorija zavjere i ultranacionalisti) ili ljevica koju u Albaniji predstavlja Organizata politike. Aktivisti te organizacije su započeli s nacionalnom kampanjom za ekonomska i socijalna prava koja se naziva Socijalna povelja, a zahtjevi koje sadržava su: ozakonjenje minimalnog osnovnog dohotka, ozbiljno povećanje minimalne nadnice, besplatno zdravstvo, besplatno školstvo, itd.
Tri se moguća raspleta ove dvostruke krize i intenzifikacije društvenih kontradikcija čine izglednima. Moguće je da se vlada uz financijsku i medijsku pomoć oligarha konsolidira. S obzirom na dezintegraciju Demokratske stranke ta bi konsolidacija dobila oblik autoritarne vladavine koja bi se legitimirala na pluralnim izborima bez jakih rivala. Nije nemoguće ni da ekstremna desnica i reakcionari uspiju profitirati kanalizirajući narodni bijes prema manjinama. I na kraju, nije bez izgleda da se u tvornicama (pogotovo tekstilnim) i na sveučilištu formira društvena baza za snažnu političku stranku ljevice.