politika
vijest

Putin u Bujici

Foto: Anna Moneymaker / Getty Images via AFP

Ruski predsjednik Vladimir Putin je u ponedjeljak navečer potpisao ukaz o priznanju suverenosti i neovisnosti od Ukrajine odmetnutih dijelova regije Donbas, samoproglašenih narodnih republika Luganska i Donjetska. Pritom je svjetsku javnost počastio jednosatnim predavanjem koje se može podijeliti na dva dijela. Prvo je bilo posvećeno svojevrsnoj reviziji sovjetske povijesti, a drugo nešto bližoj prošlosti i širenju NATO-a koje ugrožava interese današnje Rusije. I dok je drugi dio Putinova predavanja u skladu sa standardnim repertoarom ruske vanjske i sigurnosne politike posljednjih nekoliko godina, njegov prvi dio radnog naslova “Za sve je kriv drug Lenjin” činio se skoro kao rant pseudopovjesničara koji inače gostuju u notornoj Bujici ustaškog pundita Velimira Bujanca.

Prema Putinovom predavanju, boljševički vođa Vladimir Iljič Lenjin stvorio je Ukrajinu i to na štetu Rusije, a nakon njega taj proces teritorijalne konstrukcije nastavio je Staljin (u Drugom svjetskog priključenjem dijelova tadašnje Mađarske i Poljske) te u konačnici završio Hruščov (pripajanjem poluotoka Krima). Teritorijalnu konstrukciju je pratila, politička i kulturna izgradnja ukrajinske nacije, opet, na štetu, naravno, Rusije. U tom povijesnom Putinovu narativu, od 1922. i kraja ruskog građanskog rata do danas traje stogodišnja povijest derusizacije tih prostora koju su omogućili i poticali sovjetski čelnici, a pogotovo prvi među njima zagovarajući princip samoopredjeljenja naroda odmah poslije Prvog svjetskog rata. Taj princip je onda utkan i ustavno uređenje SSSR-a za vrijeme Staljina što je na kraju omogućilo rastakanje Sovjetskog saveza na nacije-države početkom devedesetih. Ako sažmemo Putinovu poantu, sovjetske republike su nastale kao proizvod političkog makijevelizma i teorijskog konstruktivizma u boljševičkoj izvedbi. Ukrajina je pak, najeklatantniji primjer izvedbe tog principa, a upravo je on, sto godina nakon, krenuo u dekonstrukciju tog principa, a onda posljedično i same Ukrajine. Da su Lenjin, Staljin i Hruščov živi, unatoč međusobnim razlikama o kojima se i danas vode rasprave na ljevici, složili bi se u jednom: Putin je prije svega jedan običan “velikoruski šovinist.” Riječ je o frazemu korištenom u (ranom) sovjetskom političkom diskursu kako bi se opisao ruski nacionalizam kojim danas maše upravo ruski predsjednik.

Ukratko, Putinova osnovna nacionalistička teza je sljedeća: Ukrajina je ruski izum! I to u dva smisla. Prvi smo već opisali kroz autorsku atribuciju Ukrajine boljševičkim vođama, odnosno Rusu Lenjinu. Dakle, da nije bilo Lenjina, nikad ne bi bilo ni današnje Ukrajine. Drugi smisao je pak konzervativno, historicističko i velikorusko viđenje Ukrajine kao ruske zemlje, kao dijela povijesne Rusije, odnosno teritorija Ruskog Carstva, ali i vrlo važno, moskovske patrijaršije. To je pokušaj izvoda povijesnog i kulturnog argumenta prema kojem i današnja Rusija te on kao njezin predsjednik polažu pravo na direktnu intervenciju u Ukrajini. Sigurnosni argument je pak približavanje Ukrajine NATO-u, odnosno dolazak na vlast, kako on kaže, “radikala na čelo Ukrajine nakon državnog udara 2014.” koji provode nasilnu derusizaciju te omogućuju nacionalističkim snagama da teroriziraju narod u Donbasu koji je većinski ruski i koji se od 2014. protivi političkim promjenama u ostatku Ukrajine. Putin je priznao neovisnosti odmetnutih ukrajinskih oblasti Donjetsk i Lugansk u granicama koje su definirane njihovim ustavom. Te granice su nešto šire od teritorija koje danas vlasti ovih narodnih republika kontroliraju što predstavlja osnov za potencijalna vojna djelovanja u bliskoj budućnosti. Ruske snage upućene u Donbas, zasada su u tzv. mirovnoj misiji, a vjerojatno je pitanje dana, ako ne i sata, kada će ta misija prestati biti isključivo mirovna.


S druge strane crte razgraničenja uz ukrajinsku vojsku, važnu ulogu igraju nacionalističke paravojne snage koje se otvoreno pozivaju na nacističku i kolaboracionističku tradiciju iz vremena Drugog svjetskog rata i nisu, kako se čini, pod izravnom kontrolom vojne i političke vlasti u Kijevu. U trenutku završetka ovog teksta, kako javlja Al Jazeera, ukrajinski parlament je proglasio izvanredno stanje i omogućio civilima neometano nošenje oružja što izgleda kao zeleno svjetlo za početak nekontroliranog ratnog ludila. Takav razvoj događaja svakako ide na ruku paravojnim formacijama na terenu i njihovoj taktici te je za očekivati priključene još više “nacionalno osviještenih” Ukrajinaca upravo ovim snagama. Paradoksalno, Putin je dao najveći doprinos razvoju događaja upravo u ovom smjeru. On je svojim govorom i zazivom velikoruskog šovinizma tog 21. veljače više nego itko drugi u recentno vrijeme doprinio homogenizaciji ukrajinske nacije i bujanju ukrajinskog nacionalizma. Neusporedivo više nego drug Lenjin, svakako.